Emotivna javna tribina na kojoj su se Zadrani, uz suze i smijeh, prisjetili Milorada Ignjatovića, čovjeka koji je organizirao razne omladinske akcije, gradnje i čišćenja razrušenog Zadra, zaslužnog za izgradnju pontona, ali i karijere brojnih poznatih Zadrana, održana je sinoć u Znanstvenoj knjižnici.
Matica Zadrana tribinu je održala povodom stote godišnjice njegova rođenja, a naziv je bio „Volonterstvo nekad i danas na primjeru Milorada Ignjatovića”.
Milorad iako nije rođen u Zadru, za Zadar je napravio jako puno, kazali su na tribini, a na Gradskom groblju, na nadgrobnom spomeniku, njegovi Zadrani od njega su se oprostili riječima „Ti si za nas srce na dlanu imao. Ti si nam dobrotu, poštenje i radni elan darivao, a za sebe nisi ništa tražio”.
Tribinu je otvorila Katja Pijaca koja ga se sjećala kao barba Milorada, a kako je kazala – to je čovjek koji bio pun ljubavi za sve, a što je imao davao je drugima. Pavao Mendeš, njegov radni kolega ispričao je par anegdota o skromnom radniku, često nazivanom čudakom, koji je okupljao omladinu za obnovu i gradnju. Malo je poznato da je tražio samo polovinu svoje plaće, jer mu više nije trebalo, a najviše vremena provodio je u radnoj odjeći. Kada je čelnik tadašnje Općine Zadar tražio da mu se pošalje automobil, kojega nije bilo, Ignjatović mu je poslao bager, ispričao je Mendeš. Više puta, s nešto drukčijim zapletima, sinoć je ispričana i priča kako je s kamionom na kojem je pisalo „leteća divizija”, u vrijeme ubojstva premijera Alda Mora, otišao u Italiju po neke stvari koji su im trebali za obnovu te je prema jednoj priči bio i zatvoren, a prema drugoj žandarmerija ih je ubrzo pustila.
Najemotivnije je o Miloradu ispričao veliki zadarski nogometaš Josip Skoblar, koji je čak i zaplakao, sjetivši se da je njegov nogometni put započeo i završio uz barba Milorada.
Naime, kako je jednoga dana Ignjatović je nagovorio ravnatelja Kulušića da popriča sa Skoblarovim ocem te je tek na nagovor ravnatelja otac popustio i dopustio Jošku da zaigra i krenula je ta velika nogometna priča.
– Karijeru sam započeo i završio s Miloradom. Ubacio me u prvu utakmicu na Visu, kad sam imao 16 godina, iako sam mislio da neću igrati, a na oproštajnoj utakmici s Realom na svečanoj večeri odjednom se pojavio i Milorad. Dolazak je držao kao tajnu, ispričao je Skoblar, kojega su tijekom priče ponijele emocije te je zaplakao.
Istaknuo je kako se teško odužiti Miloradu, jer bio je čovjek kojega su obilježili volja, entuzijazam i respekt prema gradu i sredini.
Stanarac Miljenko Dujela, scenarist i režiser, ispričao je više anegdota o Miloradu, a između ostaloga stalno mu je davao olovke, koje su u to vrijeme imali inženjerci, govoreći mu kako će mu trebati. Mario Nikpalj prisjetio se nekoliko radnih anegdota, a Davor Aras vremena kada je bio zatvoren. U tom teškom razdoblju, Ignjatović je bio među rijetkima koji su mu slali pozdrave.
Sve priče o Miloradu na kraju su se svele na to kako je danas potrebno više takvih ljudi, istinskih altruista, koji je u naizgled malom životu izgradio mnoštvo onoga što danas vidimo u Zadru, ali i karaktere mnogih osoba te pokrenuo njihove sudbine.
Josip Vidov, voditelj Volonterskog centra Zadar, rekao je kako se volonterstvo nekad i danas uvelike razlikuje.
– Nekad su ljudi više pomagali jedni drugima i lokalnoj zajednici, bilo je omladinskih akcija, a danas volonterstvo više nije pomoć drugima već pomaže i nama samima koji volontiramo. Imamo promjene, kao Zakon o volonterstvu. Jedna stvar je ostala ista, osnova, društveni aktivizam koji je kotač zamašnjak u volonterizmu, kazao je Vidov.
Emotivna javna tribina na kojoj su se Zadrani, uz suze i smijeh, prisjetili Milorada Ignjatovića, čovjeka koji je organizirao razne omladinske akcije, gradnje i čišćenja razrušenog Zadra, zaslužnog za izgradnju pontona, ali i karijere brojnih poznatih Zadrana, održana je sinoć u Znanstvenoj knjižnici.
Matica Zadrana tribinu je održala povodom stote godišnjice njegova rođenja, a naziv je bio „Volonterstvo nekad i danas na primjeru Milorada Ignjatovića”.
Milorad iako nije rođen u Zadru, za Zadar je napravio jako puno, kazali su na tribini, a na Gradskom groblju, na nadgrobnom spomeniku, njegovi Zadrani od njega su se oprostili riječima „Ti si za nas srce na dlanu imao. Ti si nam dobrotu, poštenje i radni elan darivao, a za sebe nisi ništa tražio”.
Tribinu je otvorila Katja Pijaca koja ga se sjećala kao barba Milorada, a kako je kazala – to je čovjek koji bio pun ljubavi za sve, a što je imao davao je drugima. Pavao Mendeš, njegov radni kolega ispričao je par anegdota o skromnom radniku, često nazivanom čudakom, koji je okupljao omladinu za obnovu i gradnju. Malo je poznato da je tražio samo polovinu svoje plaće, jer mu više nije trebalo, a najviše vremena provodio je u radnoj odjeći. Kada je čelnik tadašnje Općine Zadar tražio da mu se pošalje automobil, kojega nije bilo, Ignjatović mu je poslao bager, ispričao je Mendeš. Više puta, s nešto drukčijim zapletima, sinoć je ispričana i priča kako je s kamionom na kojem je pisalo „leteća divizija”, u vrijeme ubojstva premijera Alda Mora, otišao u Italiju po neke stvari koji su im trebali za obnovu te je prema jednoj priči bio i zatvoren, a prema drugoj žandarmerija ih je ubrzo pustila.
Najemotivnije je o Miloradu ispričao veliki zadarski nogometaš Josip Skoblar, koji je čak i zaplakao, sjetivši se da je njegov nogometni put započeo i završio uz barba Milorada.
Naime, kako je jednoga dana Ignjatović je nagovorio ravnatelja Kulušića da popriča sa Skoblarovim ocem te je tek na nagovor ravnatelja otac popustio i dopustio Jošku da zaigra i krenula je ta velika nogometna priča.
– Karijeru sam započeo i završio s Miloradom. Ubacio me u prvu utakmicu na Visu, kad sam imao 16 godina, iako sam mislio da neću igrati, a na oproštajnoj utakmici s Realom na svečanoj večeri odjednom se pojavio i Milorad. Dolazak je držao kao tajnu, ispričao je Skoblar, kojega su tijekom priče ponijele emocije te je zaplakao.
Istaknuo je kako se teško odužiti Miloradu, jer bio je čovjek kojega su obilježili volja, entuzijazam i respekt prema gradu i sredini.
Stanarac Miljenko Dujela, scenarist i režiser, ispričao je više anegdota o Miloradu, a između ostaloga stalno mu je davao olovke, koje su u to vrijeme imali inženjerci, govoreći mu kako će mu trebati. Mario Nikpalj prisjetio se nekoliko radnih anegdota, a Davor Aras vremena kada je bio zatvoren. U tom teškom razdoblju, Ignjatović je bio među rijetkima koji su mu slali pozdrave.
Sve priče o Miloradu na kraju su se svele na to kako je danas potrebno više takvih ljudi, istinskih altruista, koji je u naizgled malom životu izgradio mnoštvo onoga što danas vidimo u Zadru, ali i karaktere mnogih osoba te pokrenuo njihove sudbine.
Josip Vidov, voditelj Volonterskog centra Zadar, rekao je kako se volonterstvo nekad i danas uvelike razlikuje.
– Nekad su ljudi više pomagali jedni drugima i lokalnoj zajednici, bilo je omladinskih akcija, a danas volonterstvo više nije pomoć drugima već pomaže i nama samima koji volontiramo. Imamo promjene, kao Zakon o volonterstvu. Jedna stvar je ostala ista, osnova, društveni aktivizam koji je kotač zamašnjak u volonterizmu, kazao je Vidov.
