Pet apsolventica Sveučilišta u Zadru s Odsjeka za psihologiju, Anja Jurić, Sara Findrik, Antonia Ražnjević, Ivana Trogrlić i Marija Novoselić, uključene u studentski projekt „Volontiram”, u okviru kojeg se organiziraju volonterske akcije, zadnjih su godinu dana dio svog slobodnog vremena odlučile posvetiti jednom mališanu, dječaku s posebnim potrebama.
Njegovo ime nećemo navoditi u ovom članku da ga kao maloljetnika ne eksponiramo u javnosti. Upoznavši ga, njegov osmijeh i toplinu, energiju što ima usprkos ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama koje ga prate od samog rođenja, spomenute studentice nisu se puno dvoumile i s radošću su se prihvatile njegovog čuvanja.
– Čuvamo ga dva puta tjedno po nekoliko sati, nekada i češće, izmjenjujemo se koliko možemo, kad jedna ne može, uskoči druga, no najčešće sve smo zajedno. Uglavnom naši su dani srijeda i nedjelja. Kada smo ga vidjele, bila je to ljubav na prvi pogled. Prvobitna ideja je bila da, uključene u volonterski projekt, samo posredujemo, nađemo nekoga tko će ga čuvati, jer smo mi tada imale previše obaveza, no kao što sam već rekla, kada smo ga vidjele, nedoumica nije bilo. Sve smo znale da ne želimo dati dijete nikome drugom, da mi želimo biti s njim. U početku nije bilo jednostavno jer nismo znale kako će se situacija razvijati, kako će dijete reagirati na novonastalu situaciju, na nas pet, no u ovih godinu dana koliko smo zajedno mališan se jako dobro snašao s nama, zavolio nas, kao i mi njega, te izvrsno napredovao, prohodao, počeo sve više razumjeti i nešto govoriti, što nas je sve učinilo jako sretnim i ponosnim, ispričala nam je Anja.
Projekt Volontiram pokrenut je 2008. godine preko Studentskog zbora na zamisao Vilme Kotlar, tada studentice 2. god. dpl. studija pedagogije i filozofije. Jedini je studentski projekt koji se provodi tijekom cijele akademske godine, okuplja studente zainteresirane za organiziranje i promoviranje volontiranja kako bi volontirali po raznim udrugama i ustanovama po Zadru i šire te organizirali okrugle stolove, edukacije, radionice, prezentacije i rasprave na temu volonterstva.
– Projekt konkretno funkcionira tako da nam se javljaju udruge i ustanove koje trebaju volontere, mi taj njihov zahtjev definiramo, uputimo ih u to na koji način volonterstvo funkcionira, njihovu potrebu prenesemo na Sveučilište te služimo kao koordinacijski centar između volontera i subjekata koji ih trebaju. Zadar nema volonterski centar, što je problem jer ni studenti ni ostali koji bi volontirali ne znaju kako da počnu iako ima dosta potrebe i želja za volontiranjem i upravo zbog toga je i nastao ovaj naš projekt, dodaje Anja.
– U javnosti postoji kriva percepcija volonterstva, pojašnjavaju djevojke. Volonter nije onaj tko radi besplatno, već onaj tko radi za nešto, ali to nešto ne mora biti novac. Mi čuvamo našeg dječaka zbog naše unutarnje satisfakcije, to je naš „honorar”. Postoje volonterski kampovi gdje se za volontiranje dobija smještaj i hrana, postoje razne opcije volontiranja koje pružaju iskustva koja se definitivno novcem ne mogu kupiti. Često nam se događa da ljudi traže volontere da im rade bez nadoknade, no to nije volonterstvo. Postoji zakon o volontiranju koji točno definira koliko i pod kojim uvjetima voloneter može raditi. Naš je zadatak, među ostalim, da o tome educiramo ljude, ističu djevojke. U okviru spomenutog projekta volonteri Zadarskog sveučilišta volontirali su u Domu Sv. Frane, udruzi za Downov sindrom, na pedijatriji, po školama…
Emotivne pričice
– Ovaj projekt nam ne donosi nikakve bodove na faultetu, iako se to pokušalo promijeniti i osigurati da volontiranje donese ECTS bodove, no za sada to još nije do kraja definirano, objašnjava Anja.
Njih pet ističu da im čuvanje dječaka, kao i slični volonterski zadaci, iako nisu direktno povezeni s fakultetom pomažu sakupiti iskustvo nužno za posao psihologa, čime se ove djevojke namjeravaju baviti kada diplomiraju.
Za kraj našeg razgovora djevojke su podijelile s nama osobne impresije oko čuvanja mališana. Anja kaže je svaki put kada ga vidi on jednostavno „kupi” jer je svjesna koliko je teška njegova sudbina.
– Jednostavno ga ne možeš ne voljeti, budi u meni toliku želju za zaštitom, teško mi ga je gledati kako ne može ono što bi mogao da nije imao takav život, naglašava Anja.
I Ivana ističe da se jako povezala s njim, kako ju beskrajno veseli kada vidi u kakvom je stanju bio prije godinu dana kada ga je počela čuvati, a koliko je otad napredovao.
– Nedavno je prohodao, kaže pokoju riječ, i onda kada se ne zna izraziti gestama pokazuje koliko mu značimo, doživljava nas, priča Ivana.
Iskustvo čuvanja i za Mariju je predivno.
– Gledaš to malo dijete, nemoćno, trudi se napredovati. Ne mogu opisati kako sam se divno osjećala kada sam čula njegovu prvu riječ ili kada sam vidjela prve njegove korake, kaže Marija.
Kada ga je Antonia vidjela prvi put, bio je tako tih i povučen i mislila je da će biti puno teže nego što je.
– Mislila sam da će biti jako teško, no on je pokazao već u prvih par mjeseci veliki napredak. Mi smo učili o tim stvarima, no drugačije je kada se u praksi susretneš s djetetom poput njega, naglašava Antonia.
– Doživljavam ga kao da je naš oduvijek, i onaj dan kada znam da ćemo ga čuvati puno je ljepši. On je na prvom mjestu. Ne doživljavam ga kao djete s problemima, takvog sam ga prihvatila. Tek kada je neko drugo dijete pored njega, vidim koliko mu je teško i zbog toga se još više trudim, zaključuje Sara.