Povodom skorog obilježavanja 70. godišnjice Dana kada su u Zadru sva zvona zvonila potrebno je još jednom odgovoriti na pitanje zašto 31. listopada 1944. nije dan oslobođenja Zadra, zašto taj dan predstavlja višak zadarske povijesti koju većina Zadrana ne može podnijeti. Da bi na to pitanje odgovorili potrebno je opisati događaje koji su prethodili blagdanu Svih Svetih 1944. godine.
Uvečer 28. listopada 1944. isplovili su iz Zadra za Šibenik 3 njemačka desantna tenkonosca i 7 desantno-jurišnih čamaca natovareni opremom Borbene grupe Strecker i većom grupom vojnika. Iste večeri iz Šibenika za Zadar isplovilo je 12 desantno jurišnih čamaca. Nisu, što je bilo uobičajeno napadnuti u Pašmanskom kanalu pa su uplovili u Zadar 29. listopada.
Tijekom 28. listopada razmontirana je i prestala s radom mornarička radiopostaja na o. Murteru, koja je evakuirana u Šibenik. Isto je, vjerojatno učinjeno i sa radiopostajom sa Sv. Mihovila, jer su pripadali istoj postrojbi. Svi radarski uređaji bili su prebačeni što dalje od obrambene crte Grun kako ne bi pali u ruke neprijatelju (našima) jer su bili potrebni za daljnje vođenje rata (povlačenje).
Devetnaesta divizija je tijekom 29. listopada prebacila 2 svoje brigade prema prometnici Knin – Zrmanja. Jedna brigada ostavljena je na desnoj obali rijeke Krke, prema njemačkim uporištima u Skradinu i Roškom slapu. Istog dana, uvečer isplovila su iz Šibenika za Zadar 4 desantna tenkonosca i 10 desantno-jurišnih čamaca u cilju realizacije operacije pod šifrom Ostern ( prebacivanja borbene grupe Strecker iz Zadra u Šibenik). Pri plovljenju kroz Pašmanski kanal desantni tenkonosci su izveli vatreni okršaj s bitnicom Barotula, ali nije bilo gubitaka.
Noću 30./31 listopada obavljena je evakuacija ljudstva iz Zadra, dok je od materijalnih sredstava i opreme evakuirano ono što je bilo najvažnije. U tu svrhu pripremljeni su svi raspoloživi brodovi, a za sve postrojbe ratne mornarice, za koje je određeno da se povlače brodovima prema sjeveru, kao sabirno mjesto je Rijeka.
Od obavještajne službe Stožera III. POS-a, 29. listopada stigla je informacija da će se poslije povlačenja Nijemaca četnici iz Kninske krajine probiti u Šibenik i zaposjesti šibensko otočje radi hvatanja veze s Saveznicima. Naime, zapovjedništvo Dinarske četničke oblasti uputilo je jednu brigadu 1. bosansko-četničkog korpusa na sektor Šibenika, gdje se prema izdanoj zapovjedi svakog dana očekuje dolazak anglo-američkih postrojbi s kojima treba uhvatiti vezu. Stožer III.POS-a donio je odluku da dio 2. bataljuna mornaričkog pješaštva ostane na o. Pašmanu zbog osiguranja bitnice kod Barotula i napada na njemačke brodove koji plove Pašmanskim kanalom. Drugi dio istog bataljuna sa zapovjednikom ukrcan je na tri patrolna čamca, pa je upućen na o. Žirije uvečer 29. listopada. Zadatak je bio da se onemogući eventualno iskrcavanje četnika na šibenske otoke i hvatanje veze sa Saveznicima.
Zadarski odred sa svoja dva bataljuna nastojao se što više približiti Zadru, ali to nije bilo moguće jer su Nijemci još uvijek držali utvrđeni dio grada. Nastojali su dok je to god bili moguće, kontrolirati cestu Nin – Poljica – Briševo – Murvica – Donji Zemunik – Babindub – Zadar. Ispred sebe imali su uporišta u Murvici i Donjem Zemuniku (koja su držali ustaške postrojbe) i u Smokoviću (gdje su bili četnici). Naime, četnici su izišli iz Zadra i smjestili se u četnički garnizon u Smokoviću. U Zadru je ostalo 400 njemačkih vojnika i 300 ustaša.
Noću 28./29 listopada 1. bataljun Zadarskog odreda napao je četničko uporište u Smokoviću. Iako su zauzeti svi položaji okolo i obavljen juriš, uporište nije zauzeto jer su četnici pružali jak otpor iz nekoliko utvrđenih kuća ispred kojih je bio brisani prostor. U četničkom uporištu Smoković nalazilo se 120 stegnjajičevaca 80 domaćih četnika. U toj borbi neprijatelj je imao 4 mrtva i 4 ranjena, zarobljene su 4 puške, 224 metaka, tri ručne bombe. Gubici ZPO (Zadarski partizanski odred) iznosili su 1 mrtav, i to komandir čete Mate Maras. Tom prilikom zapaljena je jedna kuća u kojoj su nastradali i neki članovi obitelji. Otpor četnika Nijemci su stalno potpomagali topničkom vatrom s položaja kod Babinduba i Crnog. Drugi bataljun Zadarskog odreda držao je položaje kod Prkosa i Galovca na raskrižju cesta Benkovac – Zemunik – Smilčić. Noću 28./29. listopada u stožer Zadarskog odreda došla su dva obavještajca iz Zadra s najnovijim informacijama o događajima u gradu. Prema njima, tijekom 28. listopada u zadarskoj luci bilo je 15 brodova, koji su tovarili ratni materijal i vojnike. Iste noći Nijemci su napustili uporište Žerave, ali se nije moglo utvrditi jesu li evakuirali Nin, Vrbicu i Petrčane. Obavještajci su saznali da prefekt Zadra Serrentino organizira pristalice Pietra Badoglia, ali kako se on nije smio kompromitirati, organizaciju i djelovanje provodio je njegov šef kabineta prof Fiengo. U vojarni u Foši (Vittorio Veneto) imaju skriveno naoružanje i 78 talijanskih vojnika. Imaju i 20 policajaca i 54 karabinjera, koji također imaju skriveno naoružanje. Pripadnika fašističke milicije ima malo i oni uglavnom čuvaju i osiguravaju prefekta.
Meteorološki izvještaj za 30. listopada bio je: vjetar jugoistočni 3-4, more 2-3, oblačno, kiša. U savezničkim, njemačkim i dokumentima NOV-a nema nikakvih podataka o navodnom napadu (napad je naveden u talijanskoj literaturi) savezničkih zrakoplova na Zadar. Razlog za to su vjerojatno loše vremenske prilike, odnosno naoblaka i kiša, koje su omogućile veliku koncentraciju brodova u zadarskoj luci.
Pomorsko zapovjedništvo sjeverne Dalmacije odlučilo je da se operacija povlačenja njemačkih postrojbi iz Preka i Zadra pod šifrom Ostern obavi noću 30./31. listopada. Realizacija povlačenja tekla je ovako: iz Rijeke za Zadar isplovili su razarač i dvije korvete-lovci podmornica u 15 sati 30. listopada. Kada je taj sastav doplovio do otoka Vira, tu se zaustavio očekujući doplovljenje brodova iz Zadra. Ujedno je osiguravao plovidbu manjih brodova koji su plovili iz Zadra kroz Privlački gaz prema Velebitskom kanalu, odnosno Rijeci. Naime, postojala je realna opasnost da te brodove napadnu savezničke motorne topovnjače i torpedni čamci s bazom u Istu.
Najprije su iz Zadra u 17 sati isplovila 4 desantno-jurišna čamca i jurišni čamac na kojima su bili obalni lovci bataljuna Brandenburg, 4 desantno-jurišnih čamaca i jurišni čamac s obalnim lovcima 771. inženjerskog desantnog bataljuna, 2. grupa 10. desantne flotile sastava 10 desantno-jurišnih čamaca i jurišni čamac i zadarska ispostava pomorskog teretnog prometa s 24 manja broda i motorna čamca. Svi ti brodovi plovili su uz obalu, pa su zbog maloga gaza prošli Privlački gaz (između o. Vira i Privlake) obilježen zbog lakše plovidbe stupovima. Navedeni brodovi, ali ne svi, uplovili su u Nin, gdje su ukrcani preostali obalni lovci 771. inženjerskog desantnog bataljuna, sastav obalne bitnice kopnene vojske i 3. bitnice 540. mornaričkog topničkog divizijuna. Poslije ukrcaja svi su brodovi nastavili ploviti kroz Ljubačka vrata u Senj i Rijeku.
Postupno povlačenje s položaja oko Preka počelo je oko 20 sati uz najveću tišinu i bez otvaranja vatre. Potpuno povlačenje završeno je do 21 sat, kada su dva desantno-jurišna čamca sa sastavom uporišta isplovila iz Preka za Zadar, kamo su uplovili oko 21.40 sati. Kada su desantno-jurišni čamci isplovili, iz Zadra je otvorena jaka topnička vatra na položaje 1. bataljuna mornaričkog pješaštva i na bivše uporište Preko. To je, ustvari, bila posljednja topnička vatra iz Zadra i trajala je kratko, odnosno dok nisu utrošene sve granate. Ispaljeno je nekoliko plotuna i na okolicu Zadra, a onda su topovi, koji se nisu mogli ukrcati na brodove, dignuti u zrak.
Nijemci su aktiviranjem ukopanih zrakoplovnih bombi počeli rušiti pojedine objekte u Zadru, a posebno u luci. Srušili su gat za pristajanje brzih putničkih brodova, dio obale od gata prema zapadu i na kraju Poluotoka i u luci kod početka porušenog mosta. Rušenje je trajalo do 22.10 sati i još je trebalo aktivirati ukopane zrakoplovne bombe u luci od Vrata sv. Krševana do kraja Poluotoka. Zapovjedništvo luke Zadar s preostalim ljudstvom i opremom ukrcani su na ratni transporter KT-6, koji je isplovio iz Zadra u 22.30 sati. U isti sat iz Zadra je isplovio i razarač TA-21 (bivši talijanski Insidioso) na koji je ukrcan dotadašnji zadarski prefekt Vincenzo Serrentino s još nekoliko osoba. Prema talijanskim dokumentima, Serentinu je zapovijed da napusti Zadar izdalo Ministarstvo unutarnjih poslova talijanske Socijalne Republike Salo (Arhivski spisi koji otkrivaju ulogu Vicenza Serrentina u društvenim aktivnostima grada Zadra u razdoblju između dva svjetska rata, kao i njegovi kasniji postupci tijekom Drugog svjetskog rata, ostali su ključno obilježeni s dva najvažnija događaja. Prvi se odnosio na njegovo sudjelovanje u radu Izvanrednog suda za Dalmaciju ustrojenog krajem 1941, a drugi na obnašanje dužnosti prefekta Zadarske provincije tijekom 1943. i 1944. godine. I jedan i drugi bili su ostvareni uz činjenicu Serrentinove pripadnosti fašističkoj stranci. Navedeni događaji, s obzirom na okolnosti, imali su ozbiljnih posljedica, pa je protiv Serrentina nakon rata pokrenut sudski proces. Upravo je taj proces, kao i Serrentinovo sudjelovanje u radu Izvanrednoga suda (strijeljanje Rade Končara), ostavilo iza sebe niz pitanja i prijepora, i nametnulo određene sumnje. Smrtna kazna nad Serrentinom izvršena je u Šibeniku 15. svibnja 1947. godine. Izvršenju smrtne kazne od 15. svibnja 1947. godine nadgledao je Vinko Brešan, referent za izvršenje smrtne kazne Odjeljenja unutarnjih poslova pri Gradskom izvršnom odboru). Mornarička radiopostaja u Zadru isključena je iz radiomreže njemačke ratne mornarice na Jadranu oko 17.30 sati 30. listopada, čime je prestala s radom. Utovarena je na ratni transporter KT-6 i prebačena u Rijeku. Poslije odlaska Nijemaca iz Zadra ostao je jedan broj neaktiviranih ukopanih zrakoplovnih bombi. Za njihovo otklanjanje zaslužni su pojedini Zadrani iz Stanova, Bokanjca i Puntamike.
Uoči njemačkog povlačenja najbliži Zadru bio je Zadarski odred, čiji se stožer nalazio u Poličniku. Tijekom 30. listopada 1. bataljun bio je u Gornjoj Murvici, a 2. bataljun u Prkosu, također na položajima usmjerenima prema uporištu u Donjem Zemuniku i zračnoj luci. Poslije povlačenja ustaša u Zadar nastala je neuobičajena tišina, pa je 1. bataljun u Murvicu uputio vod da izvidi situaciju. Čim je utvrđeno da je uporište napušteno, u Murvicu je noći 30./31. listopada ušao 1. bataljun, i tamo je ostao do svitanja. Treća satnija sa stožerom bataljuna krenula je prema aerodromu, ali on je već bio napušten, pa je doprla do Babinduba, gdje se zaustavila.
Stožer III.POS-a s radiopostajom prebacio se iz Zaglava u Sali 30. listopada. Kada su Nijemci s dva desantno-jurišna čamca napustili Preko u 21 sat, sve što se događalo u Zadru do isplovljenja njemačkih brodova promatrano je i registrirano s Ugljana. Sve do 22.10 sati odjekivale su jake eksplozije uz bljeskove, pa se vidjelo kako Nijemci ruše gat za pristajanje brzih putničkih brodova i obalu prema zapadu Poluotoka.
Kako se u noći 30./31.(od 22.10 sati 30. listopada) listopada u Zadru više ništa nije događalo, zaključeno je da su Nijemci vjerojatno napustili grad, pa je III.POS zapovjedio da se zauzme Preko. Poslije zauzimanja Preka jedna je satnija na čelu sa zapovjednikom Šimom Valčićem ukrcana na nekoliko ribarskih gajeta na vesla u prvim satima krenula prema Zadru. Iako je puhalo jugo i padala kiša, satnija se prije zore 31. listopada iskrcala kod Punte Bajlo. Poslije povratka ophodnje upućene do kuća Minima saznalo se da su Nijemci prošle večeri napustili Arbanase, a noću i Zadar. Odlučeno je da satnija ostane u Arbanasima, a prema gradu, odnosno Foši upućene su ophodnje. Jedna ribarska gajeta upućena je u Preko s porukom zapovjedniku III.POS-a da su Nijemci napustili Zadar.
Po primitku poruke zapovjednik III. POS-a sastavio je telegram, koji je odmah poslan u Sali, načelniku Stožera III.POS-a. Naime, telefonska veza između oslobođenog Preka i Sali još nije bila uspostavljena, pa je navedeni radiotelegram poslan s brodom. U 8.35 sati 31. listopada Stožeru Mornarice je preko radiopostaje III.POS-a iz Sali upućen radiotelegram: 30.10., 21. sat, neprijatelj se izvukao iz Preka. U 22.30 sati krenulo za zapad iz Zadra 40 neprijateljskih jedinica. Izgleda napustili Zadar. Do 22.10 šprengovali u Zadru donju obalu.
Sadržaj radiotelegrama nije bio posve točan jer prema zapadu nije isplovilo 40, nego 49 brodova i čamaca. Za brodove koji su isplovili prema Šibeniku, nije javljeno ništa, a bilo ih je 14. Ovi nepotpuni podatci u radiotelegramu posljedica su nepovoljnih uvjeta u kojima je pisan.
Dva Zadrana koji su motociklom u svitanje došli iz Zadra u Murvicu, obavijestili su jednu satniju III. POS-a koja se nalazila na položajima uz cestu jugozapadno od sela, da su Nijemci napustili grad. Poslije postrojavanja 1. bataljun je krenuo Murvičkom cestom, do prvog prigradskog naselja Stanovi, gdje su bile smještene vojne barake (Komanda Tappo). U njima je nađeno nekoliko neprijateljskih vojnika koji se bez ikakvog otpora predali. Bataljun je zatim produžio do raskrižja Relja, a zatim Zrinsko-Frankopanskom – Bartola Kašića – Trgom Petra Zoranića – Medulićevom ulicom došao u vojarnu Vittorio Veneto oko 9 sati 31. listopada. Tamo je zatečeno oko 80 talijanskih vojnika i oko 20 časnika. Prema njihovim izjavama pripadali su talijanskom radničkom bataljunu koji su ranije formirali Nijemci koji je za njihove potrebe istovarao-utovarao brodove u luci i obavljao druge razne poslove. Nije im bilo za vjerovati jer su vojnici, kao i časnici zatečeni u Foši bili naoružani i imali kompletnu ratnu opremu kao redovita vojska. Izdana je zapovijed da se talijanski vojnici i časnici prikupe i postroje u dvorištu vojarne. Dok je to trajalo, oko 9.30 sati saveznički su bombarderi iznenada napali Zadar, a bombe su uglavnom pale uz južnu obalu uvale Jazina i cestu, kao i na vojarnu u Perivoju Vladimira Nazora, električnu centralu (HEP). Poslije toga, ostavljajući osiguranje u vojarni, 1. bataljun prebacio se u vojarnu na Voštarnici (Cadorna), gdje se zadržao kraće vrijeme, jer je tamo već bio 2. bataljun. Zatim se 1. bataljun prebacio u Bokanjac i smjestio u bivše njemačke barake na raskrižju ceste Zadar – Bokanjac – Kožino. U Bokanjac su s bataljunom došli i razoružani talijanski vojnici i časnici iz vojarne u Foši i Voštarnice, koji su proglašeni ratnim zarobljenicima.
Oko 3 sata 31. listopada u Babindub su privedena dva vozača koji su obavijestili 2. bataljun da su Nijemci napustili grad. Ta vijest je bila točna jer su vozači po zapovijedi s dva kamiona prebacili iz Donjeg Zemunika u zadarsku luku grupu njemačkih ranjenika iz tamošnje bolnice i razni materijal, što je sve trebalo ukrcati na brodove zbog povlačenja. Čim su zaustavili kamione u luci blizu brodova, oni su, iskoristivši kišu i mrak, jednostavno pobjegli i krenuli natrag cestom za Donji Zemunik, ali su u Babindubu zaustavljeni od prethodnice 2. bataljuna. Oko 4 sata zapovjedništvo i jedna satnija 2. bataljuna krenuli su iz Babinduba cestom za Zadar, a s njima i ona dva vozača koji su pokazali put, jer su točno znali gdje nema mina i žičanih prepreka. Zapovjedništvo i satnija su preko Relje došli na Trg Petra Zoranića, odnosno Trg pet bunara oko 9.30 sati, kada su saveznički zrakoplovi bombardirali Zadar. Eksplozije su odjekivale na obali kod mosta, dok su dvije bombe pale sjeverno od crkve sv. Šime. Poslije bombardiranja satnija je krenula prema vojarni na Voštarnici (Cadorna). U vojarni pored stražara na ulazu, zatečeno je oko 40 talijanskih vojnika i nekoliko časnika i dočasnika, koji su odmah razoružani. Ubrzo su u vojarnu došle 2 satnije iz Donjeg Zemunika, tako da je sada i 2.bataljun bio kompletan u Zadru. Oko 11 sati saveznički zrakoplovi ponovno su napali Zadar i tom prilikom bombe su pale i na kompleks vojarne na Voštarnici (Cadorna). Poginula su 3 borca i 1 žena-civil, dok su teže ranjena 2 borca, a lakše 3. Zbog opasnosti od eventualnih novih zrakoplovnih napada 2. bataljun napustio je vojarnu, pa se smjestio u bivše njemačke barake na predjelu Crvene kuće. Treći napad savezničkih zrakoplova dogodio se oko 13 sati, kada je ponovno bombama napadnut kompleks vojarne na Voštarnici (Cadorna). Od poginulih evidentiran je jedan talijanski vojnik, a je li bilo još žrtava nije se moglo utvrditi.
Predvečer je 1. bataljun zatvorio ulaz u Zadar sa zapadne strane, zauzimajući položaj na prostoru Bokanjac – Žmirić – Puntamika, a 2. bataljun zatvorio je prilaz Zadru s istočne strane na prostoru Arbanasi – Ploče – Musapstan.
Nakon dolaska gajete iz Arbanasa u Preko zapovjednik III. POS-a primio je poruku od zapovjednika satnije mornaričkog pješaštva da su Nijemci vjerojatno napustili Zadar i da su prema gradu upućene ophodnje. Iz razgovora s borcem koji je donio poruku i posadom gajete utvrđeno je da vijest o napuštanju Zadra potječe od mještana Arbanasa i da se ophodnje upućene prema gradu još nisu vratile kada je gajeta isplovila za Preko. Nedoumice su nastale kada su saveznički zrakoplovi napali Zadar, jer se nikako nije moglo provjeriti zašto to oni rade.
U 10 sati Mjesni narodnooslobodilački odbor Sukošan poslao je dopis Stožeru III. POS-a. U njemu se navodi da su već javili da su Nijemci napustili grad i da su saveznički zrakoplovi bombardirali Zadar, pa mole da se to ne ponovi, jer tim činom (bombardiranje Zadra) i Saveznici postaju neprijatelji. Ovo nije bilo prvi put da ni Stožer Mornarice niti Stožer III.POS-a nisu prethodno bili upoznati kad će Saveznici napasti Zadar. Uzroci bombardiranja Zadra 31. listopada mogli bi biti različiti: kašnjenje poruke, plan borbenog položaja, plan borbenog djelovanja za taj dan već se realizirao, nije bilo na raspolaganju dovoljno zrakoplova, ili su vremenske prilike u Italiji bile loše, ili zapravo, ništa od navedenog. Kako Saveznici nisu nikome odgovarali za svoje postupke postoji vjerojatnost da su namjerno bombardirali Zadar, da bi spriječili da NOV prvi uđe u grad, i time zadržali svoj autoritet glede mogućih varijanti u rješavanju pitanje kome će poslije rata pripasti Zadar.
Zanimljivo je napomenuti da je Zapovjedništvo 8. dalmatinskog korpusa tek uvečer 31. listopada saznalo od Stožera Mornarice da su Nijemci napustili Zadar.
Nijemci su noći 31. listopada i 1. studenog obavili konačno povlačenje s obale i otoka sjeverne Dalmacije. Sve postrojbe i brodove povukli su u Šibenik, gdje su se tijekom 1. studenoga pripremali za isplovljenje svih brodova iz šibenske luke za Rijeku i Pulu.
Bez otpora neprijatelja u gradu, u Zadar je istovremeno ušao Zadarski odred sa svoja 2 bataljuna i dio Stožera III.POS-a sa svojim 1. bataljunom mornaričkog pješaštva. To su bili prve postrojbe NOV-a u Zadru prije podne 31. listopada 1944. Kako njihova zapovjedništva nisu imala nikakve zapovijedi ni kompetencije da eventualno preuzmu, odnosno organiziraju vojnu i civilnu vlast u gradu, to 31. listopad ne bi trebao biti obilježen kao Dan Oslobođenja Zadra. Naime, nakon dolaska u Zadar Zadarski odred našao se u delikatnoj situaciji, jer nadređeno zapovjedništvo (stožer Grupe sjevernodalmatinskih odreda), zbog udaljenosti i drugih problema nije odmah došao u grad. Delikatnost tadašnje situacije očituje se u slijedećem:
1. Zadar je bio u sastavu Talijanske Socijalne Republike (Repubblica Sociale Italiana) koja je bila saveznik nacističke Njemačke. Talijanska vlast u Zadru, uključujući i policiju, bila je podređena vladi Talijanske Socijalne Republike na čelu sa Mussolinijem. Padom Italije 8. rujna 1943. talijanska vojska u Zadru je bez otpora predala Zadar Nijemcima. Ostaci talijanske vojske u Zadru, izjasnili su se za nastavak rata zajedno s Nijemcima protiv Saveznika. Zato nisu bili razoružani, bez obzira na to u koje su postrojbe u službi Nijemaca bili. Prema tome, ostaci talijanske vojske zatečeni u Zadru 31. listopada do tada bili su u njemačkoj službi i na strani neprijatelja antifašističke koalicije, odnosno Saveznika.
2. Po zapovjedi svoje vlade, prefekt Zadra Serrentino zajedno sa blagajnikom talijanske banke (Banco d Italia), zapovjednikom nacionalne garde i s još jednom nepoznatom osobom napustio je Zadar i otplovio razaračem u Rijeku.
3. Prefekta Zadra Serrentina zamijenio ga je viceprefekt dr. Giacomo Vuxani (stanovao je i stolovao u zgradi koja je samo tri metra udaljena od Kalmetine zgrade u Arbanasima), rođeni Zadranin, koji je bio manje kompromitiran od ostalih, pa se mislilo da je kao takav podoban za pregovore s temeljnim ciljem da Zadar ostane u sastavu talijanske države. Pri tome se čak kao pozitivan primjer i kao zasluga postojeće zadarske vlasti iznosila činjenica da, eto, i unatoč svim pokušajima, NDH nije preuzela vlast u Zadru. Ne ulazeći u to čija je to zasluga bila, treba naglasiti da u tadašnjoj zadarskoj vlasti uglavnom nitko nije znao za probleme i složenost odnosa između Njemačke, Republike Salo i NDH u pogledu razrješenja pitanja pripadnosti Zadra. Ne zaboravimo, da Nijemci (kao i Britanci) nisu imali ništa protiv da i četnicima poslije rata ustupe Zadar. Talijanska vlast u Zadru se nadala da ako Saveznici i uđu sa NOV-om u Zadar, da će i u tom slučaju vlast u Zadru biti pod kontrolom Saveznika. Da će u grad doći samo NOV, na to se skoro nije ni pomišljalo. Zato je dolazak u Zadar 31. listopada samo Zadarskog odreda i III.POS-a bilo iznenađenje.
Nastavlja se
Ferdinand Perinović
