Nema apsolutno nikakve šanse da se provede referendum protiv ćirilice, bez obzira na to što je Stožer za obranu Vukovara skupio dovoljno potpisa.
Osim u slučaju da Hrvatski sabor odluči zaobići Ustav i međunarodne konvencije, čime bi postalo upitno je li Hrvatska uopće legitimna država.
Kad je aktualna vlast odlučila početi s primjenom Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i postaviti dvojezične službene natpise na državnim institucijama u Vukovaru, okupila se skupina nezadovoljnika koja je najprije na primjenu zakona udarila – čekićem po pločama.
Ta skupina uskoro je formirana u ‘Stožer za obranu hrvatskog Vukovara’ koji je uspio prikupiti dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma kojim traže promjenu Ustavnog zakona o manjinama. U referendumskom pitanju traže da se dvojezičnost u gradovima provodi pod uvjetom da u njima živi najmanje 50 posto stanovnika pripadnika neke nacionalne manjine.
Kad bi takav propis bio prihvaćen, dvojezičnost u Hrvatskoj gotovo ne bi ni postojala jer u Hrvatskoj postoji samo nekoliko manjih mjesta u kojima polovicu stanovnika čini neka nacionalna manjina. To su primjerice Donji Lapac, Udbina i Vrhovine.
Kada bi takav propis bio prihvaćen, Hrvatska bi prekršila Ustav i međunarodne konvencije Vijeća Europe koje smo potpisali i koje smo dužni poštovati. Toga su svjesni i saborski zastupnici svih stranaka koji su praktički sklopili konsenzus i složili se da se referendum ne smije raspisati bez prethodne ocjene pitanja na Ustavnom sudu.
Predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, prof.dr. Sanja Barić, uvjerena je da nema šanse da će Ustavni sud dozvoliti provedbu referenduma: ‘Čuda su možda moguća, ali to bi bilo toliko nemoguće kao da Sunce izađe na zapadu…’
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, čiju promjenu traži Stožer, jasno kaže da manjine ostvaruju pravo na službenu uporabu jezika i pisma u mjestu gdje živi trećina pripadnika te manjine. Jamac te zakonske odredbe je Ustav koji nacionalnim manjinama garantira ‘služenje svojim jezikom i pismom’.
No ako nekome Ustav nije dovoljan, tu su međunarodne konvencije koje hrvatskom zakonodavstvu postavljaju glavne smjernice. Prof. dr. Barić navodi ‘Osnovnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina’ koju je donijelo Vijeće Europe.
U konvenciji, navodi Barić, jasno piše da nikakvi ‘brojčani pragovi’ ne smiju biti prepreka u konzumiranju prava na dvojezičnost. Kao da su znali da će nekoj od zemalja potpisnika morati ‘crtati’ što to znači pravo na dvojezičnost manjina pa su, kaže Barić, u konvenciji vrlo jasno i nedvosmisleno naveli upravo da je neprihvatljivo tražiti da uvjet bude 50 posto stanovnika pripadnika manjine.
‘Dakle, zahtjev Stožera stoga nije samo u suprotnosti s Ustavom, nego i konvencijama. Stvarno ne znam na temelju čega bi se referendum mogao održati. Na stranu politiku i političare, radi se o Ustavu i međunarodnim dokumentima’, ističe Barić.
Sada je sasvim jasno da je pitanje dvojezičnosti u Vukovaru bilo iskorišteno za besmisleni ideološki rat koji nije koristio građanima Hrvatske ni Vukovara, nego pojedinim političarima za opravdanje vlastitog postojanja. Sada se jasno vidi da se zapravo svi političari u Saboru slažu s primjenom dvojezičnosti jer se nitko ne protivi ideji da se referendumsko pitanje pošalje Ustavnom sudu na ocjenu. Ni HDZ, ni HDSSB…
Svi oni znaju što piše u konvencijama i kukavički će prepustiti Ustavnom sudu da preuzme odgovornost za službene ćirilične natpise u Vukovaru. Pojedinim političarima koji su iskorištavali tenzije u Slavoniji, važni su bili samo politički poeni koje su (možda) prikupili kod građana osjetljivih na teme iz Domovinskog rata. Zapravo su iskoristili patnje tih građana da bi politički profitirali i to je jedna od najvećih sramota zabilježenih u hrvatskoj politici u posljednje vrijeme.