Svi imamo svoje ginekologe, zubare, nutricioniste, pedijatre jer smo svijesni da za određen organ, znanje o njegovu liječenju ima određeni specijalist.
Koji je specijaliziran baš u tom području. Kada je riječ o umu , duševnom stanju i psihi tada svi radimo distancu. Kao da to nije dio nas. Kao da imamo nos i uši, ali taj dio sebe nemamo. Svi koji idu psihologu su „ludi”, „oni koji imaju problema.” Ako srce zakaže radi preforsiranosti onda smo čak vrijedni i važni. Nije sramota ići na pregled. Ili čak raniju intervenciju i kontrolu. U današnje vrijeme kada smo svi pali pod utjecaj brzine, nametanja medija, očekivanja, stresa ne shvaćamo da kao što vodimo higijenu o svojim ušima i zubima trebamo voditi i higijenu svoje „glave” i „emocija”.
Zašto je toliko predrasuda i stereotipa za odlučiti se pomoći sebi odgovorila nam je Nina Kolanovic, mag.psihologije – psihoterapeut. Odabrali smo je za ovaj razgovor jer Nina je, osim što predaje u školi kao magistar psihologije i radi s mladim ljudima, i Geštalt psihoterapeut za koji se posebno educirala. Kao takav stručnjak nadamo se da će pojasniti otkuda predrasude.
Nina možete li nam kao netko tko radi puno s ljudima reći zašto je još uvijek „sramotno” ići psihologu i jel s nama doista može biti sve u redu, bez nekih patoloških oštećenja, ali da jednostavno želimo psihologa kao nekoga tko će nam pomoći u „čiščenju emocija i glave”?
„U današnje doba konzumerizma i prekinutih odnosa, psihologija ali i psihoterapija postaje sve popularnija među ljudima koji dolaze kao klijenti ili i sami traže pomoć kroz različite edukacije iz područja psihologije i psihoterapije. Prije nekih 30-tak godina dok razvoj psihologije na našim područjima nije uzeo veliki zamah, ići kod psihologa na razgovore bilo je sramotno jer se podrazumijevalo da s vama sigurno nešto nije u redu. Danas je mišljenje o tome malo blaže jer smo povezani internetom i svim čudima tehnologije pa su nam informacije o tome bliže iako se i dalje nažalost možemo susresti sa stereotipom da svi oni koji traže takvu pomoć nisu dobro, čudni su ili i sl. Ti strahovi dolaze od straha od nepoznatog. Mi se obično bojimo onoga što ne znamo pa da bi se obranili od tog straha smišljamo nove predrasude i stereotipe o psihologiji i psihičkom zdravlju. Često se miješa i pojam psihologa, psihoterapeuta i psihijatra. Iz profesionalnog iskustva mogu reći da me klijenti često pitaju, da li ja propisujem tablete. Da li sam psihijatar, što je psihoterapija i sl. Treba naglasiti da psiholozi i psihijatri mogu daljnjim educiranjem postati psihoterapeuti. Psiholozi su ljudi koji se između ostalog bave savjetovanjem i psihološkim testiranjem. Ne propisuju medikamente. Pogrešni stavovi prije svega dovode do zabluda o tome kako izgleda i šta se događa na psihoterapiji ili psihološkom savjetovanju. Već je uobičajeno da se psiholozima i psihoterapeutima prilazi sa strahom: „Ti mi sad vjerojatno čitaš misli”. Razumijem ljude i njihov strah…vjerojatno bi i mene bilo isto strah na njihovom mjestu ako ne znam ništa o tome. Međutim , čitanje misli… to jednostavno nije istina. To ne može nitko. Možemo samo osjetiti , a to je nešto što se zove intuicija, sve drugo je projekcija ili pretpostavka o drugome koju dobijemo jer koliko toliko poznajemo sebe pa to možemo vidjeti i u drugome. Psihologija nije nikakva mistična disciplina. Ona je mistična u tom pogledu jer radi s neopipljivim, točnije s ljudskim emocijama, doživljajima, mišljenjima. Psiholozi zbog svog znanja i iskustva o ljudskim emocijama i ponašanju, mogu pomoći tj. podržati drugoga u rješavanju vlastitih problema. Ići kod psihologa/psihoterapeuta je prije svega briga o vlastitom mentalnom zdravlju. Jer kako imamo fizičko tijelo te brinemo o njemu posjećujući liječnike tako imamo i mentalno i emotivno tijelo kojeg čine emocije, stavovi, ponašanja, mišljenja i sve drugo što nas čini ljudskim bićem kojem je ponekad potrebna i ta pomoć . „
Jednog dana vam može biti žao zašto niste napravili korak ka sebi i pomogli si radi mišljenja okoline. Sami ste došli na ovaj svijet sami ćete i otići, za godinu dana možda ćete reći… „A što nisam, mogao sam.” Tražiti pomoć nije odlika slabih, nego onih koji se bore za svoje živote, živote svoje djece i koji su time veliki i hrabri karakteri.
