Treće bombardiranje na dan zaštitnika sv. Zoila

Treće stravično savezničko bombardiranje Zadra dogodilo se prije 70 godina na blagdan sv. Zoila 16. prosinca 1943. Sv. Zoilo, tisućljetni nebeski zaštitnik hrvatstva u Zadru bio je zadarskom puku najomiljeniji svetac.

Na žalost, talijanskom okupacijom Zadra 4. studenoga 1918. godine talijanske vlasti, pored zabrane javne i službene upotrebe hrvatskog jezika zabranile su Zadarskoj nadbiskupiji liturgiju na hrvatskom jeziku kao i slavljenje blagdane sv. Zoila i Gospe od Varoša. Poliptih Gospe od Varoša (Domina Pacis, Gospa Mira) krasio je oltar crkvice svetoga Mateja koja se nalazila u predgrađu sv. Martina na prostoru današnjeg perivoja Vladimir Nazor. Stanovnici ovog predgrađa molili su se Gospi Mira da ih zaštiti od nedaća i neprijatelja pa je po tome postala poznatija kao Gospa od Varoša. Ovaj podatak je jako bitan, jer je Il Dalmata kroz sve vrijeme svog izlaženja zadarske Hrvate nazivala došljacima, a talijanski povjesničar rođen u Sutomišnicu Giuseppe Praga tridesetih godina prošlog stoljeća je tvrdio:”(…)dodici secoli Croato non era capace entrare nelle sua mura”, dvanaest stoljeća Hrvat nije imao hrabrosti ući unutar svojih zidina, premda je samo u ovom predgrađu boravilo 1148 naših predaka Varošana, prosječno ¼ ukupnog tadašnjeg stanovništva Zadra. Ono što je najžalosnije, da danas kada imamo svoju Hrvatsku, kada se mikroskopom predsjednika Matice Hrvatske Igora Zidić traže riječi koje nisu hrvatskog podrijetla, kada se komunisti i doušnici UDBE, osim u vlast guraju i u prvim klupama Katedrale sv. Stošije, da Zadarska nadbiskupija nije i nema namjeru obnoviti slavljenje ova dva u prošlosti zadarskom puku najvažnijih blagdana. Vikar zadarske Nadbiskupije, teatralni egzorcista, don Milivoj Bolobanić u knjižici SVETIŠTE ZADARSKOG ZAŠTITNIKA SV. ŠIMUNA iz 1973. na stranici 8 piše : ” (…) Zato je raka sa Svečevim ( Sv. Šimuna op.a.)tijelom bila najprije prenesena u samostan benediktinki, a godine 1632. u crkvu sv. Stjepana koja od tada nosi ime crkva sv. Šimuna”. Hrvatski povjesničari kojima je istina iznad ideologije, tekuće politike i religije, autori knjige “Zadar pod Mletačkom upravom 1409-1797., knjiga III., Zadar 1987.”

Tomislav Raukar, Ivo. Petricioli, Franjo Švelec i Šime Peričić pišu da je crkva sv. Šimuna od 1567. – 1632. bila posvećena Gospi od Varoša i da je imala veći značaj nego kada je bila posvećena sv. Stjepanu. Ovo je utoliko važno jer je Gospa od Varoša bila zaštitnica Varošana koji su tisuću godina, ne samo utkivani u demografski fundament hrvatskog Zadra, nego hranili i branili Zadar. Isto tako poznato je, da je Zadarska nadbiskupija u proteklih tisuću godina mnogo više zabranjivala nego odobravala upotrebu hrvatskog jezika u Zadru. Incident novijeg datuma dogodio se kada je 2008. godine pok. zadarski nadbiskup Ivan Prenđa zabranio potomcima Varošana Stanarcima proslavu 650-te obljetnice Zadarskog mira 1358.,što samo potvrđuje kontinuitet tisućljetne negativne politike Zadarske nadbiskupije prema nama Hrvatima u Zadru ( vidi: F.P. Stanarci hrabri baštinici Zadarskog mira, Zadar, 2008). Isto tako, nedavna preporuka zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića da vjernici zaokruže ZA, postigla je da je njegov istočni( hercegovački) mentalni sklop utjecao na određen broj zadarskih vjernika, približio ih manje civiliziranom Istoku a udaljio od civilizirane obitelji Zapada čiji smo članovi postali u srpnju ove godine. Nedavne riječi pape Ivana Pavla Drugog citirane u Zadarskoj nadbiskupiji, da narod koji ne pozna dobro svoju prošlost nema budućnosti mogu se primijeniti i na one koji ne poznaju dobro povijest Zadarske nadbiskupije.

Kako Zadarska nadbiskupija, kao jedina hrvatska nadbiskupija nije uključena u teritorij Republike Hrvatske, nego je pod jurisdikcijom Vatikana, zadarski nadbiskup Puljić trebao bi, u odnosu na ostale hrvatske biskupe i nadbiskupe pažljivije oslušnuti civilizacijske vjetrove koje šalje papa Frane : ” Tko sam ja da im ( homoseksualcima)sudim”.

Prije 70 godina, između dva teška bombardiranja Zadra, 28.11.1943. i 16. 12. 1943 zbili su se vrlo značajni povijesni događaji kako za cijeli svijet, tako i za Hrvatsku, a posebno za naš Zadar. Na konferenciji u Teheranu ( 28. XI. – 1. XII. 1943.) između Churchilla, Roosevelta i Staljina, pored ostalog odlučeno je da se NOV-u Jugoslavije, u najvećoj mogućoj vjeri pruži pomoć u ratnom materijalu i hrani, kao i podrška operacijama komandosa na istočnoj obali Jadrana. Tom odlukom velike trojice de facto je priznat NOV kao ratni saveznik, iako su de iure Saveznici još uvijek priznavali izbjegličku vladu Kraljevine Jugoslavije u Londonu. Kako je pisao Fitzroy Maclean, šef Savezničke vojne misije pri partizanskoj vojsci, Tito je vodio ozbiljnu vojsku, koja je prema SSSR-u bila naklonjena. Zaostajanje Ujedinjenog kraljevstva trebalo bi se nadoknaditi, jer buduće vlasti u Jugoslaviji bez Tita neće biti, “bez obzira voljeli mi to ili ne”. I britanski veleposlanik pri jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u svom izvješću britanskoj vladi 5. prosinca 1943. je naglasio: “Partizani će vladati Jugoslavijom. Oni su nam u vojnom pogledu toliko dragocjeni da ih moramo nedvosmisleno podržati, podređujući političke obzire vojnima”.

Na veliku žalost većine nas Hrvata vlast nisu preuzeli partizani već komunisti lažno obećavši narodu višestranačje poslije rata. Za razliku od svojih prethodnika komunista, dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske svoje obećanje, da ćemo imati višestranačje i 200 bogatih obitelji izvršio je poslavši nadzorne odbore da vrše kapitalističku fašizaciju u poduzećima. Sjećam se, bilo je, ili se prikloni ili ukloni što je glavni uzrok da su likvidirana 35 zadarska poduzeća s 15000 radnika. Kako stanujem blizu zgrade Zavoda zapošljavanjem svako jutro gledam očajne nezaposlene koji ulaze u zgradu Zavoda samo radi evidenciju bez nade da će dobiti bilo kakav posao. I teatralni Rade Bobanović kumovao je mnogim nezaposlenima raketirajući poduzeća koji mu nisu platili reket, autonomno šaljući im Financijsku policiju. Poslije istrage Financijske policije najviše bi stradali zaposleni. Nedavno se Bobanović slikao s predsjednikom Josipovićem i tako zorno poslao poruku da ono što je poduzećima oteo neće se vratiti što je jedan od razloga da od svih tranzicijskih zemalja jedino Hrvatska nije izašla iz krize. Tko će njemu, Živku Kolegi i sličnima, obzirom su Veliki Hrvati suditi. Dobro je Balzac jednom rekao da iza velikog bogatstva i velikog političkog autoriteta stoji veliki zločin. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije), najviše predstavničko tijelo narodnooslobodilačkog pokreta, održanom 29. studenog 1943. potvrđena je odluka ZAVNOH-a o priključenju Hrvatskoj teritorija dodijeljenih Italiji tajnim Londonskim ugovorom, zatim onoga što je Italija anektirala i u Drugom svjetskom ratu, kao i poništenje svih ugovora između NDH i talijanske vlade o predaji Italiji dijelova Hrvatske. Naravno u svemu tome spominje se posebno Zadar. Navedena odluka AVNOJ-a izazvala je zanimanje i kod Saveznika i Badogliove vlade. Za tu odluku se tada u Zadru nije znalo, jer su odlukom gradskih vlasti građanima još ranije oduzeti radioaparati a bilo je zabranjeno i slušanje neprijateljskih (partizanskih) radiopostaja.

Dan prije trećeg stravičnog bombardiranja Zadra 16. prosinca 1943., tj. 15. prosinca 1943. dvanaest savezničkih lovaca napalo je zračnu luku Zemunik. Uništena su dva zrakoplova i pričinjene manje štete po aerodromu. Mitraljirani su hangari i zapaljene bačve s gorivom. Cijelo prijepodne u Zadru je bila na snazi zračna uzbuna, jer su tijekom istog dana saveznički izviđački zrakoplovi često letjeli, posebno na prostoru od Dubrovnika do Zadra. Saveznici su znali da su u tijeku pripreme Nijemaca za iskrcavanje na Korčulu, koje je prema posljednjem planu 2. oklopne armije trebalo biti 16. prosinca. Zadarska luka tog dana s relativno malim lučkim bazenom u odnosu na luke Šibenik i Split, smještena između centra grada (Poluotoka), Voštarnice i Brodarice, i s manjim brojem brodova, izgledala je prepuna.

Tijekom 16. prosinca na blagdan sv. Zoila u Zadru je do 13.30 sati zračna uzbuna dana 3 puta, jer su skoro cijelo jutro saveznički zrakoplovi letjeli ne samo iznad Zadra nego i iznad njegove bliže okolice. Istog dana u 14 sati izvršen je težak napad zrakoplovima na Zadar, odnosno njegovu luku. U izvješćima 12. zrakoplovne armije piše kako su zrakoplovna skupina od 24 laka bombardera “Mitchella” napala Šibenik, bacivši 32,6 tona bombi, dok je na Zadar skupina od 27 laka bombardera “Mitchella” bacila 36,7 tona. To je znatno manje od 92 tone, kako se nekritički navodi u talijanskoj knjizi “Vennero dal Cielo”. Laki bombarderi “Mitchell” nosili su zbog načina borbenog djelovanja veći broj bombi manje težine i nije točno da su tog dana bacali i bombe težine 1.000 kg, kako se navodi u istoj literaturi.

Zanimljivost savezničkih dokumenata je u tome što se u njima izričito navodi da su cilj napada na Zadar 16. prosinca 1943. bili brodovi, a ne grad. Također se ističu naredbe da se napadnu vojarne i skladišta ako u luci ne bude brodova. To je još jedan dokaz da hotimičnog bombardiranja nije bilo. Točno je da je tog dana zračni napad na Zadar bio jedan od najtežih, ali nije hotimičan, nego u skladu s dobivenom borbenom zapovijedi. A zašto je istodobno stradao i Poluotok, odgovor je: zbog brodova u luci, posebno parobrod “Mar Bianco”, i načina borbenog djelovanja lakih bombardera s visina od oko 3.000 metara. Također treba naglasiti da je prvi cilj taktičke (borbene) grupe 16. prosinca bio napad na Travnik, koji nije obavljen zbog guste naoblake. Zato je nastavio letjeti kroz oblake prema drugom (alternativnom) cilju, luci u Zadru. Bombarderi su doletjeli do Zadra baš kada se razvedrilo, pa su mogli obaviti zadatak. Istog dana Zadar je ponovo bombardiran u 21.30 sati. U napadu je sudjelovalo 9 srednjih bombardera “Boston”, koji su najprije svjetlećim bombama osvijetlili luku i Poluotok, a zatim bacili 2,6 tona bombi. Pogođen je brod u luci i mitraljirana su vozila na obalnoj cesti. Posljedice ovakvog teškog bombardiranja Zadra bile su: potpuno uništena operaciona obala, šupe i drugi objekti u glavnom skladištu, inženjerski materijal, oprema i živežne namirnice.

Također je potpuno uništena i radionička grupa za održavanje i popravak desantnih splavi tipa “SF”, koja su nedavno došla u Zadar. U požaru je izgorjelo 68 bačava benzina. Parobrod “Mar Bianco” direktno je pogođen bombama u pramčani dio broda, što je prouzrokovalo velika razaranja. Brod je pramcem sjeo na dno u luci na mjestu gdje je bio vezan. Od posluge protuzrakoplovnog topništva na brodu 2 su preminula, a veći je broj lakše ranjen ( kao djeca sakrivali smo se po njegovoj palubi do 1950. kada je odtegljen) . U odnosu na prva dva bombardiranja Zadra u kojima je stradalo oko 500 civila u ovom trećem bombardiranju stradalo je oko tridesetak civila iz razloga što se gotovo svo civilno stanovništvo Poluotoka,osim jedne starice preselilo na prostoru današnje gradske četvrti Bili brig, na širem prostoru Pudarice i u Varoško polje. Moj djeda Marko, koji je tog dana sa Stanova krenuo s tovarom u Grad za nabavku brašna, šećera i cementa koje je bilo razasuto na prostoru oko Morskih vrata, tražeći pokoju dasku za šalovanje improviziranog skloništa u polje Paprat, govorio je da je tog dana bilo dvadesetak mrtvih, i da su se pigrafi (osmrtnice) pisali rukom. Mnogi su pokopani na groblju kao bezimeni. Kasnije su preživjeli pokušavali rekonstrukcijom događaja po sjećanju grobara identificirati poneke pokojne. Uz sam volat Novih vrata naišao je na lakše ranjenog vrlo mladog talijanskog vojnika. Kad mu je pomogao da ustane mladi Talijanac je sve po spisku kleo i Mussolinija i Badoglia i govorio da jedva čeka da se vrati kući.
28. studenoga 1943. kada je Zadar po drugi put katastrofalno bombardiran Saveznički general Wilson uputio je poruku Titu s žaljenjem što zbog trenutnih operacija nije moguće poslati vojne snage koje je Tito tražio i koje bi pomogle NOV-u. Ova poruka Titu bila je sastavni dio izvješća i informacija koje je do tada primio Vrhovni stožer NOV-a o rezultatima djelovanja savezničkog zrakoplovstva. Saznalo se da pri bombardiranju vojnih objekata, kao i onih koji rade za neprijatelja, zbog promašivanja i rasturanja bombi, vrlo često stradaju i civilni objekti, a posebno zgrade i kuće, uz često velike i nepotrebne žrtve među stanovništvom. Ovo priopćenje, dovoljan je dokaz da ni Vrhovni stožer ni ostala zapovjedništva NOV-a nisu tražili od Saveznika da njihovo zrakoplovstvo hotimice bombardira ili razara bilo koji grad ( uključujući i Zadar ) i nanosi gubitke stanovništvu. Savezničkim predstavnicima NOV je davao i podatke o stradavanju stanovništva i civilnih objekata, uz molbu da se po mogućnosti to svede na najmanju moguću mjeru. Njihovi su odgovori bili da to nitko ne zapovijeda i ne radi hotimice, ali da pilotima nije jednostavno s velikih visina točno pogoditi, odnosno raspoznati ciljeve. Zrakoplovi koji napadaju sa srednjih ili manjih visina zbog jake vatre automatskih malokalibarskih topova i mitraljeza, primorani su letjeti većom brzinom pa u takvim uvjetima, unatoč svoj uvježbanosti i iskustvima pilota, dosta često promašuju ciljeve. Vrhovni zapovjednik NOV-a, 20. prosinca preko radiotelegrama moli da američko zrakoplovstvo podupire operacije NOV-a. Također priopćava generalu Jamesu H. Doolittleu da žurno pošalje zrakoplovnog časnika u Vrhovni stožer NOV-a, gdje će mu se dati točni podaci koje ciljeve treba napadati. I na taj način, davanjem točnih podataka, nastojalo se, koliko je to bilo moguće, izbjeći civilne žrtve i nepotrebna razaranja gradova. Na traženje Saveznika maršal Tito je 13. prosinca radiotelegramom upućenom Glavnom stožeru Hrvatske odobrio da iz južne Italije na Dugi otok dođu dva do tri broda s talijanskim diverzantima. Nakon dolaska na Dugi otok imali su zadaću da se prebace u Italiju iza crte fronte i tamo djeluju po posebnom planu.
U Zadru je na blagdan sv. Stipana 26. prosinca 1943. boravio ministar unutrašnjih poslova NDH dr. Mladen Lorković u pratnji savjetnika njemačkog poslanstva u Zagrebu. Glavna pitanja razgovora bili su problemi civilnog stanovništva, posebno opskrba hranom. Vlasti NDH još su tijekom listopada tražile od Nijemaca da prevoze hranu za stanovništvo, jer oni to nisu bili u stanju. Stav je Nijemaca bio da NDH prevozi hranu svojim brodovima, iako je njemačka ratna mornarica preuzela skoro sve brodove za svoje potrebe. Što se tiče preuzimanja vlasti u Zadru od NDH, Nijemci su polazili od svojih stavova, koje su otvoreno iznosili predstavnicima NDH: svi u Zadru su protiv toga da vlast preuzme NDH. Vlasti NDH trebaju dovesti dovoljno jake i sposobne snage redarstva i ostalih službi koje će u potpunosti jamčiti javni red i sigurnost, a za obranu Zadra dovesti dovoljne snage ustaša ili domobrana, čije postrojbe moraju imati dobru stegu i odgovarajuće časnike. Vlasti NDH moraju preuzeti opskrbu stanovništva, jer se o tome sada staraju talijanske vlasti. S druge strane Nijemci su podilazili Talijanima i nisu osporavali njihove tvrdnje da je Zadar talijanski grad i da će Mussolini privoljeti Hitlera da ostane u sastavu talijanske države. Osim toga, još je 22. rujna 1943. zapovjednik Pomorskog zapovjedništva Dalmacije bezuvjetno zatražio da se spriječi raspoređivanje Hrvatske vojske u Zadar. Nijemci su iskoristili još jednu činjenicu, a to da je nakon bombardiranja Zadra veliki župan Velike župe Sidrage, čije je sjedište trebalo biti u Zadru, napustio grad s grupom dužnosnika i službenika buduće županije i uprave grada i prebacio se u Zemunik na sigurno mjesto. Tamo je, osim najpotrebnijeg osoblja, prebačen i sastav još uvijek postojećeg konzulata NDH u Zadru. Velika župa Sidraga-Ravni kotari sa sjedištem u Zadru djelovala je od 1. studenog 1943. Teritorijalno je obuhvatila kotarske oblasti Benkovac, Biograd, Preko i grad Zadar (NN 249/1943). Preustrojem od 5. srpnja 1944. pridodan joj je i kotar Pag, ali je već 13. prosinca 1944. privremeno priključen Velikoj župi Lika-Gacka (NN 280/1944). Iznimno je stanje proglašeno 20. svibnja 1944. godine, Zakonskom odredbom o uvađanju iznimnog stanja u Hrvatskom obalnom području (NN 114/1944), pa je poslove građanske uprave sve do 28. ožujka 1945. obavljao vojni zapovjednik obalnog odsjeka Like. Tada mu je dodijeljen poseban glavar građanske uprave (NN 71/1945. Tako je vlast u Zadru i dalje ostala formalno pod jurisdikcijom Mussolinijeve Republike Salo, ali i pod čvrstom kontrolom njemačke okupacijske uprave u gradu. Bivši fašistički dužnosnici iz Zadra, sada u Italiji, uspostavili su vezu s Mussolinijem i dogovorili se što će nakon rata biti s Zadrom, po kojem će, po njihovom uvjerenju, pobijediti Hitlerova Njemačka. U ožujku 2003. godine na liječenju u “KBC Zagreb” upoznao sam Matu Meštrovića unuka kipara Ivana Meštrovića i njegovu dvadesetak godina mlađu suprugu. Dugo liječenje, neizvjesnost i dosada bila su prigoda da o svemu porazgovaramo. Kada smo u razgovoru stigli do uzroka, tijeka i posljedica Drugog svjetskog rata Ivan Meštrović mi je prenio kazivanje svog oca Ivana, da je nadbiskup Stepinac tijekom Drugog svjetskog rata američkoj tajnoj službi u Švicarskoj slao obavještajne podatke, koji su olakšali saveznička bombardiranja hrvatskih gradova, to jest, da je Stepinac dostavio vojne karte s detaljnim razmještajem nacističkih i ustaških snaga po Zagrebu, čime je navodno Zagreb spasio od “neselektivnog bombardiranja”. Nisam mu povjerovao, premda u historiografiji i literaturi se mogu naći podaci o vezama nadbiskupa Stepinca sa zapadnim obavještajnim službama o kojima su pisali A. Benigar, J. Krišto i I. Gabelica, a na Zapadu, od Stele Aleksander (1987.) do rada Normana J. W. Gode iz 2005. Najbitnija saznanja što ih navedena literatura navodi o dojavama Stepinca savezničkim obavještajnim službama, treba početi od travnja 1942., kada se nadbiskup čak pet puta susreo s poručnikom kraljevske izbjegličke vlade Slovencem Stanislavom Rapotecom, koji se po nalogu britanske obavještajne službe SOE u siječnju 1942. u najvećoj tajnosti iskrcao iz britanske podmornice na dalmatinskoj obali. Rapoteca i Stepinca spojili su pripadnici ilegalne skupine zagrebačkih Židova i Srba, uvjereni da ih Stepinac nastoji spasiti od ustaških progona. Stepinčevim zalaganjem kod rumunjskog i bugarskog veleposlanstva u Zagrebu, Rapotec je bio opskrbljen potrebnim papirima i u srpnju 1942. napustio Zagreb. Prethodno su, prema svemu sudeći, nadbiskup Stepinac i poručnik Rapotec dogovorili i buduće kontakte te način komuniciranja s britanskom tajnom službom. Izvršenje ovog zadatka nadbiskup je povjerio svom bliskom suradniku, svećeniku Augustinu Juretiću, kojeg je, u istu svrhu, imenovao hrvatskim predstavnikom u Međunarodnom crvenom križu, te ga u lipnju 1942. poslao u Ženevu. Juretić je tamo uspostavio obavještajni punkt, gdje su stizali kuriri s povjerljivim informacijama sa zagrebačkog Kaptola, ali i iz drugih izvora koje je Juretić prosljeđivao švicarskim rezidentima britanske SOE i američke obavještajne službe OSS, koja je prethodila osnivanju CIA-e. Neke informacije Juretić je prosljeđivao i prvacima HSS-a, pa i kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu. Osim Juretića, u Švicarskoj je djelovao hrvatski obavještajac, Stjepan Jakšekovac, koji je zapadnim saveznicima prenosio poruke Stepinca.
Najpoznatiji i u historiografskoj literaturi najviše citirani Juretićevi izvještaji (tzv. “Juretich Reports”) su oni iz lipnja 1942. i iz lipnja 1943., koji je bio naslovljen izravno na šefa američke obavještajne službe OSS-a, Allena Dullesa, ali u njima nije bilo riječi o koncentracijama njemačkih i ustaških trupa te eventualnim ciljevima za bombardiranje, nego su iznošeni podaci o ustaškim logorima i masovnim zločinima te o unutrašnjoj političkoj situaciji u NDH. Tijekom 1943. i 1944. učestali su naleti savezničkih zrakoplova, koji su bombardirali hrvatske gradove, a posebno komunikacije i osovinske postrojbe. Jesu li saveznicima obavještajne informacije o mogućim ciljevima bombardiranja, osim iz drugih izvora (npr. od Glavnog štaba NOV i POJ), stizale i preko Juretićeva punkta, historiografski izvori ne otkrivaju. Činjenica je, međutim, da je nadbiskup Stepinac, odmah nakon bombardiranja Zagreba, 28. veljače 1944., u svojoj propovijedi oštro osudio savezničko bombardiranje Zagreba i, posebno, civilnih ciljeva. Nekoliko dana kasnije , 7 ožujka 1944., on se i pismom obratio F. Osborneu, britanskom veleposlaniku pri Svetoj Stolici, prosvjedujući zbog bombardiranja hrvatskih gradova. U Feoreign Officeu, na margini Osborneove bilješke iz Vatikana o tom pismu, nadležni je britanski diplomat dopisao :”Ne mislimo da ima potrebe učiniti bilo što povodom toga. Hrvatska je neprijateljski teritorij”. Osudu savezničkih bombardiranja civilnih ciljeva i nedužnog stanovništva Stepinac je ponovio i na misi u Mariji Bistrici, 7. rujna 1944. Na njegovu propovijed , Angloamerikanci su ga javno prozvali da demantira lažne optužbe, a ako odbije, bit će to dokaz da je Stepinac “stavio svoje ime na listu zaštitnika Nijemaca i ustaša, a to znači da je neprijatelj saveznika”.
U takvoj atmosferi, nije čudno da je Stepinac opozvao iz Ženeve svoga “čovjeka za vezu” sa saveznicima, Augustina Juretića. Međutim, rečeni se svećenik odbio vratiti u Zagreb te je ostao živjeti u Švicarskoj. Može se postaviti pitanje primjerice, kada je i zašto došlo do “kratkog spoja” između Stepinca i zapadnih saveznika, nakon što su uspostavili tajnu političku i obavještajnu suradnju, već u travnju 1942.? Zašto je opat Juretić 1944. bio opozvan sa svoje dužnosti u Ženevi i zašto se on odbio vratiti u Hrvatsku? Također, misterioznim ostaje podatak da je 1948. Augustin Juretić u Švicarskoj objavio čak i knjigu, u kojoj je dao jednu od prvih analiza Titova raskida sa Staljinom. I konačno, što se, ustvari, dogodilo 1954., kada je, pod još nerazjašnjenim okolnostima, opat Juretić nađen mrtav u rijeci Saane, kod Frieburga?