Bio sam jako lipo dite i ćaća me stalno zvao mišu mali. Tako su mi Šibenčani još kao dječaku dali nadimak Mišo. Danas me imenom Mate uglavnom zovu samo u rodnom gradu, a ondje me zovu i Mišel. Svi su mi dokumenti na ime, ali službeno se mogu koristiti i nadimkom Mišo. Na dokumentima se potpisujem Mate Kovač – razriješio nam je Mate Mišo Kovač na početku ekskluzivnog intervjua malu nedoumicu.
Skandiranje imena i nadimka najpopularnijeg pjevača ovih prostora idući će mjesec ispuniti koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski u Zagrebu gdje će 72-godišnja legenda održati koncerte dva dana zaredom, 11. i 12. veljače.
Prije Lisinskog odbio je desetak ponuda za nastupe, no na normalan i pristojan pristup direktora palače glazbe i dugogodišnjeg kritičara ozbiljne glazbe Dražena Siriščevića nije mogao odmahnuti rukom.
– Iz Lisinskog su me stalno zvali i na kraju sam pristao otići na kavu s Draženom Siriščevićem. Na fin način me zamolio da dođem u Lisinski i pristao sam isključivo zbog svoje publike u Zagrebu, a doći će ih dosta i izvan Zagreba, i zbog Siriščevićeva pristojnog, neprepotentnog, normalnog razgovora, kako bi svi ljudi trebali razgovarati među sobom. Siriščević je jedan od normalnijih Hrvata, vrlo inteligentan i obrazovan. Za svaki narod, pa tako i za hrvatski, najopasniji su oni koji imaju naobrazbu, a koji su glupi – govori.
Lisinski mu, nastavlja, ne predstavlja izazov jer je već desetak puta pjevao ondje.
– Lisinski nije dvorana za umjetni pljesak i skandiranje, nego je dvorana koja pokazuje jesi li ili nisi rođen za pjevanje. Ako nisi rođen za pjevanje, u Lisinskom ćeš dobiti aplauzić, a to nije ništa, a ako si rođen za to, onda ćeš imati lom u dvorani koja je isključivo građena za operete i ozbiljniju glazbu. Meni ne može dati nikakvu dodatnu popularnost, a ne može mi ni uzeti od popularnosti. Pristao sam nastupiti da pokažem kako se u Lisinskom rade koncerti – objašnjava.
Mišina specijalna gošća bit će njegova kći Ivana Kovač koja je nedavno izdala svoj prvi samostalni album “Crno vino, crne oči”. Ivana će izvesti desetak pjesama, i o njoj će, uvjerava nas njezin ponosni otac, nakon Lisinskog mediji više pisati nego o njemu.
– Ivana ima svoj put, neću da se govori o nepotizmu, narod će reći to je super ili neće reći. Siguran sam da će uspjeti bez obzira na to, ili baš zahvaljujući tome, što je jedna od rijetkih naših pjevačica koja ne pjeva polugola – uvjeren je Mišo koji i dalje, tri godine nakon što mu je poslije srčanog udara ugrađena trostruka premosnica, ide na redovite kontrole.
– Ne mogu se osjećati kao prije infarkta, ali zdravlje mi je stabilno. Više ne pušim, a supruga Lidija pazi da uzimam terapiju za srce. Kontrole obavljam kod intervencijskog kardiologa doc. dr. Edvarda Galića – ima ime kao moj pokojni sin – koji mi je, kada sam doživio infarkt, spasio život – kaže.
Obitelj Miše i Lidije Kovač, čija ljubav traje 16 godina, nedavno je postala bogatija za još jednog člana. Nabavili su štene vrste cane corso podrijetlom sa Sicilije i dali mu ime Pax Thor, a psić sada radi društvo “starijem bratu” Amoru Thoru kojeg su nabavili lani i iste je vrste kao pridošlica. Mali Pax, nježno kaže pjevač, ljubimac je svih šetača pasa na Malešnici gdje glazbenik živi sa suprugom.
Vozio maserati kao B. Bardot
– Amor je još malo ljubomoran na Paxa, ali većinom se super slažu. Lidija je htjela još jednog psa i ja sam joj tu želju ispunio – s ljubavlju kaže Mišo pa nas upućuje u podrijetlo svojih ljubimaca.
U Zagreb sam došao s 22 godine i spavao po parkovima. A onda sam prodao pola milijuna ploča
– Sicilijanske čuvare koriste američki specijalci i oni ne grizu, nego skaču na glavu. Kad netko digne ruku, Amor skoči točno do ruke. Kada su 1943. Amerikanci oslobodili Siciliju, vidjeli su da se tamo samo ti psi koriste kao čuvari kuća, ovaca i slično i doveli su ih u Ameriku.
A Mišina ljubav prema sicilijanskim čuvarima nije slučajna. On je, naime, Dalmatinac sa sicilijanskim genima, a potomak je plemena starog sedamsto godina, jednog od najstarijih Kovača u Šibeniku. Vojsku je služio u Beogradu na Voždovcu, a svake je subote navečer odlazio iz vojarne kako bi pjevao na Kalemegdanu. Ne bi to bio problem da izlazak iz vojarne nije imao samo jednom mjesečno. Stražare je podmićivao štekama cigareta i oni bi ga tako kriomice puštali u grad. No, onda je jednom, dok se u četiri ujutro vraćao s nastupa, u tramvaju ugledao svog zapovjednika.
– Gledao je on mene, gledao sam ja njega. U sedam ujutro zapovjednik je došao u moju jedinicu, pozvao dežurnoga i pitao ga “Je li ti Mate noćas bio u sobi?”, a on mu je odgovorio da je bio. Onda je pozvao i desetara, postavio mu isto pitanje i rekao mu da se zakune na partijsku knjižicu dok odgovara, a desetar mu je odbrusio: “Jeb… tebe i tu partijsku knjižicu!” Tako da sam svojim bježanjima izluđivao druge vojnike. Mladi ročnici nisu me htjeli izdati jer su preko mene hvatali cure – smije se Kovač.
Nakon odsluženog vojnog roka došao je u Zagreb. Nekoliko dana bio je kod tete, a onda je otišao od nje jer joj nije želio biti na teret. Spavao je po parkovima i hranio se u studentskoj menzi u koju ga je švercala grupa studenata iz Zagreba, Dalmacije i Slavonije s kojima se sprijateljio. Uskoro je počeo pjevati u Studentskom centru i tako zarađivao za najam sobe u kojoj je živio. Početkom 1970-ih, kad je prodao album u petsto tisuća primjeraka, postao zvijezda cijele Jugoslavije jer je prodao pet puta veću nakladu i od Ive Robića i Arsena Dedića te dobio veliki novac, sreo je jednog od tih studenata što su mu pomagali. Nije završio fakultet i bio je propao.
– Odveo sam ga u Gradski podrum i naručio mu škampe na buzaru, a kad smo izišli iz restorana, izvadio sam 100 tisuća dinara, u to je vrijeme radnička plaća bila 12, 13 tisuća dinara, i dao mu te novce. On je rekao “Ma nemoj, Mišo, jesi li poludio?”, a ja sam mu rekao: “Slušaj me, ovo ti je za ono što si me švercao u Studentski centar kad nisam imao što jesti” – ispričao je glazbenik. Tada je tri godine zaredom prodao po petsto tisuća albuma, 1971. dobio je i pet glazbenih nagrada, a rekordna tiraža, do dolaska Miše Kovača na glazbenu scenu nepostignuta u bivšoj državi, trajala je do Domovinskog rata.
U Splitu se u sat-dva znalo prodati 60 tisuća njegovih ploča. Split ga je i stvorio, 25 puta rasprodao je Gripe i prvi je napunio Poljud. Imao je, kaže, sve kad nitko nije imao. Vozio je maserati koji su u to vrijeme vozili papa, Brigitte Bardot i François Mitterrand. Nikad se, ističe, nije družio s glazbenicima, već sa sportašima. I sam je igrao nogomet u juniorima, no sa 18 godina potpuno se posvetio glazbi i počeo pjevati u Šibeniku
.- Najbolji prijatelj bio mi je nogometaš Petar Nadoveza, dobar prijatelj bio mi je i najveći Mate Parlov, moj veliki fan bio je Dražen Petrović, volio me Slamnić, nema veze što je Srbin, on je super dečko, volio me nogometaš Safet Sušić…
Prijatelji su mi Zdravko Mamić, Igor Štimac, Ćiro Blažević i Davor Šuker. Kad sam sa Šukerom jednom razgovarao, rekao sam mu da ga se sjećam još iz doba dok je igrao za mladu reprezentaciju u Čileu i bio proglašen za najboljeg igrača zajedno sa Zvonom Bobanom. Rekao mi je da mu nitko do tada to nije rekao – ističe. O nogometu zna puno pa se ljuti kada novinari u svojim izvještavanjima ne primijete najbolje poteze utakmica.- Novinar mora točno znati tko je napravio najbolji potez na terenu – napominje.
– Živim 50 godina u Zagrebu i zahvaljujem Zagrebu, navijam za Hajduk, ne mrzim Dinamo. Utakmice Hajduka i Dinama gledam i s dinamovcima i plješćem na svaki pravi potez. Pravi hrvatski navijači, a sad i Armada postaje prava navijačka skupina, neće se tući. Imao sam koncert u Umagu kad je izbila tučnjava između navijača Hajduka i Rijeke. Došlo je puno policajaca, a ja sam im rekao: “Nemojte nijednoga hajdukovca dirnuti.”
Policajac mi je odgovorio: “Nećemo.” Onda sam im kazao: “Pustite ih neka idu kući.”Mišo je oduvijek volio pomagati mladima, a na jednom njegovu koncertu na Gripama za vrijeme Jugoslavije pomogao je mladiću iz publike kojeg su tukli u garderobi jer je za Mišina nastupa viknuo “Živjela Hrvatska!”.
Političari će i spavati na TV-u
– Kad je to viknuo, pogledao sam ga, a on je odjednom nestao ispred mene. Prekinuo sam koncert, sišao s pozornice i ušao u garderobu gdje su ga dva tipa tukla. Pitao sam ih jesu li ih učili u školi da je Jugoslavija zajednica naroda, da što je trebao reći, živjela Srbija ili Makedonija ako je koncert u Splitu. Pustili su ga, mene pogledali ispod očiju i otišli.Sjeća se i susreta s Vicom Vukovom u Jurišićevoj ulici u Zagrebu kada mu je Vukov rekao da su mu iz CK SKJ poslali pismo da se ne smije pojavljivati u javnosti.
Kovač mu je na to rekao da ima koncert na Zlatnom ratu u Bolu i da želi da mu bude gost bez obzira na sve.- Vice je došao, ja sam otpjevao tri pjesme i najavio Vicu Vukova. Nijedan zvižduk nije se čuo, svi su pljeskali iako je u publici bilo i Srba. Mislio sam si: Neka vidi Komitet da sam jači od njih.
U sjećanje mu je urezan i koncert Elvisa Presleya 1972. u Madison Square Gardenu.
– U New Yorku sam prvi put vidio ljude da jedu iz kontejnera. Presley je pjevao rock’n’roll i nije me jako uzbudio, ali kada je na kraju otpjevao “My Way”, shvatio sam da je to najveći izvođač koji se ikad rodio, jači od Mozarta, Armanova, Liszta, Verdija, Pavarottija, bilo koga. U Hrvatskoj danas, ako hoćeš nekoga uvrijediti, reci mu da je pjevač. Nekad je to bilo nešto drugo. Kad bih vidio Ivu Robića, Arsena Dedića, Vicu Vukova, stao bih mirno. Pjevači su postali nitko i ništa, političari su non-stop na televiziji, doći će do toga da će i spavati na televiziji!
Teško je povjerovati da na području bivše države postoji netko tko Mišu Kovača ne prepoznaje, no karizmatičnom pjevaču to se dogodilo na slovensko-hrvatskoj granici kada je išao na nastup u Ljubljanu. Slovenski granični policajac pitao ga je kamo ide. Mišo mu je odgovorio da ide na koncert Miše Kovača, a policajac ga je na to pitao je li mu nešto u rodu. Pjevač mu je odgovorio: “Pa ja sam Mišo Kovač.” Slovenija je u to vrijeme već bila u Europskoj uniji pa je Kovač policajca pitao kradu li ih ovi iz Europe, a on je odgovorio: “Kradu, kradu.” Mišo mu je na to rekao: “Kod nas kradu naši, ajde doviđenja!”
Umjetnik ne vjeruje da će članstvo u EU Hrvatskoj donijeti išta dobro.
– U Hrvatsku će ući tri milijuna Bugara i Hrvati neće imati ama baš nikakvog posla. Prošao sam cijeli svijet i ne postoji nigdje drugdje tako lijep dio na Zemlji kao što je more od Zadra do Makarske. To je najljepši dio što ga je Bog dao jednoj državi, samo naši to ne znaju iskoristiti. Uvijek smo bili najbolji sluge, a najslabiji gospodari. U Grčkoj je prije ulaska u EU bilo super, ljudi su bili zadovoljni, ali kad tebi netko izvana naređuje kako ćeš voditi gospodarstvo, što ćeš proizvoditi i koliko, to vodi u propast. Hrvati su navikli u sedamsto godina da im netko naređuje. Zato još nemamo predsjednika, možda se rodi, koji može lupiti šakom o stol i reći svoje čvrste i ispravne stavove. Mora se znati tko se borio za Hrvatsku, a tko je mutnim poslovima postao multimilijarder, no to će se ostvariti možda za sto godina. Za jedno 50 godina tajne SIS-a će izići van, no onda više neće biti bitno za nas jer nas neće biti.
Od političara cijeni njemačku kancelarku Angelu Merkel, a od ostalih svjetskih moćnika papu Franju i pokojnog papu Ivana Pavla II.
– Papa Wojtyla imao je dušu, pomagao je za vrijeme Drugog svjetskog rata Židovima, Turcima i drugim proganjanim narodima, a današnji papa voli “male” ljude i pomaže im kao što nitko nije u Crkvi otkad postoji.
Prije 22 godine život mu je obilježila velika tragedija, u 17. godini umro je njegov sin Edi kojega je imao s bivšom suprugom Anitom, s kojom Kovač nije u kontaktu 18 godina. Izmučen boli zbog gubitka djeteta, 1999. pokušao je samoubojstvo. Pucao si je u prsa.
– Kad sam se probudio u šok-sobi i otvorio oči, nada mnom je bio mladi isusovac i rekao mi da u životu ima samo Isusa i moje pjesme – sjeća se Mišo koji je katolik, ali u crkvu ne ide.
– Išao sam u crkvu dok mi nisu ubili sina. Hrvatska je rekla da se ubio, ali znamo točno što mu se dogodilo. Vjerujem u nadgrobni život. Najveća čovjekova tragedija je kada izgubi dijete i bilo koga koga je jako volio. No, njegova duša vječno živi u ljudima koji ga vole, jedino nedostaje fizički. Postoji Isus koji je jedini, od svih svetaca što se spominju u svim vjerama, bio na zemlji. Oko vrata godinama nosim Isusa bez križa kojeg su mi napravili Australci i imam veliki križ, poklon Janjevaca s Kosova. Zašto ne nosim Isusa na križu? To bi bilo kao da ja ubijem nekoga iz pištolja i objesim oko vrata pištolj kao suvenir.
Boli ga, priznaje, što njegova sina, koji je bio najmlađi vojnik HV-a, nitko od Hrvata 21 godinu nije spomenuo osim njega. Na Edijevu je grobu, otkriva, osnovana specijalna četa Brune Bušića.
– Na koncertu 1994. u Skoplju na pozornicu se popeo momak i rekao u mikrofon: “Doputovao sam iz Novog Sada i arkanovac sam, ali da znam tko je Miši ubio sina, može biti sto puta arkanovac, ja bih mu ispalio pet metaka u čelo.
” Otišao je s bine, uslijedili su pljesak i skandiranje. Ja sam iznad politike jer poštujem ljude bez obzira na vjeru i nacionalnost – govori. Mišo sa suprugom često odlazi na sinovo posljednje počivalište. Angažirali su i ženu koja čisti i uređuje Edijev grob.
– Mojoj kćeri Ivani najbolja prijateljica je moja žena Lidija koja ju je spašavala – otkriva Mišo pa poletno dodaje:
– S Lidijom mi je svaki dan Valentinovo! Besmisleno mi je ljubav slaviti jedan dan u godini.
U mirovinu će, kaže, kad više ne bude mogao pjevati.
– Više ne idem na turneje. Gdje hoću pjevati, tu idem, a gdje neću, mogu mi nuditi ne znam kakav novac, ne idem. Pet-šest puta odbio sam veliki novac da dođem u Beograd – kaže.
