Krajem 19. stoljeća, pa sve do izbivanja Prvog svjetskoga rata ingerencije na Jadranskom moru imaju dvije velesile – Kraljevina Italija i Austro-Ugarska Monarhija. Nakon Berlinskog kongresa (1878.) ujedinjena Italija se svojom politikom “približava” Austro-Ugarskoj, nastojeći dobiti saveznika za izlazak iz međunarodne izolacije, moćnog prijatelja za obranu od mogućeg francuskog napada. Savez s carskom Njemačkom i hazburškom Monarhijom sklopljen 1882. nije značio napuštanje već samo nepokretanje pitanja tzv. “neoslobođenih krajeva” – teritorija koji su bili dio Austro-Ugarske Monarhije ( Goriška, Trst, Istra, Dalmacija). Tako je Italija ojačala svoj položaj u Europi, izašla iz međunarodne izoliranosti, stvorila uvjete za kolonijalna osvajanja u sjevernoj Africi.
Uspjesi Hrvata i Slovenaca na izborima 1907. za Carevinsko vijeće u Beču izazivaju u Italiji bojazan da austrijska vlada protežira Hrvate i Slovence na štetu Talijana kojima prijeti nestanak u “slavenskoj poplavi”. Pretjeruje se i s podacima o usponu i snazi Hrvata i Slovenaca u tim krajevima. Italija stoga već u trenutku proklamiranja svoje neutralnosti traži načine da pokrene pitanje “neoslobođenih krajeva”, a sile Trojnog sporazuma, imajući saznanja o talijanskim težnjama šalju joj prve poruke nastojeći je privući na svoju stranu.
Program talijanskih uvjeta ulaska Italije u Prvi svjetski rat na strani Trojnog sporazuma sastavio je talijanski ministar vanjskih poslova Sidney Sonnino, a odaslan je u obliku Memoranduma talijanske vlade 16. veljače 1915. talijanskom veleposlaniku Guglielmu Imperialiju koji ga je trebao predati vladi Velike Britanije. Memorandum je uručen britanskoj vladi 9. ožujka 1915. godine.
O njegovu sadržaju uskoro su obaviješteni i ministri vanjskih poslova Francuske i Rusije. U njemu je, uz ostalo, Italija tražila da se nakon pobjede dobije Trentin, cisalpinski Tirol, Trst, Goricu i Gradišku, cijelu Istru do Kvarnera uključivši i Volovsko, otoke Cres i Lošinj, nekoliko manjih otoka na Kvarneru, Dalmaciju od Lisarice i Tribnja na sjeveru do Neretve na jugu, poluotok Pelješac te sve otoke koji leže na sjeveru i zapadu Dalmacije od Premude na sjeveru do Himare na jugu. Talijanska vlada zahtijevala je da Ugovor po zaključivanju ostane tajnim.
U ponedjeljak 4. studenog godine 1918. doplovila je u Zadar topovnjača “55 AS” pod talijanskom zastavom.
Na topovnjači je uz posadu bilo i stotinjak talijanskih vojnika-pješaka. S broda i s obale čuli su se povici “Evviva Jugoslavija”, “Evviva Italia”. Zapovjednik topovnjače u zadarskom je narodnom vijeću odmah po iskrcavanju izjavio da on i njegovi vojnici dolaze kao saveznici u ime Antante te su došli samo zaštititi legalni poredak jugoslavenskih vlasti.
Sutradan u utorak 5. studenog 1918. Zadrani su nadvikivanjem i pjevanjem hrvatskih pjesama po ulicama i trgovima manifestirali svoju pripadnost slavenstvu. U podne je u dvorištu Hrvatskog sokola održan rodoljubni miting, na kojemu je uz vatrene prohrvatske govore istaknuta i potreba da se sačuva mir. No, tek što je miting završio, u zadarsku je luku pristala nova topovnjača, talijanska, dakako.
Bila je to topovnjača “66 AS”. Zapovjednik topovnjače Rino Mateucci u jednoj je ruci držao hrvatsku a u drugoj talijansku zastavu, pa je time postigao da su ga dva zadarska naivna “sokola” podigla na ramena i ponijela u grad.
Nekoliko dana poslije svugdje se u gradu istaknula samo talijanska zastava.
17. ožujka 1919. godine talijanske okupacijske vlasti su uhitile i zatvorile velik broj uglednih hrvatskih rodoljuba na čelo s Antunom Brkanom. Urednik Narodnog lista Juraj Biankini bio je primoran napustiti Zadar i otići u Bakar. Ubrzo su zbog terora slijedila i velika preseljenja hrvatskog pučanstva iz Zadra u Biograd, Šibenik, Split itd., a u Zadru su nakon 1920. doseljeni Talijani uglavnom iz Kalabrije, Sicilije i drugih siromašnih dijelova Italije te se etnička slika Zadra uveliko promijenila na štetu Hrvata. Talijani su po selima nudili svakom po 500 lira ako svoje prezime promjeni u talijansko, kao napr. Sikirić u Manarelli.
Pripreme za početak pregovora koji bi riješili pitanje granične crte između dviju država – Kraljevine Italije i Kraljevine SHS započinju u posve nepovoljnim okolnostima. Pregovori su započeli 8. studenog u 9,30 sati u mjestu Santa Margeherita Ligure. Delegaciju Kraljevine SHS predvodio je ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a talijansku cavaliere Giovanni Giolotti, ministar unutrašnjih poslova, grof Carlo Sforza i ministar obrane Ivan de Bonomi te Francesco Salata.
Rapallskim ugovorom potpisanim u noći 12. studenog 1920. Italija je dobila Gorišku-Gradišku, Trst, dio Kranjske, Istru ( bez dijela općine Kastav i otoka Krka), Zadar, otoke Lastovo i Palagružu. Talijanska delegacija nije prihvatila obvezu glede zaštite nacionalnih prava za 600.000 Hrvata i Slovenaca koji su postali talijanski državljani, ali je druga strana bila prisiljena prihvatiti obveze za malobrojnu talijansku manjinu. Italija je priznala ujedinjenje i postojanje Kraljevine SHS.
Prema članu 11 Rapallskog ugovora Italiji je pripao Zadar (grad i općina) s rajonima Arbanasi (Borgo Erizzo), Crno (Cerno), Stanovi (Casali), Bokanjac (Boccagnazzo) dio Dikla. Granična je crta prolazila preko jugoistočnog dijela Bokanjačkog blata, pa sjeveroistočno od njega, a zatim preko Gromnice na Babindub i onda prema moru kraj Sv. Jelene u istoimenu uvalu. S Jugoslavijom je uspostavljeno 10 graničnih prijelaza (Sv. Jelena-Bibinje, Dračevac, Gospa od Rovere, Babindub, cesta Zadar – Murvica, cesta Zadar – Briševo, Bokanjac, Blatski Gaj, Kožino i Diklo). Granične prijelaze držali su karabinjeri i financi. U upravnom pogledu Zadar s otokom Lastovom bio je 94. provincija Kraljevine Italije. To je bila po teritoriju ( Zadar 52 km2, Lastovo 58 km2) i po stanovništvu najmanja talijanska provincija. Zadar je prema popisu iz 1910. imao 18.642 stanovnika, a 1941. blizu 24.000. Nakon što je ušao u sastav Italije, iz Zadra je iselilo oko 8.700 Hrvata u Jugoslaviju ili druge zemlje. Broj stanovnika povećan je zbog dolaska pridošlica iz Italije, pa je na primjer 1931. od 18.614 stanovnika samo njih 53% bilo rođeno u Zadru.
Zadar između dva rata
Dekretom br. 295 od 13. ožujka 1921. teritorij Zadra pretvara se u slobodnu carinsku zonu. Cijene svim robama niže su nego u Italiji i susjednoj Jugoslaviji. Otvaraju se tvornice duhana i cigareta, mreža i ribarskog pribora, likera, ribljih konzervi, bombona i čokolade, tjestenine, skladišta kolonijalne robe, odnosno razvija se konjunkturna manufaktura, čime Zadar postaje značajan trgovački centar. Razvija se i krijumčarenje, i to ne samo sa susjednim državama nego i s Italijom. Talijanska vlada pomaže zadarskoj općini obilatim subvencijama, koje se troše za različite svrhe i posebno za uređenje grada. Italija je izgradila u Zadru oko 500 stanova “Narodne kuće”na Relji (Popolare), “Kuće Minime” (s armirano-betonskim valovitim krovovima), “Narodne kuće” kod stare pekare” (Popolarassime), “Bijele kuće” (Case Bianche), stambene zgrade u današnjoj Zvonimirovoj 10,i 16, dječje vrtiće u Arbanasima,Crnom i Bokanjcu, evaporator mora u Arbanasima (“Destilatore” koji nikad nije proradio već je služio za spremnik goriva), Osnovnu školu Petar Preradović”, i osnovnu školu na Ploći, današnju Polikliniku, Institut za TBC bolesti u krugu današnjeg Medicinskog centra u Zadru, radio stanicu u Arbanasima i Bokanjcu, obalu oko Jazina, most preko uvale Jazina, restoran “Kornat”, bivši hotel “Beograd”, banku, nogometni stadion “Stanovi” zgradu “Doppo lavoro” na Stanovima za potrebe nedjeljne razonode zadarske mladeži, klaonicu (Macel), kao i mnoge druge gospodarske i kulturne objekte. Na taj način Zadar kao enklava nije doživio ekonomsku propast, iako su za to postojali svi uvjeti.
Utvrđivanje i priprema Zadra za dugotrajnu obranu
Utvrđivanje i priprema Zadra za dugotrajnu obranu započeto je još 1928.Kako postojeće bivše austrougarske vojarne u gradu nisu bile dovoljne za smještaj većeg broja vojnika, izgrađene su dvije veće na predjelu Voštarnice. Postojeći granični prijelazi, koji su se svi nalazili na cestama i putovima što su ih vodili iz Zadra ili prema gradu, posebno su uređeni za obranu. Izgrađena su skloništa i zakloni za vojnike koji su trebali braniti prijelaze. Podignute su manje armirano-betonske zgrade pokrivene betonskim pločama omeđenim zidovima-zaklonima s otvorima za naoružanje i uređene za kružnu obranu. U njima su smještene posade opremljene automatskim naoružanjem. Na samim putovima i cestama postavljene su čelične rampe i veći betonski blokovi. Uz svaki granični prijelaz pripremljene su velike količine bodljikave žice i betonskih stupova radi postavljanja žičanih prepreka kada i gdje to bude potrebno.
Obrana Zadra bila je uređena i organizirana u tri obrambene crte. Prva obrambena crta išla je državnom granicom oko cijelog zadarskog teritorija. Osim utvrđenih graničnih prijelaza, uz cijelu graničnu crtu postavljena je prepreka od tri reda bodljikave žice. Ta prepreka branila se vatrom mitraljeza i topova s druge obrambene crte.
Druga obrambena crta bila je glavni obrambeni pojas obrane Zadra. Ona je bila udaljena od centra grada od 5 do 7 kilometara, a samo neki prednji položaji bili su udaljeni do 10 kilometara. Ta obrambena crta bila je izgrađena na dominantnim uzvisinama. Sela koja su bila u njezinu pojasu, uređena su i organizirana kao otporne točke. Sama obrambena crta protezala se od morske obale na istoku grada kod Gaženice prema mjestima Čurkovići i Ploče, zatim prema Musapstanu, Gornjem Biligu, Bokanjcu, Dražanici pa do morske obale na zapadu grada prema Diklu. Na toj crti, na svakih 90 do 120 metara, izrađeni su armirano-betonski teški i srednji bunkeri s blindiranim kupolama. Svi bunkeri prilagođeni su konfiguraciji zemljišta i dobro maskirani. Od naoružanja bunkeri su imali po 2-3 topa i nekoliko mitraljeza. Iza bunkera, na pedesetak metara izgrađena su skloništa za postrojbe jačine satnije, ukopani položaj za topništvo, podzemna skladišta streljiva i opreme. Na toj obrambenoj crti raspoređen je najveći dio topništva i teškog i lakog naoružanja te raspoloživi broj tenkova.
Na periferiji grada organizirana je treća obrambena crta obuhvaćajući groblje, Crvene kuće, Pudaricu, Figuricu i Puntamiku. Na samom ulazu u grad (Arbanasi, Sv Ivan, Blatuša i dalje prema sjeverozapadu) izgrađeni su manji bunkeri, skloništa, razne rampe, a posebno su pripremljena sredstva za barikade i prepreke, kako bi se onemogućilo napadaču brz prodor u grad. U samom gradu postojeći bedemi, parkovi, ulice i mnoge zgrade uređene su za obranu. Mnoge zgrade, vrata i prozori obloženi su vrećama s pijeskom( dovoljno se prisjetiti u vrijeme JNA-četničkog napada na Zadar 1991. godine kad su vrećama s pijeskom bili zaštićeni mnogi važni objekti, a posebno kompleks Crkve sv. Marije i Katedrala sv. Stošije op.a.). Na uzvisinama oko grada postojale su izvidnice s kojih se neprekidno motrilo na okolni teritorij izvan granice Zadra.
Za obranu od strane mora postavljene su dvije obalne bitnice na predjelu Puntamike i jedna na Kolovare. Pomorsku obranu trebao je pomagati ploveći ponton s topovima od 152 mm, stacioniran u Uvali maestrala. Protuzrakoplovnoj obrani služio je protuzrakoplovni divizijun s tri protuzrakoplovne bitnice raspoređene na Puntamiki, Kolovarama i Vidikovcu. Još su postojale tri bitnice malokalibarskih protuzrakoplovnih topova i mitraljeza koji su postavljeni na pojedinim točkama oko grada i na nekim zgradama. Vlastito zrakoplovstvo moglo je pružiti pomoć Zadru samo s aerodroma u Italiji i Istri. Uređeno je više skloništa za zaštitu stanovništva od zračnih napada. Pričuva goriva čuvala se u posebno izgrađenom podzemnom spremištu na Brodarici, koje je bilo povezano cjevovodom do mola u uvali Draženica. Pripremljene su sve potrebne pričuve hrane, opreme i svih materijalnih sredstava za dugotrajnu obranu. Dvije radiopostaje jake snage služile su za neprekidnu vezu s Rimom, odnosno i s drugim subjektima u Italiji.
U desetak godina na zemljištu oko grada izgrađen je solidan sustav obrambenih objekata koji je vidljiv i danas. Osnovni razlog za to bila je težnja Kraljevine Italije da pod svaku cijenu drži i održi Zadar kao svoju enklavu na istočnoj obali Jadrana. Zato je Zadar pretvoren u vojno uporište od posebnog značenja kao strateški objekt Kraljevine Italije na istočnoj obali Jadrana.
Malo je poznato da su jugoslavenski zrakoplovi 8. travnja 1941. (na današnji dan prije 73 godine) pogodili glavno skladište streljiva u Vruljici koje je odletilo u zrak. Dva dana poslije, 10. travnja 1941. hrvatski radio “Velebit” koji je emitirao iz Italije objavio je da je proglašena Nezavisna država Hrvatska na što su se u mnogim selima zadarskog zaleđa zavijorile hrvatske zastave. Obrad Egić, kasniji narodni heroj, a tadašnji časnik u kraljevskoj vojsci svjedočio je kako je u Zemuniku naredio da ih se ukloni. Za nagradu zadarski parijski rukovodioci dodijelili su mu vilu iza škole MIOC u Dražanici. Pedeset godina poslije, tj. 1991. kada su Zadrani izvjesili hrvatske zastave Egićeva JNA granatirala je Zadar. Mi Hrvati ništa nismo naučili iz prošlosti.
Ferdinand Perinović
