Da ne okolišamo, momak je došao studirati u Hrvatsku zbog domaćih cura. Bonus su bili klima i kulturološko, da ne velimo vjersko, pobratimstvo. Ali jao, Mateusz je u međuvremenu otkrio da Hrvatice pate od strogog obuzdavanja svojih ljubavnih nagona, da nam je pivo neupotrebljivo i da smo blago zaostali u domeni klupskih trendova. OK, ekipa zna engleski i baš je friendly, ali te cure…
Program međunarodne studentske razmjene Erasmus zapravo je kodno ime za razmjenu aminokiselina i bjelančevina uz usputno listanje knjiga između dvaju tuluma. Stvar je od nevjerojatnog političkog značaja i Bruxelles će upucati tonu para ne bi li proizveo novu rasu Europljana čiji se DNA isprepleo iz smjera dviju EU članica u nekoj studentskoj sobi. Ničem manjem nije se nadao ni Mateusz Lipniacki kada je u rujnu prošle godine kročio u Zadar na studij ekonomije: ‘Prvi razlog zašto sam izabrao Hrvatsku je vrijeme, drugi je izbor koji sam imao. Mogao sam još birati Španjolsku ili Tursku, ali pretegnulo je što su Hrvatice ljepše. Mnoge su sličnosti između Hrvatske i Poljske, prije svega katolicizam.’
Na Poljakovu žalost, ispostavilo se da vjersko srodstvo dvaju zemalja, stvar koja mu je trebala osigurati lakšu i bezbolniju integraciju, predstavlja nepremostivu prepreku u ostvarivanju bioloških ciljeva studentske razmjene. Drugim riječima, Hrvatice ne daju: ‘Katolicizam ima popriličan utjecaj na ljude u Hrvatskoj. Cure sve redom pucaju na dugotrajne veze, za razliku od, recimo, Britanki koje se znaju zabavljati bez previše očekivanja. Tu je na snazi neka ‘light’ varijanta vjerskog konzervativizma.’ ‘Light’, možda, ali sasvim dovoljna da saspe u pepeo sve libidinalne snove dvadesettrogodišnjeg Mateusza koji je bio prisiljen fokusirati se na druge aspekte zadarskog stanja svijesti u nedostatku konkretne akcije.
Prvo što je skužio je primjetan utjecaj američke kulture: ‘Hrvati vole oponašati američko ponašanje. U stilu, filmovima, serijama, glazbom. Također, engleski govore jako dobro. Za razliku od ljudi u Poljskoj. Nema tu previše europskog stila kakvog ćete naći u Skandinaviji.’ Istovremeno, momak se iskreno narugao zadarskom noćnom životu: ‘Mladi ovdje ne znaju izlaziti. Postoji samo jedan klub, a većina izlazaka im se svodi na ispijanja piva ili kava i beskrajne razgovore i pušenje po kafićima. Mi smo u Poljskoj puno luđi.’
Ergo, zadarski Poljak brutalno je pothranjen po pitanju većih evenata, partija i gužvara na kojima se slučajno upoznaju još slučajniji ljudi. U Hrvata, upoznati nekoga nasumice i ekspresno – nepostojeća je disciplina: ‘Treba im nekoliko mjeseci da se sprijatelje s nekim, kao i solidno vrijeme da se opuste.’ Kada to dolazi u kombinaciji s retrogradnim glazbenim ukusom koji preferira lokalnu produkciju nauštrb svjetske i činjenicom da ‘ljudi izgledaju malo zbunjeno kada se pušta europska glazba’, Mateusz može samo zaključiti da je Hrvatska u nekim aspektima… zaostala.
U nekim stvarima, mentalitet našeg priobalja sjeo mu je odlično. Sipa panegirike na temu prijateljski nastrojenih Hrvata, gostoljubivosti i solidarnosti. Potonje ga je skroz pozitivno iznenadilo na kolokvijima, gdje studenti koji barataju znanjem pomažu manje educiranim kolegama, za razliku od američkih ili njemačkih škola, kako kaže, gdje je takva konkurencija i ljubomora da ne možeš prepisati ni uz najbolju volju. Poljaci su, dodaje, u tim stvarima baš nalik nama.
Zadivila ga je nekim čudom i naša južnjačka tolerancija, što god to bilo. Kao referencija mu služi Poljska. Tamo, reći će, živi najnetolerantniji narod Europe.
Mateusz je proživio i beznadežnost dalmatinske zime. Ni sada, u proljeće, nije mu jasno kako ljudima u Zadru ne dosadi raditi jedne te iste stvari svakoga dana: ‘Družim se tu s nekoliko ljudi iz Poljske i svakoga dana pokušavamo napraviti nešto novo. Hrvati, naprotiv, kao da konstantno žele raditi jedne te iste stvari. Ozbiljno mislim da su hrvatski muškarci neambiciozni. Imaju zacrtane stvari u glavi, da će raditi ovo ili ono, postati ovo ili ono, nešto vrlo konvencionalno. Nitko nema nikakve lude snove, ne znam, da će postao CEO neke velike kompanije ili što već. Sve je u stilu carpe diem. Odradi današnji dan. E da, i svi stalno svugdje kasne. U Poljskoj ako kasniš, imaš priličnih problema.’
Hrvatska u tri riječi? ‘Prijateljska, konformistička, katolička’
Mladi Poljak okrutno se obrušio i na javni prijevoz. Autobusi, željeznice, sve je to ili disfunkcionalno ili preskupo: ‘Iskreno, prijevoz vlakom ovdje je totalna katastrofa. Vozni red je užasno rijedak, povezanost je nikakva… U Poljskoj se većina studenata vozi vlakom jer je jeftinije. Ovdje ako nemaš svoj auto, moraš ići autobusom koji je četiri do osam puta skuplji nego u Poljskoj.
Užasnulo ga je i otkiće da se u nekim velikim trgovačkim lancima prodaju stvari kojima je istekao rok trajanja. Čak mi priča o kafiću u Zadru gdje možeš naručiti pivo kojem je isteklo vrijeme za konzumaciju po jeftinijoj cijeni. Nije da je previše razočaran, budući da mu je izbor piva u kvalitativnom rangu s Hrvatskim željeznicama. Protutežu je otkrio u izuzetnim rakijama i kad smo već na žestokim temama, savjetuje mi da nikako ne kupujem votku u Hrvatskoj. Ako je jeftinija, onda je totalno smeće, a ako vrijedi, onda i basnoslovno košta. Nije također načisto s fenomenom da ljudi uz more jedu toliko mesa. Nije da mu smeta, samo što za proteine kopnenih životinja mora izdvojiti dva puta više para nego u Poljskoj.
Mateuszu je Hrvatska, ako ništa drugo, vizualno draga. O poglavlju ‘prilike i mogućnosti’ kaže da zaostajemo za Poljskom: ‘Računalne znanosti su u Hrvatskoj još nekako nerazvijene. Postoji deficit ljudi. U Poljskoj je ta grana daleko naprednija. Ima sijaset poslova vezanih isključivo uz internet, na kojima se može odlično zaraditi. Tu mislim i na novinarske portale. Web stranice izgledaju bolje i sofisticiranije nego ovdje.’
Hrvatska i Poljska očito ne mogu biti srodnije nego što jesu. Jer kako drukčije objasniti salvu neuvijenih kritika? Kraće, tipična obiteljska šora.