Radi obilnih kiša tijekom prosinca pripremljeni tereni ostali su neposađeni planiranim voćnim vrstama. Međutim, za sadnju nije kasno jer u našem području sadnja se može obaviti tijekom cijelog razdoblja mirovanja, od sredine studenog do kraja veljače kada temperatura nije niža od 0°C. Jesenska, pa i zimska sadnja, povoljnije su od proljetne iz razloga što ranije posađene sadnice imaju snažniji vegetativni rast podzemnih i nadzemnih organa, kako u početku vegetacije tako i tijekom cijele godine.
Čuvanje sadnog materijala
Sadnja bi, dakle trebala tek uslijediti, a samoj sadnji trebali su prethoditi radovi na pripremi terena i to: krčenje prethodne vegetacije, ako je potrebno, ravnanje, planiranje, agro i hidromelioracijski radovi, duboko oranje ili rigolanje, poravnavanje površine i obilježavanje (markiranje) sadnih mjesta.
Ukoliko nismo izvršili neku od spomenutih radnji, a nabavili smo sadni materijal nužno ga je trapiti radi kraćeg ili dužeg čuvanja do sadnje. Kraće čuvanje se obavlja u plićim jarcima, u kojima se slažu sadnice jedna do druge i korijenov sustav pokriva rahlim tlom, najbolje pijeskom. Za duže čuvanje kopaju se dublji jarci u koje se slažu sadnice jedna do druge i pokrivaju također rahlim tlom ili pijeskom. Trapljenje se može obaviti u pijesku u zatvorenim prostorijama, pri čemu treba voditi računa o uvjetima dobrog čuvanja sadnica do sadnje (vlažnost, temperatura, svijetlo).
Najbolji sadni materijal je dobro razvijena i zdrava jednogodišnja sadnica, s dobro razvijenim i zrelim preuranjenim mladicama, dobro sraslog cijepljenog mjesta i razgranatog, snažnog korijenova sustava. Prilikom dopreme sadnice do mjesta sadnje, kao i prilikom pripreme za sadnju, treba voditi računa da sadnice budu što kraće izložene suncu i vjetru. Na mjestu sadnje potrebno je izvršiti klasiranje sadnica prema debljini i to obično u dvije do tri klase. Tom prilikom se detaljno pregleda nadzemni dio u pogledu kvalitete, zdravstvenog stanja i mehaničkih oštećenja, a zatim se pristupa pregledu i pripremi korijenova sustava za sadnju. Kod debljih žila obnavlja se rez nastao vađenjem u rasadniku. Rez škarama treba biti gladak i poprečan na pružanje žila, jer se time omogućuje brzo stvaranje novog staničja i brzo zarašćivanje rana. Prakticira se skraćivanje žila na 20-25 cm dužine. Tanko, vlasasto korijenje nije potrebno prikraćivati, osim kod mehaničkih i drugih oštećenja. Korijenove žile u presjeku moraju biti svijetle boje i svježeg izgleda, jer odsutnost svijetle boje i svježine najčešće je posljedica niskih temperatura, suvišne vlage u rasadniku, slabog trapljenja ili dugog stajanja na otvorenom. Pregledane, pripremljene i klasirane sadnice potapaju se do korijenova vrata u otopinu ilovače i goveđe balege radi navlaživanja korijenova sustava i boljeg priljubljivanja s tlom.
Na pripremljenom, rigolanom i markiranom tlu otvaraju se voćne jame za sadnju, neposredno uz marker unutar reda i uvijek na istoj strani. Obično su jame dimenzija 40-50x40cm. Danas se kopanje jama najčešće obavlja svrdlom. Otvorena jama prije sadnje zaprašuje se sredstvima za zaštitu od zemljišnih štetnika (ličinke žilogriza, grčice hrušta, klisnjaci i sl.), a zatim se po potrebi doda na dno jame mineralno gnojivo (NPK), ali pazeći pritom da ne dođe u dodir s korijenom sadnice.
Sadnja u paru
Sadnju obično obavljaju dvije osobe. Sadilac drži sadnicu u voćnoj jami tako da korijenov vrat, odnosno mjesto do kojeg se sadnica nalazi u rasadniku, bude na površini tla. Pomoćnik nasipa sitno tlo, a sadilac pažljivo raspoređuje žile, nastojeći da one zauzmu prirodan položaj i da sitno, rahlo tlo ispuni sve praznine između žila. Pomoćnik dalje nasipa sitno tlo iznad korijena i zatim ga lagano nagazi kako bi što bolje prilegao uz korijenje. Sitno tlo se dodaje i dalje, ali se pritom pazi da iznad korijenova sustava ostane odgovarajući prostor za dodavanje zrelog stajskog ili drugog organskog gnojiva. Pritom treba paziti da prilikom sadnje organsko gnojivo ne dođe u dodir sa korijenom, a dodaje ga se u količini od 15-30 kg, zavisno od raspoloživih količina u tlu.