Povodom današnjeg obilježavanja 70. godišnjice Dana kada su u Zadru sva zvona zvonila potrebno se prisjetiti, osim što je taj dan bio blagdan Svih Svetih i ostalih događaja koji su zacementirali konačno vračanje Zadra matici Hrvatskoj.
Nakon dolaska Zadarskog odreda u Zadar viceprefekt Zadra dr. Giacomo Vuxani i neki talijanski časnici tijekom 31. listopada iznosili su zahtjeve da će oni sa svojom vojskom držati Poluotok ( prostor koji se u idejnom projektu Nikole Bašića prostire od Kalmetinih „Vrata Zadra” prema Pozdravu Suncu i Pozdravu Zadranima koji, ne zbog Talijana, fašista i komunista, nego zbog skupoće neće biti u mogućnosti u njemu boraviti) a NOV neka drži vanjski dio grada, da je talijanska vojska ostala u Zadru da dalje drži grad i da nikad nisu bili u dobrim odnosima s Nijemcima ( padom Italije nacisti su ih nazivali izdajicama).
Pozdravljaju borce NOV-a kao suborce i nude svoje snage sa snagama Badogliove Italije da obavljaju ophodnju po gradu, oni su protivnici Nijemaca, a ostali su iza Nijemaca u namjeri da drže grad pod talijanskom vlašću kako bi ga predali Saveznicima. Očito da talijanska vlast u Zadru nije bila svjesna da retorika tajnog Londonskog ugovora nije više bila upotrebljiva, nije bila u modi. Navedene izjave iznose se samo kao ilustracije, a ne kao službeni zahtjev koji bi u pisanoj formi predstavljao temeljni dokaz. Istodobno treba istaknuti da Zadarski odred nije imao nikakva ovlaštenja da eventualno uzme u obzir ili čak prihvati neke od zahtijeva. Zato je u postojećoj situaciji odlučeno samo da se ostatci talijanske vojske razoružaju jer su do tada bili u službi Nijemaca, a da ostale probleme rješavaju oni koji su za to bili nadležni i kada dođu u grad. Za ilustraciju stanja može poslužiti i primjer vojarne na Voštarnici (Cadorna), gdje je u jednoj zaključanoj prostoriji nađeno oko 180 zatvorenika, i to sve iz okolice Zadra. Među zatvorenicima bilo je i onih koji su bili u raznim postrojbama u službi okupatora. Svi su bili presvučeni u civilna odijela i čekali dolazak Saveznika da se njima predaju, i tako, kako su mislili, riješe svoje probleme na tako neobičan način.
O ulasku prvih naših jedinica u Zadar pisao je u Glasu Zadra 30. listopada 1954. Vicko Zaninović a prema pričanju komandanta odreda Dane Potrebića slijedeće:
“Noću između 31./31. listopada krenuli smo u Zadar. Išli smo dosta oprezno, jer je svuda bilo minirano. Od mina nam je stradao čitav jedan vod. Zato i nismo došli noću u Zadar.
Ujutro 31. listopada dvije kolone boraca ZPO marširale su prema Zadru, jedna iz pravca Murvice, a druga iz Zemunika.
Prva moja jedinica koja je ušla u grad bio je prvi bataljun pod komandom Šime Miočića-Mimine (…). U gradu smo zarobili oko 600 neprijateljskih pripadnika ( malo je pretjerao op.a.).
Ujutro 31. listopada Drugi bataljun je krenuo u Zadar. Iako je Zadar bio opasan sa nekoliko pojaseva bodljikave žice, jedinice su ih uspješno prelazile. Kada smo se približili trećem pojasu, stanovnici iz Dračevca Zadarskog upozorili su borce da je prepreka minirana i da je ne dodiruju. Dovukli su veliki komad žice i na nju privezali prepreke te iz daljine povukli, nakon čega su mine eksplodirale i prolaz je bio oslobođen. Ispred bataljuna išla je prva četa, kojom je komandirao zamjenik komandira Mile Poljak, jer je komandir bio ranjen… Kada su jedinice 2. bataljuna stigle do kasarne “Cadorna”, na vratima kasarne se vijala talijanska, a na ulazu je stajao jedan talijanski vojnik. Došla su odmah još tri oficira i dva podoficira. Na pitanje komandanta zašto su ostali iza Nijemaca, odgovorili su da oni s Nijemcima nemaju ništa. Naređeno im je da skinu zastavu, a zatim su razoružani.”
O datumu oslobođenja Zadra, kao i o tome koje su jedinice prve ušle u Zadar, čak i do danas mogu se čuti više verzija, kako su to bile jedinice III.POS-a ( većinom otočani), a ne jedinice ZPO (većinom Vlaji) kako se tada tvrdilo. Mnogi Zadrani koji su bili uključeni u ZPO kazivali su da su dobili prekomandu po okolnim mjestima Zadra, samo da se ne bi našli u sastavu ZPO-a kod njegovog ulaska u Zadar.
Vinko Kožul u svojoj knjizi “ZADARSKI PARTIZANSKI ODRED NOVJ” navodi pismo umirovljenog pomorca Svetka Ivanova koji je 1984. pisao Grgi Stipiću u Zadru: «Pošto uskoro dolazi 40 godišnjica oslobođenja moga Zadra želio sam Ti ispričati kao rukovodiocu i novinaru, još nepoznate detalje oko zastave na zvoniku katedrale na dan oslobođenja 31. 10. 1944. Još više me ponukalo to što je prošlogodišnji Narodni list zabilježio da je tog jutra visjela jugoslavenska zastava na zvoniku, a da se ne zna koji su je stavili.
Evo, najkraće, samog događaja. Ja sam za vrijeme okupacije bio sekretar skojevske organizacije na području Voštarnice, sada ulice Nikole Tesle. U blizini je živio predsjednik ilegalnog NOO grada i prvi poslijeratni predsjednik grada, sada pokojni Ive Dražević, koji me je ujutro tog dana pozvao u svoju kuću i objasnio zadatak.
Evo ti ovu našu zastavu sa zvijezdom petokrakom i da je staviš na najveći vrh zvonika u gradu.
Da bi izvršio ovaj zadatak pozvao sam još jednog člana SKOJ-a Đenka Franina koji nas je svojom barkom prevezao sa Voštarnice u grad. Sva smo trojica krenuli ravno u pravcu sadašnje zgrade socijalnog preko ruševina i došli do velikih željeznih vrata, velikog zvonika katedrale. Prebacili smo se preko njih i počeli penjati prema vrhu zvonika uz, od bombardiranja oštećene stepenice. Kada smo došli gore odmah smo razvili zastavu i počeli vući konopce zvona vrlo dugo smo zvonili, uz veliku radost zbog ovakvog historijskog događaja za
nas i naše građane.”
Vinko Kožul pored ove verzije u svojim ranijm zapisima iznosi da su borci 1. bataljuna izvjesili zastavu na zvonik Crkve Svete Stošije u Zadru. Tamo navodi ime Srečka Predovana, komesara 1. čete 1. bataljuna ZPO da je on prvi izvjesio zastavu. No, ipak vjeruje da Srečko Predovan kojega je dobro poznavao nije izvjesio zastavu, jer se nije sjetio imena drugova koji su mu pomogli da je izvjese. Vinko Kožul zaključuje:» No, bilo kako bilo, izvjesili su je naši ljudi koji su se toga dana našli u Zadru. Istina je, da je Svetko Ivanov izvjesio hrvatsku trobojnicu s crvenom zvijezdom i to 1. studenoga 1944, a ne 31. listopada 1944. kako u svom pismu navodi.
Zadar, blagdan Svi Sveti 1944. – Sva crkvena zvona zvone ranjenom Gradu
Do 1966. godine, slavljen je 1. studenoga (blagdan Svi Sveti) kao Dan Zadra. Međutim na inicijativu Saveza omladine ( dakle onih od kojih se većina nisu ni rodili kada su partizani prvi put ušli u Zadar, a u Savez omladine su se uključivali samo iz karijerističkih razloga), predloženo je da se u interesu povijesne istine ( ateizma) promjeni datum proslave na dan 31. listopada.
A povijesna istina je da su 1. studenog 1944. godine oduševljeni Zadrani zvonili na sva crkvena zvona, ushićeni što u svoj voljeni, bombama teško ranjeni grad mogu napokon slobodno uči.
U Zadru su tog dana pristigli zadarski partizani koje je Zadarski odred dva dana prije ulaska u grad prekomandirao u okolna zadarska mjesta samo da ne bi prvi ušli u grad. Ti Zadrani borili su se za slobodu Zadra, ali nisu pristajali na nasilni ateizam kojeg je Partija među partizanima provodila. Istog dana u Zadar je došao Gradski odbor (GNO) kao najviša institucija civilne vlasti u gradu. Taj odbor formiran je 28. rujna i privremeno smješten u Polači, sa zadaćom da organizira i obavlja gradsku vlast u Zadru.
U popisu boraca jedinice Zadarskog partizanskog odreda i Plavog Jadrana nalazi se Benjamin Magaš (Bame) pok. Frane, brat moje bake Stošije koji je, kada sam ga posjetio u zaseoku Vučjak-Magaš 30. kolovoza 2007. godine napunio 100 godina i 5 mjeseci. Tada još uvijek vitalan starac koji nije, što je bilo za očekivati izgubio ni visinu ni širinu (debljinu) rado mi je odgovorio na pitanje što misli općenito o Drugom svjetskom ratu, a posebno o oslobađanju zadarskog zaleđa. »Ja sam ti iz ovaca krenuo u rat i kad je rat završen ja sam se vratio ovcama. Imao sam sreće, jer sam pogodio pravu stranu. Neki moji rođaci i prijatelji nisu imali te sreće, pa ih je bilo i u ustašama, domobranima, a zet mi fašist. Njih su jednostavno pokupili i navukli im uniforme. Među nama nije bilo neke veće karakterne razlike. Bio si na onoj strani na kojoj ti je bio gospodar. Moj zet je bio dobar čovjek a fašist. Kad me je prvi put spasio rekao mi je da je radio u pošti u Zadru kojom su upravljali fašisti. Nisu ga prethodno ni pitali nego su mu rekli da ide s njima. Drugi put sam ja njemu spasio glavu. Pri kraju rata partizani su ga ubili u Bukovici». Moj ujak je naglasio da je Zadar oslobođen prvi studenog 1944. kada su sva crkvena zvona zvonila iz razloga što su mnogi zadarski borci rođeni u Zadru dva dana prije od komandanta ZPO dobili prekomandu na druge položaje samo da ne bi prvi usli u Zadar. “Bila je to nepravda koja će se ispraviti tek 1995.” rekao je moj ujak. Zanimljivo je, da mije tada povjerio svoj strah da će netko generala Gotovinu ubiti. Noćima je sanjao da je već ubijen. Često je ponavljao: «Povijest Gotovine je povijest Hrvata».
Blagdan Svih Svetih 1944. je najveći dan u dugoj povijesti Zadra
Zbog politički nametnutih povijesnih kontroverzi oko oslobađanja Zadra, danas je Zadar grad koji kao da se srami svoje prošlosti, što nije nimalo u skladu s civilizacijskim zasadama europskog prostora. Split je 26. listopada obilježio istu godišnjicu i prisjećanje na dan kada je puna riva slavila povratak slobode u Grad. I to na najvišoj razini. U Zadru o danu oslobođenja nema niti spomena, jer je na snazi politička cenzura. Ista koja “proforme” obilježava godišnjicu pripajanja Zadra matici Države, antifašističke pobijede u Europi ili stota godišnjica od početka 1. svjetskog rata
Povodom današnjeg obilježavanja 70. godišnjice Dana kada su u Zadru sva zvona zvonila potrebno se prisjetiti, osim što je taj dan bio blagdan Svih Svetih i ostalih događaja koji su zacementirali konačno vračanje Zadra matici Hrvatskoj.
Nakon dolaska Zadarskog odreda u Zadar viceprefekt Zadra dr. Giacomo Vuxani i neki talijanski časnici tijekom 31. listopada iznosili su zahtjeve da će oni sa svojom vojskom držati Poluotok ( prostor koji se u idejnom projektu Nikole Bašića prostire od Kalmetinih „Vrata Zadra” prema Pozdravu Suncu i Pozdravu Zadranima koji, ne zbog Talijana, fašista i komunista, nego zbog skupoće neće biti u mogućnosti u njemu boraviti) a NOV neka drži vanjski dio grada, da je talijanska vojska ostala u Zadru da dalje drži grad i da nikad nisu bili u dobrim odnosima s Nijemcima ( padom Italije nacisti su ih nazivali izdajicama).
Pozdravljaju borce NOV-a kao suborce i nude svoje snage sa snagama Badogliove Italije da obavljaju ophodnju po gradu, oni su protivnici Nijemaca, a ostali su iza Nijemaca u namjeri da drže grad pod talijanskom vlašću kako bi ga predali Saveznicima. Očito da talijanska vlast u Zadru nije bila svjesna da retorika tajnog Londonskog ugovora nije više bila upotrebljiva, nije bila u modi. Navedene izjave iznose se samo kao ilustracije, a ne kao službeni zahtjev koji bi u pisanoj formi predstavljao temeljni dokaz. Istodobno treba istaknuti da Zadarski odred nije imao nikakva ovlaštenja da eventualno uzme u obzir ili čak prihvati neke od zahtijeva. Zato je u postojećoj situaciji odlučeno samo da se ostatci talijanske vojske razoružaju jer su do tada bili u službi Nijemaca, a da ostale probleme rješavaju oni koji su za to bili nadležni i kada dođu u grad. Za ilustraciju stanja može poslužiti i primjer vojarne na Voštarnici (Cadorna), gdje je u jednoj zaključanoj prostoriji nađeno oko 180 zatvorenika, i to sve iz okolice Zadra. Među zatvorenicima bilo je i onih koji su bili u raznim postrojbama u službi okupatora. Svi su bili presvučeni u civilna odijela i čekali dolazak Saveznika da se njima predaju, i tako, kako su mislili, riješe svoje probleme na tako neobičan način.
O ulasku prvih naših jedinica u Zadar pisao je u Glasu Zadra 30. listopada 1954. Vicko Zaninović a prema pričanju komandanta odreda Dane Potrebića slijedeće:
“Noću između 31./31. listopada krenuli smo u Zadar. Išli smo dosta oprezno, jer je svuda bilo minirano. Od mina nam je stradao čitav jedan vod. Zato i nismo došli noću u Zadar.
Ujutro 31. listopada dvije kolone boraca ZPO marširale su prema Zadru, jedna iz pravca Murvice, a druga iz Zemunika.
Prva moja jedinica koja je ušla u grad bio je prvi bataljun pod komandom Šime Miočića-Mimine (…). U gradu smo zarobili oko 600 neprijateljskih pripadnika ( malo je pretjerao op.a.).
Ujutro 31. listopada Drugi bataljun je krenuo u Zadar. Iako je Zadar bio opasan sa nekoliko pojaseva bodljikave žice, jedinice su ih uspješno prelazile. Kada smo se približili trećem pojasu, stanovnici iz Dračevca Zadarskog upozorili su borce da je prepreka minirana i da je ne dodiruju. Dovukli su veliki komad žice i na nju privezali prepreke te iz daljine povukli, nakon čega su mine eksplodirale i prolaz je bio oslobođen. Ispred bataljuna išla je prva četa, kojom je komandirao zamjenik komandira Mile Poljak, jer je komandir bio ranjen… Kada su jedinice 2. bataljuna stigle do kasarne “Cadorna”, na vratima kasarne se vijala talijanska, a na ulazu je stajao jedan talijanski vojnik. Došla su odmah još tri oficira i dva podoficira. Na pitanje komandanta zašto su ostali iza Nijemaca, odgovorili su da oni s Nijemcima nemaju ništa. Naređeno im je da skinu zastavu, a zatim su razoružani.”
O datumu oslobođenja Zadra, kao i o tome koje su jedinice prve ušle u Zadar, čak i do danas mogu se čuti više verzija, kako su to bile jedinice III.POS-a ( većinom otočani), a ne jedinice ZPO (većinom Vlaji) kako se tada tvrdilo. Mnogi Zadrani koji su bili uključeni u ZPO kazivali su da su dobili prekomandu po okolnim mjestima Zadra, samo da se ne bi našli u sastavu ZPO-a kod njegovog ulaska u Zadar.
Vinko Kožul u svojoj knjizi “ZADARSKI PARTIZANSKI ODRED NOVJ” navodi pismo umirovljenog pomorca Svetka Ivanova koji je 1984. pisao Grgi Stipiću u Zadru: «Pošto uskoro dolazi 40 godišnjica oslobođenja moga Zadra želio sam Ti ispričati kao rukovodiocu i novinaru, još nepoznate detalje oko zastave na zvoniku katedrale na dan oslobođenja 31. 10. 1944. Još više me ponukalo to što je prošlogodišnji Narodni list zabilježio da je tog jutra visjela jugoslavenska zastava na zvoniku, a da se ne zna koji su je stavili.
Evo, najkraće, samog događaja. Ja sam za vrijeme okupacije bio sekretar skojevske organizacije na području Voštarnice, sada ulice Nikole Tesle. U blizini je živio predsjednik ilegalnog NOO grada i prvi poslijeratni predsjednik grada, sada pokojni Ive Dražević, koji me je ujutro tog dana pozvao u svoju kuću i objasnio zadatak.
Evo ti ovu našu zastavu sa zvijezdom petokrakom i da je staviš na najveći vrh zvonika u gradu.
Da bi izvršio ovaj zadatak pozvao sam još jednog člana SKOJ-a Đenka Franina koji nas je svojom barkom prevezao sa Voštarnice u grad. Sva smo trojica krenuli ravno u pravcu sadašnje zgrade socijalnog preko ruševina i došli do velikih željeznih vrata, velikog zvonika katedrale. Prebacili smo se preko njih i počeli penjati prema vrhu zvonika uz, od bombardiranja oštećene stepenice. Kada smo došli gore odmah smo razvili zastavu i počeli vući konopce zvona vrlo dugo smo zvonili, uz veliku radost zbog ovakvog historijskog događaja za
nas i naše građane.”
Vinko Kožul pored ove verzije u svojim ranijm zapisima iznosi da su borci 1. bataljuna izvjesili zastavu na zvonik Crkve Svete Stošije u Zadru. Tamo navodi ime Srečka Predovana, komesara 1. čete 1. bataljuna ZPO da je on prvi izvjesio zastavu. No, ipak vjeruje da Srečko Predovan kojega je dobro poznavao nije izvjesio zastavu, jer se nije sjetio imena drugova koji su mu pomogli da je izvjese. Vinko Kožul zaključuje:» No, bilo kako bilo, izvjesili su je naši ljudi koji su se toga dana našli u Zadru. Istina je, da je Svetko Ivanov izvjesio hrvatsku trobojnicu s crvenom zvijezdom i to 1. studenoga 1944, a ne 31. listopada 1944. kako u svom pismu navodi.
Zadar, blagdan Svi Sveti 1944. – Sva crkvena zvona zvone ranjenom Gradu
Do 1966. godine, slavljen je 1. studenoga (blagdan Svi Sveti) kao Dan Zadra. Međutim na inicijativu Saveza omladine ( dakle onih od kojih se većina nisu ni rodili kada su partizani prvi put ušli u Zadar, a u Savez omladine su se uključivali samo iz karijerističkih razloga), predloženo je da se u interesu povijesne istine ( ateizma) promjeni datum proslave na dan 31. listopada.
A povijesna istina je da su 1. studenog 1944. godine oduševljeni Zadrani zvonili na sva crkvena zvona, ushićeni što u svoj voljeni, bombama teško ranjeni grad mogu napokon slobodno uči.
U Zadru su tog dana pristigli zadarski partizani koje je Zadarski odred dva dana prije ulaska u grad prekomandirao u okolna zadarska mjesta samo da ne bi prvi ušli u grad. Ti Zadrani borili su se za slobodu Zadra, ali nisu pristajali na nasilni ateizam kojeg je Partija među partizanima provodila. Istog dana u Zadar je došao Gradski odbor (GNO) kao najviša institucija civilne vlasti u gradu. Taj odbor formiran je 28. rujna i privremeno smješten u Polači, sa zadaćom da organizira i obavlja gradsku vlast u Zadru.
U popisu boraca jedinice Zadarskog partizanskog odreda i Plavog Jadrana nalazi se Benjamin Magaš (Bame) pok. Frane, brat moje bake Stošije koji je, kada sam ga posjetio u zaseoku Vučjak-Magaš 30. kolovoza 2007. godine napunio 100 godina i 5 mjeseci. Tada još uvijek vitalan starac koji nije, što je bilo za očekivati izgubio ni visinu ni širinu (debljinu) rado mi je odgovorio na pitanje što misli općenito o Drugom svjetskom ratu, a posebno o oslobađanju zadarskog zaleđa. »Ja sam ti iz ovaca krenuo u rat i kad je rat završen ja sam se vratio ovcama. Imao sam sreće, jer sam pogodio pravu stranu. Neki moji rođaci i prijatelji nisu imali te sreće, pa ih je bilo i u ustašama, domobranima, a zet mi fašist. Njih su jednostavno pokupili i navukli im uniforme. Među nama nije bilo neke veće karakterne razlike. Bio si na onoj strani na kojoj ti je bio gospodar. Moj zet je bio dobar čovjek a fašist. Kad me je prvi put spasio rekao mi je da je radio u pošti u Zadru kojom su upravljali fašisti. Nisu ga prethodno ni pitali nego su mu rekli da ide s njima. Drugi put sam ja njemu spasio glavu. Pri kraju rata partizani su ga ubili u Bukovici». Moj ujak je naglasio da je Zadar oslobođen prvi studenog 1944. kada su sva crkvena zvona zvonila iz razloga što su mnogi zadarski borci rođeni u Zadru dva dana prije od komandanta ZPO dobili prekomandu na druge položaje samo da ne bi prvi usli u Zadar. “Bila je to nepravda koja će se ispraviti tek 1995.” rekao je moj ujak. Zanimljivo je, da mije tada povjerio svoj strah da će netko generala Gotovinu ubiti. Noćima je sanjao da je već ubijen. Često je ponavljao: «Povijest Gotovine je povijest Hrvata».
Blagdan Svih Svetih 1944. je najveći dan u dugoj povijesti Zadra
Zbog politički nametnutih povijesnih kontroverzi oko oslobađanja Zadra, danas je Zadar grad koji kao da se srami svoje prošlosti, što nije nimalo u skladu s civilizacijskim zasadama europskog prostora. Split je 26. listopada obilježio istu godišnjicu i prisjećanje na dan kada je puna riva slavila povratak slobode u Grad. I to na najvišoj razini. U Zadru o danu oslobođenja nema niti spomena, jer je na snazi politička cenzura. Ista koja “proforme” obilježava godišnjicu pripajanja Zadra matici Države, antifašističke pobijede u Europi ili stota godišnjica od početka 1. svjetskog rata
