Sudac ustavnog suda, Andrej Abramović, objavio je stručnu analizu mjere o zabrani napuštanja prebivališta, uvođenje karantene na Murteru, te samoizolacije u odnosu na ljudska prave te zakonitost onoga tko donosi takve mjere. Njegova polemika objavljena je na pravničkom portalu IUS INFO, iz koje izdvajamo:
Kakve će posljedice takvog postupanja biti u odnosu na borbu s epidemijom? Ne znam kazati i ne usudim se prognozirati. Ali da će posljedice biti loše u odnosu na ustavom zajamčena ljudska prava – to sam sasvim siguran. Već je izigravanje važećih i zakonskih normi, pravna nesigurnost, stvaranje uvjerenja u javnosti da sve može “i ovako i onako” udar na ljudska prava samo po sebi.
Na žalost, ima i praktičnih, već vidljivih posljedica. Pod krinkom brige za građanstvo uvode se mjere koje sasvim sigurno krše ljudska prava. Nezakonito ili meta-zakonito.
Ilustrirat ću to na par praktičnih primjera.
V. Zabrana kretanja, karantena, samoizolacija
Primjer prvi.
Dana 23.03.2020. godine Stožer civilne zaštite RH donio je “Odluku o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u RH”, prema kojoj se ograničava kretanje na hitne službe, opskrbu i dostavu, uvode propusnice etc. Sasvim je nedvojbeno da se tom odlukom ograničavaju ljudska prava.
Prvi problem je da mjeru donosi Stožer civilne zaštite, ali u Zakonu o sustavu civilne zaštite takva mjera nije predviđena, niti je zakon dopunjen u tom smjeru ad hoc novelom od 18. ožujka 2020. godine. Da bi se mjerom mogla ograničavati ljudska ustavna prava, mjera ograničenja mora biti zakonom predviđena i mora ju odrediti nadležno tijelo. Ako nije predviđena, mora biti donesena u zakonodavnom postupku i u predviđenoj proceduri. Kao što je gore već rečeno, sam zakon nalaže da prije donošenja mjera reakcije najprije treba proglasiti stanje katastrofe, a što jasno diktira zakonsku proceduru.
Ne može se na Stožer civilne zaštite novelom Zakona o sustavu civilne zaštite prenijeti ovlasti svih tijela iz svih zakona, jer to znači suspenziju demokracije, de facto diktaturu.
Usput rečeno, Odluka je i inače nomotehnički manjkava na opasan način, pa tako ne sadrži čak niti okvirni rok trajanja mjere ograničenja koju predviđa.
Primjer drugi.
Dana 25. ožujka 2020. godine Stožer civilne zaštite Šibensko kninske županije(!) stavio je u karantenu cijeli otok Murter. Na prilazne ceste postavljene su fizičke prepreke. Kao u vrijeme rata.
Međutim je karantena po zakonu nešto sasvim drugo, i iz drugog razloga. Prema odredbi čl. 55. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/2007., 113/2008., 43/2009. i 130/2017.) u karantenu:
a) se mogu prisilno smjestiti samo ljudi, a ne cijela područja;
b) može je odrediti samo ministar zdravstva, a ne stožer civilne zaštite, pa još regionalni;
c) moguća je samo u slučaju kuge ili virusnih hemoragijskih groznica (Ebola, Lassa ili Marburg), što kod nas srećom nije slučaj, a za druge bolesti odluku također
mora donijeti ministar zdravstva (na internetu nisam našao takvu odluku) i
d) karantena se mora platiti osobama koje su u nju prisilno stavljene temeljem odredbe čl. 47. st. 4. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti.
Ništa od navedenog ovdje nije slučaj. Ako su mjere nužne, moraju se prvo zakonom predvidjeti, pa na zakonom predviđeni način uvesti. Ovako su stanovnici na milost i nemilost aktivizma nekakvog stožera (u stožerima ne oskudijevamo, za razliku od zaštitne opreme).
Kako će se otok izvući iz ove nezakonite, neustavne i poprilično nadrealne situacije, ostaje nam da vidimo. Možda nešto zarade izvan turističke sezone, ako ćemo poštovati vlastiti zakon i platiti svima karantenu? Ipak, najbolje bi im bilo da kolektivno ozdrave što brže.
Primjer treći.
Samoizolacija je mjera iz čl. 20. i 21. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, a sastoji se od “izoliranja i liječenja u stanu”. Međutim, posve je upitno može li se takvom mjerom ograničavati nečija ustavna prava kad je nedvojbeno da postoji test koji potvrđuje ili opovrgava zaraženost.
Zatvaranje ljudi u vlastite kuće bez testiranja stavlja ih u prekarni položaj: postaju niti zdravi niti bolesni, stigmatizirani su do mjere ugroženosti od većine. Svjedoci smo da ih legitimiraju neovlaštene osobe (apotekari!), a priprema im se (navodno) i mjera praćenja mobitela.
Zbog nedefiniranosti mjere i zbog postojanja testa na bolest mjera samoizolacije nije niti proporcionalna prema čl. 16., niti primjerena prema čl. 17. Ustava. Njome je dana prednost štednji na testovima tj. ekonomskim interesima države nad temeljnim ljudskim pravima. To je nedopustivo, to čak nisu vrijednosti istog ranga.
VI. Za kraj
Nema te nužde koja opravdava postupanje mimo zakona i Ustava, jer i Ustav i zakoni reguliraju (i) stanja nužde. Ako je nužda takva da zakone treba mijenjati, Ustav predviđa i postupak promjene, i osigurače zaštite. O krizi se misli unaprijed, hladne glave, da bi se onda kad kriza nastupi, moglo vjerovati samome sebi i svojoj trijeznoj procjeni. Ne čini zajednici najbolje onaj koji traži prečace, već onaj koji održava puteve. Procedura je glavna zaštita demokracije, a, dugoročno gledano, šteta na demokraciji veća je od štete izazvane bilo kakvim virusom.
Nitko ne zna kakve mjere treba poduzimati protiv pandemije nepoznatog virusa. Različite zemlje bore se na različite, i potpuno oprečne, načine. Svi se stručnjaci slažu da će spas biti kad postignemo „imunitet krda”.
Ali u svrhu postizanja tog cilja mi u međuvremenu krdo ne smijemo postati.
Cilj ovog teksta nije da polemizira sa mjerama koje se poduzimaju, već sa pitanjem TKO ih poduzima. Cilj je da se upozori da mi imamo zakonske i ustavne mehanizme, koje smo sami stvorili, i kojih se moramo držati da ne bismo izgubili one vrijednosti koje su u demokratskom društvu važnije čak i od ljudskih života.
Trebamo poštovati vlastiti Ustav i vlastite zakone. U demokratskom društvu sloboda se očituje upravo u tome, u poštovanju zakona.
Andrej Abramović