– Dizala sam se u pet ujutro, učila tekstove, radila po 24 sata i bila jako sretna. Slobodno vrijeme provodila sam šećući po Zagrebu, odlazila u kazalište, živjela studentskim životom – prisjeća se. Poslije su krenuli i drugi projekti.
U mnoštvu mladih glumačkih nada rijetko kad ćemo čuti priču o glumici koja je uspon karijere doživjela tek u 42. godini. Tako rijetku, ali ne i nemoguću storiju ispričat će vam Zadranka Tamara Šoletić, koju je uloga Lili u humorističnoj seriji “Zauvijek susjedi” izvukla iz periferije glumišta i vinula je u visine.
– Mnogi, do moje Lili, nisu znali da postojim. Što ne začuđuje, jer ja sam glumica-lutkarica iz Zadra. Ali moja glumačka karijera počela je davno prije pojavljivanja u toj seriji. Ja sam rođena u kazalištu! – objasnila je Tamara Šoletić na početku razgovora.
– Moj tata, pokojni Karlo Šoletić, bio je u prvoj generaciji lutkara u Zadru. Bio je još mlad glumac kad su mu voditelji kazališta dodijelili stančić smješten tik iznad scene. Pucketanje starih dasaka, kostimi, svjetla pozornice u mene su utkani otkad sam kao smotuljak stigla u taj dom – prepričava 47-godišnjakinja. Za razliku od mnoge djece koja su o tome samo sanjala, Tamara je djetinjstvo zaista provela na pozornici.
– U kući se po cijele dane pjevalo i plesalo. Ma ne možete ni zamisliti kako je lijepo bilo živjeti pod reflektorima – govori glumica prisjećajući se sramežljive djevojčice u lakiranim cipelicama i sa savršeno ispletenim pletenicama, kakva je tada bila. Iz svijeta bajki i lutaka, u kojem je stasala, prirodnim je slijedom nastavila koračati po daskama koje glumcima život znače.
– Nakon završene osnovne škole upisala sam gimnaziju. Mi, šuvarovci, tada smo imali drugačije smjerove i završila sam na predškolskom odgoju. Taj je smjer jedini imao lutkarstvo kao predmet i samo zato je bio moj prvi izbor. Morala sam ostati u tome. Zadar i lutkarstvo oduvijek su bili moj dom i moja prva ljubav – kaže Tamara Šoletić. Po završetku srednje škole otišla je na Učiteljsku akademiju pri zadarskom Filozofskom fakultetu jer na moru nije bilo institucije za obrazovanje glumaca, a Zagreb je za nju bio predaleko…
– Nisam željela iz grada. S dvadeset godina udala sam se za dečka iz školske klupe, za prvu ljubav s kojom sam bila od svoje petnaeste godine. Kao kruna naše ljubavi uskoro je stigla i kći, moja ljubljena Karla, a sedam godina kasnije i sin Feliks – prisjeća se televizijska majka Adrijana Jelavić iz RTL-ove serije “Ruža vjetrova”.
Ni pelene i noćni umor nisu je spriječili da sporim, ali sigurnim koracima izgrađuje karijeru. U istom kazalištu u kojem je naučila hodati, pristupila je audiciji i postala lutkarica.
– Prije toga sam jednu godinu radila u školi, kao profesorica glazbene kulture. Ali srce me je ipak odvelo glumi. Godine 1989. nastavila sam gdje je stao moj tata. Volim te lutke, nikad ih neću napustiti – tvrdi Tamara Šoletić, ponosna na marionete pred kojima i danas mnogi glumci pognu glavu.
U njezinu lutkarskom kazalištu, ističe, svaki se dan odigra nekoliko predstava za djecu, ali i za odrasle. Moderne lutke iz Tamarina svijeta suvereno vladaju i u zahtjevnim koreografskim i scenskim postavkama.
– Kao kazalište i za odrasle prihvatili smo i odigrali mnoge tekstove iz kulturne baštine. Krleža, Michelangelo samo su neka od imena koja lutke odrade bez greške. Jednom smo gostovali i na Dubrovačkim ljetnim igrama – hvali se glumica, među publikom poznatija kao Lili Ferdić iz serije “Zauvijek susjedi”, koju upravo reprizira Nova TV.
– Jako sam sretna kad ljudi za mnom viknu “Lili”, a ne “Tamara”. Znate zašto? Ta razmetna, neuglađena gospođa vratila me je u život. Nakon smrti oca i brata, nakon grozota rata i razvoda, uz nju sam nekako ponovo prohodala. Vratila mi je samopouzdanje! – ističe.
Iako nikad prije nije napustila dom, zbog, kako kaže, najdraže Lili, digla je sidro i krenula u “bijeli svijet”.
– Preselila sam se u Zagreb. Bila sam prestravljena! Znam, klinci su već bili veliki, ali trebalo ih je ostaviti. Trebalo je istupiti pred zagrebačkim kolegama. Jesam li dovoljno dobra? Kakva ću biti? Sve su to pitanja koja su me mučila… Srećom, ne predugo – rekla je Zadranka i osmjehnula se. Njezin prvi pokus u metropoli prošao je izvrsno. Shvatila je da je od kuće otišla kao zrela žena, ali najvažnije, i kao zrela glumica. Zgrabila je priliku i iz kazališta za djecu iskoračila na televiziju.
– Dizala sam se u pet ujutro, učila tekstove, radila po 24 sata i bila jako sretna. Slobodno vrijeme provodila sam šećući po Zagrebu, odlazila u kazalište, živjela studentskim životom – prisjeća se. Poslije su krenuli i drugi projekti – “Sve će biti dobro”, “Dolina sunca” i “Ruža vjetrova”. No najveću od svih uloga dobila je prije mjesec dana kad je postala supruga Massima Kovačića.
– Oduvijek sam vjerovala u ljubav, posebno kad je o Massimo riječ. Nakon deset godina veze stupili smo u brak i sad sam zaista žena, majka, kućanica. Sretna sam, a sretna su i moja djeca. Udala sam se za čovjeka koji je moj partner, a njihov poočim – kaže.
– Doživjela sam romantičnu ljubav, ali nisam promijenila prezime. Osim što će mi biti lakše jer neću morati promijeniti dokumente, drago mi je što sam ovoga puta ostala dosljedna sebi. Rođena sam kao Tamara Šoletić, ostat ću to što jesam – majka, glumica i mladenka u pedesetima. I time se ponosim! – kaže crnokosa Dalmatinka. Iako je za novi brak spremna, trećem djetetu, kaže, ne nada se.
– Jedanput sam bila mlada mama, ne bih provjeravala kako je biti stara mama. Ne mogu opet u pelene, želim biti slobodna. Vrijeme je za posve nove stvari – zaključila je Tamara Šoletić.
1965. Stigla sam na scenu!
– Ovu godinu navodim jer je to godina mog rođenja i godina kad sam prvi put izašla na scenu, onu životnu.
1986. Dobro došla, Karla!
– S dolaskom kćeri Karle apsolutno se sve promijenilo. Bila sam prestrašena, ali sam hrlila u život. Bila je to godina ljubavi, emocija, straha od nepoznatog i pobjede. Karla danas ima 27 godina, medicinska je sestra i moja velika sreća i prijateljica. Oduvijek je u kazalištu bila sa mnom, ali je izabrala biti medicinska sestra, poput svoje bake, moje majke Ankice – kazala je ponosna majka.
1989. Život s lutkama
Tri godine nakon rođenja kćeri, Tamara karijeru započinje u Kazalištu lutaka, gdje se zadržala do danas. Lutke je naslijedila od pokojnog oca te se od njih, tvrdi, nikada neće rastati. Iz kazališta odlazi samo kad radi na nekoj od televizijskih serija, no uvijek mu se s veseljem vraća jer ono je, kaže, njezin dom.
1992. Feliks
Sina je rodila usred rata, u vrijeme tuge i nesreće te mu je odlučila dati sretno ime – Feliks.
– I pogodila sam. Zaista je pravi srećković, nekako mu sve u životu ide onako kako si on sam zamisli i želi. Studira grafički dizajn u Los Angelesu. Iako nije glumac, ima u sebi tu umjetničku crtu – kaže Tamara Šoletić.
2007. “Zauvijek susjedi”
– Otkad sam upoznala lik Lili, primjećuje me i staro i mlado. Na ulici me sretnu pa komentiraju “Niste debeli i stari kao u seriji”, i ja se svaki put na to nasmijem. Lili iz serije “Zauvijek susjedi” simbol je mog ponovnog buđenja, označava novi početak. Kroz nju sam u život dozvala nove stvari i shvatila koliko vrijedim.
2012. Odjednom ti
– Oduvijek sam vjerovala u ljubav, posebno kad je o Massimu riječ. On jako zna voljeti. U Hrvatskoj je ljetovao kao mali, a voli je više od ikoga koga poznajem. Mnogi bi trebali učiti od njega – priča ponosna supruga Massima Kovačića, voditelja brodogradilišta u Križu kod Ivanić Grada.