Sestru Teresu Forcades nazivaju najradikalnijom europskom časnom sestrom, koja je svojom hrabrom kritikom današnjeg kapitalističkog društva sebi izborila istaknuto mjesto među najutjecajnijim i najzanimljivijim kritičkim glasovima europske i svjetske intelektualne scene lijeve provenijencije.
Sestra Teresa, naime, radikalna je kritičarka današnjeg kapitalizma »u kojem su prava i potrebe ljudi stavljene u stranu«, kao i svih njegovih glavnih obilježja: bankarskog sustava, konzumerizma, militarizma, a pogotovo politike štednje i bolnih rezova, koja »ide protiv potreba većine i u korist interesa manjine«.
Po obrazovanju liječnica, doktorirala je iz područja javnog zdravstva, a na Harvardu magistrirala teologiju. Sestra Teresa ne štedi ni samu Crkvu, koju ipak naziva svojom crkvom, premda tu instituciju istodobno smatra patrijarhalnom i mizoginom utvrdom, ne videći ni jednog jedinog razloga da ženama bude onemogućen pristup visokim položajima, kako u crkvenoj, tako i u javnoj sferi.
Sestru Teresu stoga nazivaju feministicom, no ona pritom brani i pravo na kontracepciju, kao i pravo na pobačaj, smatrajući da Katolička crkva mora »humanizirati« svoj odnos prema tom pitanju. Sestra Teresa istodobno je ustrajna zagovornica katalonske neovisnosti, a aktivna je i u španjolskom pokretu Indignadosa (Ogorčeni). Riječ je o pokretu nastalom na masovnim prosvjedima protiv politike štednje 2011. godine, na čijim je idejama kasnije formiran i Podemos, stranka nove ljevice, čiji antikapitalistički program najavljuje okončanje dosadašnje politike u Španjolskoj.
Island protiv Trojke
U rujnu prošle godine bili ste u Hrvatskoj. Situacija kod nas u međuvremenu se pogoršala, a Hrvatskoj prijete sankcije Bruxellesa zbog prekomjernog deficita i prevelikog duga. Kako bi se, po vašem mišljenju, vlasti u Zagrebu trebale odnositi prema takvim zahtjevima Bruxellesa?
– Island je rekao »ne« takvim zahtjevima i danas su islandsko gospodarstvo i životni standard u daleko boljem položaju nego u onim zemljama koje su rekle »da« mjerama štednje (Grčka, Portugal, Španjolska, Irska, Cipar). Bilo je teško na početku, kad je Bruxelles tvrdio da će islandsko gospodarstvo propasti ako Island ne bude slijedio njegove naputke. Island se usprotivio europskoj Trojci (Europskoj komisiji, Europskoj središnjoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu), i ne samo da nije propao, nego je situacija na Islandu danomice sve bolja i bolja.
Španjolska je ispunila većinu takvih naloga Bruxellesa i provela oštre reforme, no kakvi su rezultati? Kakav je učinak politike stroge štednje, za koju mnogi i u Hrvatskoj tvrde da je najbolje rješenje za našu zemlju?
– Kao izravan rezultat te politike rascjep između bogatih i siromašnih u Španjolskoj se povećao i Španjolska je danas druga država po stupnju nejednakosti u Europi (prva je Latvija). Čak 30 posto Španjolaca prijeti socijalna isključenost ne samo zbog visoke stope nezaposlenosti (23 posto u ukupnoj populaciji i 50 posto među mladima), nego i zbog sve brojnije skupine »zaposlenih siromaha«, odnosno onih koji unatoč tome što rade puno radno vrijeme ne zarađuju dovoljno da izbjegnu bijedu.
Kriminalne radnje
Vlasti u Madridu govore da je Španjolska izašla iz krize, no čini mi se da većina građana to još ne osjeća na svojim novčanicima. Postoji li uopće nešto što bismo mogli smatrati »izlaskom iz krize«? Ili se, kako neki predviđaju, moramo naviknuti na stanje permanentne krize?
– Velike španjolske banke koje su spašene javnim novcem nisu više u krizi i ostvaruju dobit, ali ne i građani. Zbog čega te banke ne bi vratile javni novac koje su primile? Ako su tako morale postupiti banke u Sjedinjenim Američkim Državama, zašto to nisu morale učiniti i u Europi? Ako trebate novac banka će vam ga posuditi i onda ćete taj novac morati vratiti banci s kamatama. Kako je onda moguće da banke ne moraju građanima vratiti novac koji su im građani posudili, sada kada nisu više u krizi? Tko je donio takvu odluku o bespovratnoj dodjeli javnog novca bankama? Španjolska je prije krize bila među najmanje zaduženim zemljama u Europi: javni dug iznosio je 19 posto. Privatni dug, od kojeg se 90 posto odnosi na velike banke, bio je 81 posto. Država je preuzela velik dio tog duga tako da je sada javni dug toliko visok da Španjolska mora dramatično srezati javnu potrošnju, zatvarajući zdravstvene ustanove, bolničke odjele, operacijske sobe i dječje vrtiće.
Da bismo »izašli iz krize« morali bismo revidirati javni dug, kako to zahtijevaju u Grčkoj, a onda prisiliti banke da vrate javni novac koji su dobile, i to da ga vrate s kamatama. Ovdje se radilo o kriminalnim radnjama za koje su odgovorne banke zajedno s političarima koji su im to omogućavali.
Vjerujete li u promjene? Je li uopće moguća alternativa sadašnjem kapitalističkom sustavu, drukčiji ekonomski i politički model? Ili su u pravu ideolozi i zagovornici neoliberalizma koji tvrde da neoliberalne reforme »nemaju alternative«?
– Vjerujem u Boga. I zato što vjerujem u Boga što je stvorio čovjeka da bude voljen i slobodan ne mogu prihvatiti sustav koji tretira ljude kao da su roba i koji omogućava da jedan posto najbogatijih posjeduje više bogatstva nego 99 posto ostalih, kao što stoji u posljednjem izvještaju Oxfama. Što je alternativa? To sigurno nije komunizam ili socijalizam kakve smo poznavali. Počela bih s priznanjem u svim ustavima da »privatno vlasništvo« ne može biti apsolutno pravo. To je u skladu sa socijalnim naukom Katoličke crkve (“Laborem exercens”, 1981.) i ne morate biti religiozni da biste to prihvatili. To je jedino zdravorazumski u svijetu u kojem se proizvodi nekoliko puta više dobara potrebnih za zadovoljenje potreba svih ljudi, dobara koje, međutim, nekolicina prigrabe bez opravdanog razloga, dok većina gladuje.
Nasilne reakcije
Je li promjene uopće moguće provesti mirnim putem?
– Isus je pokušao i bio je ubijen. Baš kao što su pokušali i Gandhi i Martin Luther King, s nebrojenim anonimnim ljudima. Stoga mislim da je moguće ostvariti promjene mirnim putem i za mene je to jedini način koji ima šansu za uspjeh, no oni koji žele raditi na taj način moraju znati da će njihov rad, unatoč njihovom miroljubivom načinu, izazvati nasilne reakcije.
Je li zamisliva Europa bez socijalnih prava? Je li uopće moguća Europa bez socijalne države?
– S obzirom na to da su socijalna prava i socijalna država povezani s kapitalističkim sustavom, voljela bih ih vidjeti zamijenjene boljom socijalnom pravdom, kompatibilnom sa samoorganiziranjem radnika u zadruge koje su u njihovom vlasništvu.
Angela Merkel kaže da na Europu otpada sedam posto svjetske populacije, 25 posto svjetskog BDP-a i 50 posto svjetskih socijalnih izdvajanja, što je, po njezinom sudu, neodrživo. Što vi mislite?
– Ako i dalje budemo dopuštali farmaceutskim kompanijama da naplaćuju 500 dolara za jednu jedinu tabletu (u slučaju Sovaldija, novog lijeka za hepatitis C), naravno da je takav sustav neodrživ. Njemačka je postigla dogovor s farmaceutskom kompanijom Gilead da smanji cijenu 12-tjednog liječenja Sovaldijem s 56 tisuća eura na 41 tisuću, što znači da je cijena jedne tablete smanjena s 666 na 488 eura. Sovaldi nije učinkovit tretman i većina pacijenata trebaju liječenje dulje od 12 tjedana, ponekad sve do transplantacije jetre. Većina javnog novca danas odlazi u ruke privatnih kompanija. Farmaceutske i osiguravateljske kompanije profitabilnije su i od banaka. Socijalna potrošnja može biti znatno reducirana tako da socijalnu potrošnju držimo podalje od privatnih kompanija kojima je isključivi cilj stvaranje profita. U EU, međutim, događa se suprotno od toga.
Radikalne promjene
Što mislite o grčkoj Sirizi? Kako će se okončati njezin sukob s europskim financijsko-političkim establišmentom?
– Vjerujem da im je jedina šansa, kao što to kaže Costas Lapavitsas, napuštanje eurozone, i to najbolje sporazumno. Ne postoji način da Siriza realizira svoj socijalni program unutar eurozone.
Glavnostrujaški mediji Sirizu i slične političke grupacije u pravilu nazivaju radikalnim, pokušavajući ih diskreditirati, no što je radikalnije: Sirizin politički program ili politička situacija odnosno politika koja je do njega dovela?
– Smatram da je politika štednje Europske unije kriminalna. U svojoj knjizi »Why austerity kills« stručnjaci za javno zdravstvo David Stuckler i Sanjay Basu dokazuju da na svakih 80 eura ušteđenih na račun socijalne potrošnje po stanovniku opća stopa mortaliteta zemlje poraste za jedan posto. To pak znači da tisuće ljudi umiru kao izravna posljedica takve politike.
Najesen se u Španjolskoj održavaju parlamentarni izbori, a kao jedan od favorita spominje se i Podemos, stranka koju smatraju sestrinskom strankom grčke Sirize. Bi li pobjeda Podemosa olakšala put prema alternativnom i humanijem modelu u Europi?
– Mislim da bi. Problem je u tome što Podemos ublažava svoj socijalni program kako bi osigurao pristup do većeg broja birača. Važno je da Podemos osvoji vlast, no to mora ostvariti s društvenom bazom spremnom na radikalne promjene. Ne vjerujem u promjene koje ne dolaze odozdo.
Zašto su zakazale stranke tradicionalne ljevice, kako u Španjolskoj, tako i u Hrvatskoj? Hoće li se tradicionalna socijaldemokracija ikad više oporaviti od povijesnog poraza što ga je pretrpjela posljednja dva ili tri desetljeća, a osobito unatrag nekoliko godina, u vrijeme gospodarske krize, kada je socijaldemokratska alternativa bila toliko potrebna?
– Socijaldemokracija je pokušala reformirati kapitalizam. No mislim da je kapitalizam nemoguće reformirati. On mora biti zamijenjen.
Ne odustajte, Bog je uz vas
Kako tumačite činjenicu da je papa Franjo u zadnje vrijeme postao odlučniji i dosljedniji zagovornik radnika i radničkih prava, socijalnih prava i osobito prava migranata od velike većine stranaka ljevice, kojima bi to trebala biti primarna zadaća?
– Papa Franjo jasno je rekao da »kapitalizam ubija«. On je to mislio i ja se slažem. Vrijeme je za izgradnju alternativnog sustava, i to odozdo prema gore. Većina lijevih stranaka postale su dijelom sustava i nisu spremne zamijeniti taj sustav. U Španjolskoj, primjerice, mnoge od njih imaju velike kredite u bankama.
No za razliku od pape Franje, Katolička crkva u Hrvatskoj živi u nekim drugim vremenima. Uglavnom se bavi ideologijom i ideološkim sukobima, a manje socijalnim problemima svoje pastve. Hoće li promjene koje najavljuje papa Franjo zahvatiti nacionalne crkve? Osjećaju li se promjene kod vas u Španjolskoj? Osjećate li promjene na vlastitom primjeru? Je li vam sada lakše u Crkvi sa stavovima kakve imate? Napadaju li vas manje crkveni konzervativci?