SPLIT – Bio bih zadovoljan kada bi i za ‘Dalmacijavino’ i ‘Imotu’ bio zainteresiran Ivica Todorić, s obzirom na pozitivna iskustva radnika ‘Vupika’ koji je nedavno kupio ‘Agrokor’ – ističe Ozren Matijašević, član Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) i čelnik Hrvatske udruge sindikata.
Iz ‘Agrokora’, kojem smo poslali pitanje imaju li možda takvih planova za ‘Dalmacijavino’, nismo dobili nikakav odgovor. Iste smo sreće bili i s direktorom ovog splitskog poduzeća kojeg smo htjeli pitati i o privatizaciji i poslovanju poduzeća. Poručio nam je preko tajnice da za sada nema komentara.
Tko će sve biti zainteresiran, tek ćemo vidjeti dogodine, a proteklih se godina u javnosti spekuliralo s raznim imenima, pa i Ivicom Todorićem, Enverom Moralićem, Milanom Lučićem, Dmitrijem Železnjakom.
Svojedobno je ‘Badel 1862′ javno izražavao želju za ulaskom u splitsko poduzeće, na natječaje za privatizaciju koji su propadali bio se jednom javio i Željko Kerum, a oslobađajućim presudama završilo je suđenje za Ivana Gotovca, nekadašnjeg potpredsjednika HFP-a i poduzetnika Svjetlana Stanića, koji su bili optuženi za primanje i davanje mita radi pogodovanja u privatizaciji Dalmacijavina…
Najvažnija stvar koja se događa za ovo poduzeće koje godinama grca u problemima i preživljava uz pomoć države jest da neće u stečaj, a iz HFP-a je ovog tjedna poručeno da se do kraja ove godine treba potpisati sporazum kojim se 15.431 metar četvorni javnoga pomorskog dobra u splitskoj gradskoj luci na kojima se nalazi zgrada uprave i punionice Dalmacijavina prenosi na Republiku Hrvatsku. Nakon toga se može u – privatizaciju.
Žrtve ‘Maestra’
Dalmacijavino, njegovih 500 radnika koji neredovito primaju plaće sa zaostatkom od dva mjeseca i oko 5000 kooperanata, bili su taoci akcije Maestro dvije i pol godine, zbog čega nije došlo do izvlaštenja zemljišta koje je javno pomorsko dobro. Ako me pitate zašto su propadali prijašnji natječaji za privatizaciju, reći ću samo da su uvjeti za investitore bili nepogodni.
Tvrtka se prodavala po nominalnoj cijeni, a prezadužena je, gubici su veći od njezina temeljnog kapitala – kaže Matijašević. Na naše pitanje što se onda sada mijenja u odnosu na prethodne propale privatizacijske natječaje, odgovara da se Dalmacijavino mora obeštetiti za izvlaštenje s pomorskog dobra i onda će njegove preostale obveze biti pet-šest puta manje, što će biti prihvatljivo za investitore. Inače, sami građevinski objekti Dalmacijavina u splitskoj gradskoj luci bili su prije osam godina procijenjeni na 12,3 milijuna njemačkih maraka, u što nije bilo uključeno zemljište koje je pomorsko dobro.
Pokaže li se Matijaševićev optimizam utemeljenim, činjenica da bi splitska tvrtka dobila vlasnika, značila bi milijune i milijune uštede u proračunu. Jer ‘Dalmacijavino’ preteklih godina preživljava na činjenici da su dugove prema Ministarstvu financija i Ministarstvu gospodarstva krpali tako što su njihova potraživanja pretvarali u vlasničke udjele, te na pozajmicama HFP-a.
Koliko je državnih kuna proteklih godina ušlo u Dalmacijavino, zbog čega im je, za razliku od drugih proizvođača alkoholnih pića, dopuštena proizvodnja pića uz neplaćanje PDV-a i trošarina, je li i kako Ministarstvo financija osiguralo potraživanja, pitanja su koja u tome ministarstvu nisu smatrali vrijednima odgovora. Ono što je nama poznato jest da se 79 milijuna kuna potraživanja dvaju ministarstava – gospodarstva i financija – koncem devedesetih pretvorilo u udjele u Dalmacijavinu.
Lavovski dio kratkotrajnih obveza poduzeća koja sada teško opterećuju Dalmacijavino su neplaćeni porezi, trošarine i PDV koji su krajem prošle godine iznosili 288 milijuna kuna, a kad im se pribroje kamate, te se obveze penju na 552 milijuna kuna. Koliko smo uspjeli iščitati iz lanjskoga financijskog izvještaja, splitska je Porezna uprava zabilježena na nekim katastarskim česticama Dalmacijavina u Starigradu na Hvaru, Jelsi, Vrbanju i Drnišu radi osiguranja tražbina.
Kad se pokuša raspetljati kako se ovo poduzeće našlo u nezavidnoj situaciji, zbog čega je Hrvatskom fondu za privatizaciju trebalo gotovo devet godina da im tek u 2001. daju suglasnost za pretvorbu, dođe se do zida koji se zove neriješenim statusom javnoga pomorskog dobra i objekata na njemu i neprocijenjenim nekretninama na području Drniša, Sarajeva i Banje Luke. Makar se takvo objašnjenje može iščitati iz nalaza Državnog ureda za reviziju iz 2003. godine.
Revizori su tada ustvrdili da je tvrtka u gubicima zbog smanjenja prodaje proizvoda, neriješenih imovinskih odnosa s poljoprivrednim zadrugama, viška zaposlenika i njihove neadekvatne kvalifikacijske strukture, tehnološke zastarjelosti opreme i neprilagođenosti organizacije tržišnim uvjetima.
Mali dioničari u Dalmacijavinu imaju 13,12 posto dionica, a sve ostalo je u državnom vlasništvu – Zavoda za mirovinsko, Ureda za državnu imovinu, Ministarstva gospodarstva…, s tim da najviše – 44,9 posto dionica, ima HFP. Kada su 2001. dobili suglasnost za pretvorbu, temeljni im je kapital iznosio 311 milijuna kuna, krajem prošle godine iznosio je 155 milijuna, a smanjenje je provedeno 2003. kako bi kapitalom pokrili akumulirane gubitke iz prijašnjih godina.
Sele se u Sjevernu luku
Na pitanje kako je danas u toj splitskoj tvrtki, možda je najbolje navesti upozorenje tvrtke Veritas koja je obavila reviziju prošlogodišnjih financijskih izvještaja Dalmacijavina. Iz Veritasa tako kažu da tvrtka kontinuirano ostvaruje gubitke, u 2008. manjak je iznosio 109 milijuna kuna, ukupni gubici poduzeća teški su 541 milijun kuna…
“Gubici premašuju temeljni kapital i rezerve za 385,9 milijuna kuna, kratkoročne obveze premašuju kratkoročnu imovinu za 557,9 milijuna kuna, zbog čega je društvo dulje u blokadi i nemogućnosti da izmiruje dospjele obveze u rokovima dospijeća.
S obzirom na navedeno postoji dvojba u pogledu sposobnosti vremenski neograničenog poslovanja Dalmacijavina d.d. Split.” A kratkoročne obveze od više od pola milijarde kuna su upravo neplaćeni porezi s kamatama. No griješe oni koji smatraju da Dalmacijavino i u takvim dubiozama nema ništa. Njihova dugoročna imovina iznosi 175 milijuna kuna, a radi se o zemljištima, višegodišnjim nasadima, građevinskim objektima i opremi.
Ono što je bitno, ta je svota obračunata po nabavnoj vrijednosti, stoji u godišnjem financijskom izvješću Dalmacijavina. Osim toga, splitsko poduzeće u stopostotnom ili većinskom vlasništvu ima poduzeća u Bugojnu, Sarajevu, Rijeci, Zadru, Zagrebu, Ljubljani, Širokom Brijegu, izdvojenu poslovnu jedinicu Hvarske vinarije, a ima poslovne prostore i u Tivtu, Trebinju…
Kad se povuče crta ispod minusa, imovine, višegodišnjeg čekanja privatizacije, premda je bilo jasno da na pomorskom dobru u splitskoj gradskoj luci Dalmacijavino neće ostati i da će vjerojatno seliti u Sjevernu luku, ostaje pitanje čemu ovoliko mučenje koje je i državu stajalo tko zna koliko milijuna.
Država državnim vlasništvom upravlja neodgovorno i traljavo. Prema imovini i vlasništvu se nikako ne ponaša – kaže Ozren Matijašević koji će dodati da je svojedobno bilo i određenih namjera da se, kako veli, Dalmacijavino “raskokošari” u dijelove za koje su postojali zainteresirani…