Rektor nije vođa, već osoba koja brine o sustavu

Prof. dr. Emil Hilje bio je prvi koji je najavio svoju kandidaturu za rektora.

Njegov program donosimo u cijelosti:

Uloga, dužnosti i obveze rektora jasno su definirani Statutom Sveučilišta. To je ujedno i jedini mogući okvir promišljanjima u planiranju rada tijekom četverogodišnjeg mandata. U tom smislu, ovaj program mora uzeti u obzir ulogu svih ostalih tijela koja sudjeluju u kreiranju politike Sveučilišta, donošenju odluka i njihovu provođenju. Pritom posebno imam na umu ulogu Senata, kao vrhovnog tijela Sveučilišta, nadležnog za sve važne odluke koje se tiču funkcioniranja Sveučilišta.

Dakako, rad Sveučilišta niti započinje niti završava jednim rektorskim mandatom. Nakon što su savladani brojni organizacijski problemi osnutka i afirmacije, zadarsko je sveučilište danas u mnogim segmentima uhodan i funkcionalan sustav, kojem jednostavno treba omogućiti nesmetan nastavak rada u onim djelatnostima kojima možemo biti zadovoljni, a potaknuti bolje funkcioniranje onih aspekata za koje smatramo da nisu na zadovoljavajućoj razini.
Također, program rektora ne može zanemariti širu društvenu situaciju i uvjete u kojima Sveučiliše djeluje. Malo je vjerojatno da će se ekonomska situacija u zemlji, a slijedom toga i financijska podrška države, bitno popraviti u predstojećem razdoblju. Stoga i eventualne ambicije treba svesti na realnu mjeru i težiti poboljšanjima prije svega u okviru onoga što možemo učiniti sami. Čak i uz moguću podršku pojedinim projektima iz sredstava Europske unije, smatram da će veći dio naših napora nužno biti usmjeren na očuvanje i unaprjeđenje postojećeg, a znatno manji na razvojne procese.

TEMELJNA NAČELA

Sveučilište u Zadru smatram važnim dijelom sustava znanosti i visokog obrazovanja Republike Hrvatske, dijelom koje ne može i ne smije biti zanemaren u općim promišljanjima visokoškolske strategije na razini države. Ipak, kad zanemarimo neizbježnu ulogu političkih lobija i ponekih ishitrenih odluka na razinama na koje teško možemo utjecati, ipak su samo stvarni rezultati našeg rada onaj temelj na kojem možemo graditi daljnju afirmaciju Sveučilišta u širim društvenim okvirima. Institucije, jednako kao i pojedinci, ugled i povjerenje moraju graditi strpljivo te brižljivo paziti da ga ne naruše. A u sustavu poput našeg, koliko god individualne vrijednosti i pojedinačni uspjesi bili važni i koliko god greške i slabosti pripisivali drugima, konačni rezultat je naš zajednički i svi smo dionici onoga statusa koje Sveučilište ima kao cjelina.

Pretpostavljanje osobnih interesa ili interesa određene grupe ukupnim interesima Sveučilišta smatram duboko pogrešnim, a kod obnašanja bilo kakve funkcije unutar Sveučilišta potpuno neprihvatljivim. Greške su moguće, svi ih činimo i činit ćemo ih i dalje. Ipak, po svemu što znam, najviše grešaka čine oni koji vjeruju da su najpametniji i da sve znaju sami, oni koji se boje zatražiti savjet ili izložiti svoj stav kritici. Dakle, prvo temeljno načelo je suradnja, jer tek u procesu otvorene suradnje mogu doći do izražaja pojedinačne sposobnosti, afirmirati se nove ideje, ali i otkriti vlastite slabosti. To načelo suradnje trebalo bi biti prisutno na svim razinama djelatnosti koje se provode na Sveučilištu. Pritom svakako treba imati na umu da struktura Sveučilišta nije piramidalna, kako se ponekad čini, nego upravo obrnuta – na vrhu su studenti, zbog kojih Sveučilište uopće i postoji, zatim nastavno i znanstveno osoblje, koje u zajednici sa studentima provodi temeljne zadaće, zatim stručne službe koje taj rad omogućavaju, pa tek na kraju tijela Sveučilišta koja osiguravaju okvir cjelokupne djelatnosti. U tom kontekstu, ukoliko bolje funkcionira čitav sustav, utoliko i rektor, kao posljednji kontrolni i korektivni element, ima manje posla. Ne zanoseći se iluzijama o sustavu koji savršeno funkcionira, svejedno smatram bitnim da svi elementi toga sustava odgovorno ponesu svoju ulogu i dužnosti i time pridonesu boljitku cjeline. U tako postavljenom kontekstu, drugo temeljno načelo je odgovornost, i to u svim segmentima i na svim razinama. Poslovima za koje smo plaćeni i obvezama koje smo preuzeli ne možemo pristupati olako, u prvom redu zbog vlastitog ljudskog i moralnog integriteta, ali i zato što svako neodgovorno ponašanje, površnost i nerad ugrožavaju funkcioniranje Sveučilišta kao cjeline.

STUDENTI, STUDIJI I NASTAVNICI

U žarištu svih aktivnosti koje se provode na razini Sveučilišta na prvom mjestu moraju biti studenti. Oni su svrha postojanja Sveučilišta, ali i ogledalo njegove uspješnosti. Stoga i sve što se na Sveučilištu poduzima mora prije svega imati u vidu ona poboljšanja koja će se odraziti na bolju kvalitetu studiranja. Osiguravanje najboljih mogućih uvjeta studiranja u okvirima mogućnosti kojima Sveučiliše raspolaže ili može raspolagati predstavlja temeljni cilj koji ni u jednom trenutku ne smije biti zapostavljen. Zacijelo je pomalo utopijski očekivati da u doglednoj budućnosti studiranje u Zadru postane najatraktivnija ponuda u Hrvatskoj, ali to je zapravo cilj kojemu bismo u načelu morali težiti. Osiguravanje kvalitetnog i jeftinog smještaja i prehrane za sve koji dolaze u Zadar iz drugih sredina bez sumnje bi znatno tome pridonijelo.

Ponuda kvalitetnih studijskih programa uvijek će biti komparativna prednost u odnosu na studije koji takvu kvalitetu ne nude. Čak i u društvenim uvjetima u kojima znanje nije na cijeni, studentima je važan osjećaj da ono što studiraju ima smisla i da ih čini bogatijima. Studij nije i ne može biti jednostavna borba za stjecanje diplome, nego proces izgradnje i uobličavanje vlastitih sposobnosti i znanja, kojem je diploma tek oznaka jedne ostvarene etape. Izvjesno je pak da kvaliteta i uspješnost tog procesa, bez obzira na ono što nastavni kadar i Sveučilište može ponuditi, u prvom redu ovisi o samim studentima. Ne smijemo zaboraviti da su prvotna sveučilišta nastala kao zajednice studenata i profesora, pri čemu je i sudbina svih aktivnosti prije svega ovisila o zainteresiranosti i motiviranosti studenata. Kao nastavnik s gotovo trideset godina rada, duboko osjećam da je jedan od najvećih problema s kojima se Sveučilište susreće upravo nedostatak motivacije. Dio te demotivacije zacijelo proizlazi iz ukupne društvene klime u kojoj mladi ljudi ne vide ozbiljniju perspektivu. No, svejedno je istina i da sam proces u koji su studenti uključeni može biti demotivirajući ili motivirajući, najčešće upravo u onolikoj mjeri koliko su doista u njega uključeni kao aktivni sudionici. Vjerujem da upravo u povećanom uključivanju studenata u kreiranje i realizaciju nastavnih aktivnosti leže najveće unutarnje rezerve za poboljšanje rada Sveučilišta. Uključivanje studenata u procese odlučivanja, čak i kada bi bilo manje formalno a više stvarno, jednostavno nije dovoljno. Studenti moraju biti stvarni dionici kreiranja svih procesa u kojima sudjeluju – od razine kreiranja pojedinih kolegija, preko razine kreiranja studijskih programa, do osmišljavanja posebnih aktivnosti koje obogaćuju studijske programe i ukupnost studentskog života. Svi zajedno, studenti, profesori i tijela Sveučilišta, trebaju uložiti svu svoju energiju na razbijanju sindroma “školice”, jer Sveučilište to nije i ne smije biti.

Dakako, bilo kakvo pojačano sudjelovanje studenata u kreiranju i provedbi pojedinih aktivnosti i programa podrazumijeva otvorenu komunikaciju. Prije bilo kakvih promjena potrebno je suočiti se s istinom. A najčešća je istina da se studenti boje reći ono što misle i poduzeti bilo kakve akcije jer strahuju od posljedica. Strahuju od profesora koji bi ih mogli negativno ocijeniti i čini se da uopće nisu svjesni da profesori nemaju takvih opcija.

Strahuju od vlastitih kolega, koji prijekim okom gledaju na svako isticanje i ne zadovoljavaju se vlastitom neaktivnošću, nego to očekuju i od drugih. Strahuju od sveučilišnih tijela, struktura i ureda, koje češće doživljavaju kao elemente nekog represivnog aparata, nego kao pogon koji je njima na raspolaganju jer zbog njih i postoji. Prevladavanje takvog stanja bez sumnje je najteži zadatak, jer podrazumijeva promjene u svijesti. Svijesti da strah ne može biti zamjena za poštovanje, koliko god kao sredstvo bilo jednostavnije (strah se može nametnuti, a poštovanje se mora steći). Svijest o tome da su rezultati koje postižemo u procesu studiranja zajednički, da su i uspjesi i neuspjesi jednako odraz rada studenata kao i odraz rada profesora. Najboljim mogućim putom za dokidanje strahova i promjene u svijesti smatram otvaranje komunikacijskih i organizacijskih uvjeta za povećano uključivanje studenata u sve djelatnosti Sveučilišta. A tek kada budemo uvažavali njihovo mišljenje možemo očekivati i veći kreativni doprinos – dovoljno je samo pomisliti koliki je stvarni potencijal tisuća mladih intelektualaca, pa da bude jasno koliko je neiskorištenih mogućnosti. Naravno, rektor nije onaj koji može ostvariti sve te promjene, ali vjerujem da može inicirati i podržavati sve one procese koji vode u smjeru značajnijeg uključivanja studenata u aktivnosti Sveučilišta.

Bez sumnje, i za studente važi ono što je i ukupna temeljna pretpostavka – povećana važnost i uloga znači i povećanu odgovornost. Potpuno je neprihvatljivo da pojedinci studiraju samo zato što ne znaju što bi inače radili i da se olako odnose prema svojim obvezama, jer ih zapravo nije briga. Studiranje nije hobi, a ako jest, onda bi trebalo platiti punu cijenu. Iako to nije nikakva tajna, istina je da većina naših studenata nije svjesna stvarne cijene svoga studiranja i činjenice da su u potpunosti ili u velikom dijelu zapravo stipendirani od strane države. Neodgovaran i lagodan odnos prema studiranju predstavlja nerazumno rasipanje teško stečenih sredstava, a onaj tko je ta sredstva osigurao ima puno pravo da za uloženo očekuje i odgovarajući rezultat, ili u najmanju ruku maksimalni napor da se rezultat ostvari.

Organizacijski okviri studiranja dobrim su dijelom uvjetovani ukupnim kadrovskim, materijalnim i tehničkim mogućnostima.

Kvalitetan nastavni kadar je temeljna pretpostavka koju nikakva organizacijska rješenja ne mogu zamijeniti niti nadoknaditi. Tijela sveučilišta, uključivo rektora i prorektore, trajno moraju voditi brigu o procesima koji utječu na profil znanstveno-nastavnog i nastavnog osoblja, kako na pojedinim odjelima, tako i na Sveučilištu u cjelini. Svjesni smo da na Sveučilištu postoje pojedinci čiji će odlazak ostaviti praznine koje će biti teško ili nemoguće popuniti, ali smo isto tako svjesni da među mlađim kolegama ima takvih koji su već sada uvaženi i priznati stručnjaci, često i vodeći u svojim područjima, spremni na to da postanu oni na čijem će se ugledu temeljiti i ugled Sveučilišta. Neprestana obnova nastavnog kadra problematičan je proces, čak i u idealnim uvjetima, a sada i dodatno otežan novijim postupcima nadležnog ministarstva. Svejedno, to ostaje ključni element svake razvojne strategije.

Materijalne mogućnosti, u uvjetima neprestanog recesijskog “stezanja remena”, bez sumnje će i u nastupajućem razdoblju predstavljati otežavajući faktor i u promišljanjima i u realizaciji razvojnih planova i unaprjeđenja kvalitete. Stoga punu pažnju treba pridavati racionalnom trošenju onoga što će biti na raspolaganju, jer je jasno da svaki promašeni projekt ili neracionalno ulaganje nanose direktnu štetu onim projektima ili ulaganjima koja su mogla dati stvarni rezultat.

Specifičnost naše institucije, kao integriranog sveučilišta, donosi određene prednosti, ali istovremeno i ograničenja. Dio pravnih okvira, a još češće neke odluke koje se donose na višim instancama, jednostavno ne uvažavaju u cijelosti tu specifičnost, što nerijetko uzrokuje probleme. To je objektivna okolnost s kojom ćemo vjerojatno ubuduće, kao i dosad, biti suočeni. S druge strane, ta ista specifičnost doista ima određene prednosti, koje treba moći iskoristiti za ukupno poboljšanje djelatnosti, a te prednosti prije svega vidim u mogućnostima jačeg međusobnog povezivanja odjela, posebice onih koji su i inače srodni. Vjerujem da je vrijeme neprestanog širenja Sveučilišta i otvaranja novih odjela dosegnulo svoje kvantitativne limite i da u budućnosti puno više energije i sredstava treba uložiti u kvalitativna poboljšanja onoga što već imamo. Sasvim konkretno, smatram da nam je važnije ojačati postojeće odjele nego otvarati nove. To međutim ne mora značiti ograničavanje ili sprječavanje formiranja novih studijskih grupa ili studijskih programa, niti mora značiti da se postojeća odjelna struktura ne može reorganizirati.

ZNANSTVENA DJELATNOST

Znanstvena djelatnost, premda i formalno i stvarno u podlozi svega što Sveučilište može ponuditi, po mome je mišljenju već desetljećima marginalizirana u sklopu ukupne djelatnosti. U većini slučajeva prepuštena je individualnim htijenjima i pregnućima, a određeni pomak u smislu institucionalne brige o znanstvenoj djelatnosti ostvaren je tek osnivanjem istraživačkih centara. Međutim, velik dio znanstvenoistraživačkog rada ostao je izvan okvira djelatnosti centara, gotovo potpuno prepušten vlastitoj odgovornosti pojedinaca, koja se valorizira tek prilikom izbora u viša zvanja. Nema dvojbe da su recentne promjene u sustavu odobravanja i financiranja znanstvenoistraživačkih projekata nanijele znatnu štetu sustavnim istraživanjima, a još veću štetu pomlađivanju i obnovi znanstvenog kadra.

Sveučilište se, kao što nam to iskustvo pokazuje, doista može osloniti na svijest i savjest svojih znanstvenika i na njihovu potrebu da se ozbiljno posvete poslu koji su odabrali, pa su i ostvareni rezultati daleko iznad razine institucionalne brige. Ipak, zadatak je institucije da im u tome pruži svu moguću pomoć i podršku, koja bi, u kombinaciji s individualnim pregnućem i otvorenijom znanstvenom suradnjom, možda mogla polučiti još i bolje rezultate. Teško je u sadašnjim financijskim okolnostima predvidjeti, a kamoli planirati neke razvijenije organizacijske oblike, poput prerastanja centara u institute ili otvaranja novih centara, pa čak i jačanja djelatnosti postojećih. Ali nema sumnje da su pomaci neophodni, u najmanju ruku u većoj prisutnosti znanstvenoistraživačkog rada u svakodnevom funkcioniranju i radu Sveučilišta. Istina je da su naši znanstveni prinosi uredno pobrojani svake godine u Godišnjaku Sveučilišta u Zadru. Ali tko to uopće čita? Studenti zacijelo ne. A upravo studente moramo sustavno i kontinuirano uključivati u svijet u kojem spoznaje i znanja nisu činjenice koje se nauče i gotovo, nego sustav koji je podložan preispitivanju, nadopunjavanju, pa i sasvim oprečnim zaključcima. Ni u tome se Sveučilište ne bi smjelo zadovoljavati pojedinim izoliranim slučajevima koji su pretežno posljedica individualnih inicijativa, nego osigurati učinkovit sustav uključivanja studenata u znanstvenoistraživački rad.

IZDAVAČKA DJELATNOST

Izdavačka djelatnost je, po mome sudu, jedan od najuspješnijih segmenata dosadašnjeg funkcioniranja Sveučilišta. S razlogom smo ponosni na brojna kvalitetno opremljena izdanja, kako na ona monografska, tako još i više na ona serijska. Možemo se jedino nadati da će i ubuduće materijalne mogućnosti Sveučilišta moći pratiti postojeći ritam i kvalitetu izdanja. Pritom, smatram da ipak veći naglasak treba staviti na radove naših vlastitih stručnjaka, a s puno više opreza prihvaćati pokroviteljstvo nad izdanjima autora koji nisu zaposlenici Sveučilišta.

Što se tiče mogućnosti prelaska na znatno jeftiniju formu elektroničkih izdanja, kao bibliofil moram priznati određenu skepsu. Nema sumnje da moderno vrijeme ide svojim tijekom i da ne može biti zaustavljeno. Pojedine svjetske biblioteke više niti ne prihvaćaju tiskana izdanja pa će elektronička izdanja i s obzirom na dostupnost zacijelo vremenom odnijeti prevagu nad tiskanim. Tome se ne treba niti može opirati. Ipak, smatram da sveučilište proizašlo iz filozofskog fakulteta treba cijeniti vrijednost tiskanih knjiga. Također, čini mi se da bi se još moglo poraditi na dostupnosti i popularizaciji sveučilišnih izdanja. U tom kontekstu možda bi trebalo preispitati ulogu i način funkcioniranja sveučilišne knjižare, pa i adekvatnost prostora u kojem, po mome sudu, izvorna sveučilišna izdanja ne mogu biti prezentirana tako da budu jasno vidljiva sva ostvarenja naše izdavačke djelatnosti.

LJUDSKI I MATERIJALNI RESURSI

Ljudski resursi su u ovome trenutku najveća vrijednost Sveučilišta. Na tome temeljimo uvjerenje da će Sveučilište opstati usprkos svim problemima i izvanjskim potresima. Dakako, bitno je načelo svakoga poslovanja zadržati ono što je dobro i funkcionira, a zamijeniti ili poboljšati ono što lošije funkcionira. Međutim, ljudi nisu jednostavno dijelovi aparata i bilo kakvo upravljanje ljudskim resursima zahtijeva izniman takt i oprez. Niti zakonski okviri, niti elementarna osjetljivost za ljudske sudbine, koja je dio naših humanističkih opredjeljenja, ne dopuštaju nam jednostavne mehaničke postupke. Ipak, moramo biti svjesni da pojedinci svoj posao obavljaju vrlo dobro, čak i unatoč ograničenjima i smetnjama koje im nameće sustav, a da drugima takva ograničenja postaju izlikom za lošiji rad. Zadatak je sveučilišnih tijela, uključujući i rektora, da prepoznaju strukturne probleme koje otežavaju izvođenje bilo koje djelatnosti, uklone nedostatke i omoguće nesmetan i kvalitetan rad. Tek nakon toga može biti riječi o individualnoj odgovornosti pojedinaca. Moguće je i vrlo vjerojatno da na instituciji s ovoliko zaposlenika dio njih nije na razini onoga što se očekuje. U pitanju je bez sumnje malen broj, ali u radu s ljudima, a to je naša temeljna djelatnost, svaki loš postupak ili propust dobijaju na težini, pa se ponekad čini da je i ukupno stanje znatno lošije nego stvarno jest. Dvojim o tome koliko se može utjecati na svijest onih koji svoj posao ne obavljaju na zadovoljavajućoj razini, ali vjerujem da je moguće barem dijelomično uspostaviti sustav u kojem će loš rad biti sankcioniran, a dobar rad nagrađen. Dokle god su opći društveni uvjeti takvi kakvi jesu, Sveučilište će biti dionikom načina na koji funkcionira čitav sustav i njegovo ustrojstvo, ali smatram da upravo sveučilišta, a posebice ona humanističkih korijena i usmjerenja, moraju biti nositelji i primjeri ispravnog postupanja. I dakako, kada je riječ o ulozi rektora, ali i obnašanju bilo kakvih funkcija na Sveučilištu, jasno je da samo onaj tko se ispravno i odgovorno ponaša, ima pravo to očekivati i od drugih.
Materijalni resursi također predstavljaju iznimno važan segment funkcioniranja Sveučilišta u cjelini. Svaki rad zahtijeva prostor i opremu i bez toga je teško ostvariv. Od osnutka Sveučilišta do danas, ostvareno je mnogo pa se mnoštvo aktivnosti danas obavlja u znatno boljim uvjetima, nego smo to nekad mogli iti zamišljati. Ipak, i dalje postoje ozbiljni problemi materijalne prirode koji znatno utječu na rad i razvoj Sveučilišta. Prilično je jasno što nam najviše nedostaje: studentski dom s dovoljnim smještajnim kapacitetima; prava, moderna sveučilišna knjižnica s bitno bogatijim knjižnim fondom; multimedijalni centar; prava i funkcionalna sportska dvorana; prostori i oprema za znanstvena istraživanja; prostori i oprema za boravak, rad i druženje studenata izvan nastavnih aktivnosti… Obećavati bilo što tako veliko i značajno, u uvjetima u kojima nije moguće osloniti se u potpunosti na vlastite snage, jednostavno je nerealno i neću to niti pokušati. Ali htjeti nešto ostvariti i raditi na tome čini mi se da možemo i moramo.

SURADNJA S DRUGIM INSTITUCIJAMA

“Nijedan čovjek nije otok”, a institucije su to još i manje. Ako želimo biti otvoreno europsko sveučilište, moramo biti otvoreni svim oblicima suradnje. Ipak, to ne znači suradnju po svaku cijenu, a niti ugovore o suradnji koji ostaju tek mrtvo slovo na papiru. Također, ne želimo oblike suradnje u kojima samo jedna strana ostvaruje korist – to nije suradnja nego iskorištavanje. Smatramo da kao visokoškolska znanstvena institucija imamo mnogo toga za ponuditi, puno toga u čemu smo spremni prihvatiti pomoć, a prije svega da postoji puno toga što je daleko lakše ostvariti udruživanjem snaga. U tom smislu smo prije svega upućeni na suradnju s drugim visokoškolskim i znanstvenoistraživačkim institucijama. Primarna orijentacija na suradnju sa sveučilištima s prostora zapadne i srednje Europe čini mi se najlogičnijom. Podrazumijeva se, ali nije na odmet napomenuti, da u svakoj suradnji prema inozemstvu moramo voditi računa ne samo o interesima i ugledu našeg Sveučilišta, nego i o interesima i ugledu Republike Hrvatske. Pronošenje spoznaja o vrijednostima hrvatske prirodne, jezične i kulturne baštine nije pitanje samo neposredne koristi, nego i jedna od naših temeljnih dužnosti, a upravo je suradnja na međunarodnom nivou prikladan način da te vrijednosti postanu i opća svojina.

Sveučilište je također i javna ustanova, što znači da je dužno sudjelovati u životu šire društvene zajednice. Mislim da je u tom segmentu dosadašnja praksa pokazala dosta pozitivnih rezultata. Bez sumnje, uvijek ima mjesta poboljšanjima i sigurno ima mogućnosti da se postojanje Sveučilišta još i više osjeti u životu našega grada i regije, ali u načelu ne vidim ni potrebe ni prostora za neke radikalnije promjene.

STRUČNE SLUŽBE

Kvalitetan rad zahtijeva kvalitetne uvjete. Ako grijanje ne radi, ako je računalo u kvaru, ako do knjige ne možete doći, sva želja za najboljim mogućim obavljanjem nastavnog i znanstvenog rada nije dovoljna. Stručne službe osiguravaju uvjete za nesmetano i kvalitetno funkcioniranje temeljnih djelatnosti. Ukoliko one zakažu u osiguravanju tih uvjeta, posao trpi i vrijeme propada. Radno vrijeme profesora ima sasvim stvarnu cijenu i ne vjerujem da si možemo priuštiti da to vrijeme provode čekajući neki papir ili popravak ili tražeći nekog službenika kojemu se baš ne žuri na vlastito radno mjesto i na obavljanje posla za koji je plaćen. Za neke od problema, pred kojima ne treba zatvarati oči jer doista postoje, rješenja je moguće pronaći u reorganizaciji pojedinih poslova, koji zbog objektivne preopterećenosti nužno uzrokuju određene zastoje. Neki od problema ipak proizlaze iz nedostatka odgovornosti kod pojedinaca, a neki možda i iz toga što nisu u potpunosti dorasli poslu koji obavljaju. Bez jasnijeg uvida u stanje, a to je teško moguće iz bilo koje druge pozicije na Sveučilištu osim one samog rektora, svaki projekt mogućih promjena i poboljšanja može biti tek načelne prirode. Uz to, planovi o izdvajanju rada dijela stručnih službi iz djelatnosti Sveučilišta mogu nas dovesti u situaciju da u pojedinim segmentima ništa ozbiljnije niti ne možemo poduzeti. U svakom slučaju, smatram da u segmentu rada stručnih službi postoje mogućnosti za poboljšanja efikasnosti, a da je pitanje tek modela i načina kako ta poboljšanja ostvariti. I u ovom dijelu, kao i u svim drugima, temeljno načelo mora biti odgovornost, na svim nivoima.

REKTORAT

Rektorat je u osnovi tek jedna od stručnih službi pa sva načela koja se odnose na funkcioniranje ostalih stručnih službi vrijede i za rad rektora i njegovih pomoćnika. U tom smislu, primarni je zadatak rektora i prorektora osigurati maksimalno povoljne uvjete za nesmetan rad, prije svega temeljnih djelatnosti Sveučilišta, a zatim i sveučilišnih službi i tijela. Osnovni pristup pri tome je da doista svatko radi onaj posao za koji je nadležan i u skladu s tim snosi odgovornost za rezultate. Ne samo da bi trebalo izbjegavati termin uprava, nego i bilo kakav oblik primisli da rektor i prorektori donose sve bitne odluke, koje onda ostala tijela provode. Bitne odluke donosi Senat, a na rektoru je da iznosi određene prijedloge, posebice one vezane uz službene akte Sveučilišta, koji moraju biti utemeljeni na zakonu i propisima i na odgovarajući način osmišljeni, pri čemu je stoga neophodna i stručna pomoć službi koje rektoru stoje na raspolaganju.

Dakako, u skladu sa statutom, rektor je dužan donositi određene poslovne odluke, no većina tih odluka vezana je uz zakonske obveze, a dio njih je takvog ranga važnosti da bi u slučaju potpunog prijenosa procesa odlučivanja na Senat predstavljao opterećenje u njegovu radu. Ipak, smatram da su pojedine ovlasti rektora, prvenstveno one vezane uz samostalno baratanje materijalnim sredstvima, u važećem statutu prevelike i da bi u tom smislu trebalo izvršiti određene promjene samog statuta. Premda vjerujem da su takve odredbe donesene da bi se olakšalo i ubrzalo poslovanje, osobno me zastrašuje mogućnost da samostalno donosim odluke o sumama do pola milijuna kuna, pa vjerujem da su moguća i drukčija rješenja.

Dakako, i neki drugi sveučilišni akti mogli bi i trebali doživjeti određene dopune, promjene i prilagodbe, ponajprije u onim stavkama i na mjestima koja nisu dovoljno jasna, pa su samim tim podložna različitim tumačenjima. Imenovanje stalnih i povremenih povjerenstava jedan je od modela koji stoje na raspolaganju rektoru u domeni svojevrsnog rasterećenja od dijela obveza, ali i u cilju boljeg obavljanja pojedinih poslova za koje možda nije sasvim stručan. Bez sumnje će puno toga ovisiti o radu i sposobnostima prorektora. No, za sada se mogu tek nadati da će, ukoliko do toga dođe, oni koje smatram najpogodnijima prihvatiti tu odgovornost.

Što se tiče predstavljanja Sveučilišta u javnosti i prema drugim institucijama, moguće je da ne predstavljam najbolji izbor. Svakako mi nedostaju neke odlike i osobine nužne u okvirima političkog djelovanja, ali mislim da je to moguće barem dijelom kompenzirati dobrim izborom prorektora. U svakom slučaju, u promišljanjima o funkciji rektora ne vidim sebe kao vođu, nego prije svega kao osobu koja se mora brinuti da cijeli sustav radi kako treba.