Velika tragedija koja se 18. studenoga 1991. godine dogodila u Škabrnji ovo je malo ravnokotarsko mjesto stavilo u sve udžbenike hrvatske povijesti. Stradavanje i patnja kroz cijeli Domovinski rat obilježila su i ratna djelovanja oko, ali i u samom mjestu.
Škabrnja je tijekom Domovinskog rata tri puta zauzimana i tri puta oslobađana iako samo mjesto, kažu stručnjaci, nema neki posebni strateški značaj.
Doduše, 1991. ona je zajedno s Nadinom, tvorila vrh ‘koplja, zabijen u teritorij pod kontrolom pobunjenih Srba. No i hrvatske snage, osobito nakon zauzeća mjesta 1991. godine, koristile su Škabrnju za diverzantske upade na okupirani hrvatski teritorij. I danas je teško dobiti sugovornika o tim akcijama koje još uvijek drže u tajnosti, ali su u samoj Škabrnji o tome pričali zapovjednici i vojnici bojne Kralj Tomislav. Narednik Renato Perinović, narednik Elvis Kevrić, zamjenik zapovjednika Vlado Šestan i zapovjednik bojne Marinko Radas odmah su nas upozorili da oni nisu ti koji su ‘upadali, u Škabrnju, ali su bili sudionici oslobodilačkih akcija, piše Zadarski list.
To je posebno bitno, kažu stari hrvatski ratnici, da se ne bi uzimala ničija zasluga u ratu na prostoru Škabrnje u kojem su sudjelovale i druge postrojbe.
Sveti cilj – osloboditi Škabrnju
Moram odmah napomenuti da smo mi kao specijalna postrojba bili pod izravnim zapovjedništvom Ministarstva obrane. Obavljali smo zadaće na području RH, ali smo bili smješteni u Zadru. Nismo bili u zapovjednoj liniji tadašnjih snaga na terenu, a u trenutku pada Škabrnje 1991. godine bili smo na drugim zadaćama. Nakon stravične tragedije koja se dogodila, sami smo sebi dali zavjet da ćemo osloboditi Škabrnju, rekao je Marinko Radas.
Elvis Kevrić kaže da je u bojnoj bilo dosta pripadnika iz same Škabrnje, ali i okolnih mjesta. Osloboditi Škabrnju bio je cilj koji su si svi hrvatski vojnici zadali ostvariti, zbog svih onih nevinih koji su stradali. Uslijedile su akcije u dubokoj pozadini po odobrenju nadređenih. ali takve da su dobro uzdrmale poziciju neprijatelja u okruženju.
Marinko Radas kaže da je istina kako je zbog specifične ustrojbene pozicije bojne dolazilo do nesporazuma s lokalnim zapovjedništvom. Tvrdilo se kako lokalne postrojbe i napose civilno stanovništvo trpe posljedice njihovih upada u pozadinu jer su se četnici osvećivali granatiranjem Zadra i drugih mjesta. To je, kaže Radas, i stvorilo antagonizam prema njihovoj postrojbi.
Porušeno selo
Već 19. studenoga 1991., kaže Vlado Šestan, dolazi do zapovijedi da se postrojba mora hitno popuniti. To je vrijeme kada je Zadar napustio velik broj ljudi. U isto vrijeme pripadnici Bojne kralja Tomislava iz Škabrnje i okolnih mjesta ulaze pod okriljem noći u Škabrnju kako bi snimili stvarno stanje.
-Selo je dijelom bilo srušeno, dijelom zapaljeno, a onim kućama koje su naizgled ostale cijele nedostajala je stolarija koja je opljačkana. Nije baš sasvim točno da neprijatelj nije vojnički držao Škabrnju. Tu je prije svega bio bunker na Ražovljevojvoj granici, položaj u Biljanima Donjim, uporišta na raskrižju kod zaseoka Ambar na ulazu u Škabrnju te u zaseoku Ivkovići prema Jošanima. U akciji Maslenica specijalne postrojbe HV-a po prvi puta oslobađaju Škabrnju nakon što su uništile bunker na Ražovljevoj glavici, kazuje Vlado Šestan.
Specijale postrojbe, ističe Renato Perinović, činili su diverzantska satnija Bojne Kralj Tomislav te bojna Zrinski kako dio Zdruga. Bojna kralj Tomislav bila je smještena u susjednom Prkosu kad je do nje stigla zapovijed da se Škabrnja mora osloboditi. Postrojbe je vodio i legendarni Mladen Mikolčević zvani Padobranac, a u samu se Škabrnju ušlo noću u pet grupa. Odmah po svitanju selo je pročešljano te su postavljene straže u kojima su bila po trojica vojnika. Perinović se sjeća kako je odmah sutradan u Škabrnju pristigao novinar HRT-a Mladen Stubljar koji je tada rekao glasovitu rečenicu: ‘Nalazimo se u napuštenom selu Škabrnja, ali ne i od Hrvatske vojske’.
Odmah po ulasku u sve hrvatske vojnike se urezao prizor srušene crkve. Gospin kip bio je oskvrnavljen sjekirom. Svuda uokolo vidjeli su se ostaci divljačkog iživljavanja.
Škabrnju čuvale postrojbe koje nisu bile pripremljene zato
Radas kaže da oslobođenje Škabrnje nije bilo u planu akcije Gusar, koju svi zovemo operacija Maslenica. Naravno, ona je provedena uz dopuštenje nadređenih i zapovjedništvo 5. sektora. Dio pripadnika Bojne Kralj Tomislav bio je pridodan ostalim specijalnim postrojbama HV-a, a srž bojne činio je udarnu grupu pod zapovjedništvom 5. sektora. No kada he udarna grupa stabilizirala stanje u Škabrnji u prostor su uvedene druge postrojbe koje nisu bilje dovoljno pripremljene za zadaću koja im se postavila.
– Da bi cijela situacija bila janija moramo reći kako je na ovom području bila stacionirana 3. bojna 7. domobranske pukovnije, ali s vrlo slabim naoružanjem. Generali Bobetko i Gotovina su procijenili da bi baš zbog značaja Škabrnje neprijatelj na ovom području pokušao izvršiti proboj, Stoga smo poslani kao pojačanje. Pukovnik Radas je procijenio da se Škabrnja može osloboditi te je zatražio potporu od generala Filipovića koji nam daje protuoklopni vod. Nakon pogotka položaja na Ražovljevoj glavici PO sustavom Maljutka i Fagot, Srbi bježe, ali mi dolazimo u poziciju da ne možemo koristiti domobrane za čuvanje Škabrnje jer se oni ne smiju micati s položaja oko Prkosa. Tad od Zbornog područja Split tražimo postrojbu za čuvanje Škabrnje, a oni nam šalju Otočki bataljun, dodao je Vlado Šestan
Otočki bataljun
Jedan dio Otočkog bataljuna biva raspoređen u Ambar, a drugi na Ražovljevoj glavici. Uskoro neprijatelj shvaća da je netko na Ražovljevoj glavici te, kako kaže Šestan, gađaju bunker. Nakon toga nastala je panika, a zapovjednik snaga Otočkog bataljuna u Škabrnji Denis Špika bio je u to vrijeme u Ambaru. Kada je vidio da je došlo do panike, trčao je prema Ražovljevoj glavici kako bi smirio situaciju. Uslijedila je minobacačka paljba od koje je poginuo legendarni zapovjednik satnije Otočkog bataljuna. Nastala je pometnja i Škabrnja je, dodaje Šestan, ponovno pala u neprijateljske ruke.
Zanimljivo je da je prije dolaska Otočkog bataljuna Škabrnju držalo svega dvadesetak pripadnika specijalnih postrojbi HV-a. U međuvremenu predsjednik Tuđman je stigao u Zadar i netko je zamislio da bi trebao posjetiti Škabrnju kako simbol stradanja. Upravo je Šestan bio taj koji je morao izvijestiti nadređene o sigurnosnom stanju na terenu. Jedini pristup mjestu bio je od strane Prkosa, a sama Škabrnja je još uvijek bila aktivno bojište, svakodnevno gađano topništvom iz neposredne blizine. Dovoditi hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika u takvu pogibelj bilo je nedopustivo. Tko je Šestan nadređenima rekao kako vozača, inače dragovoljca, koji je dopremao hranu u Škabrnju, svi zovu Kamikaza zbog opasnosti koja je vrebala na jedinom prilazu mjestu, na cesti od Prkosa do Škabrnje.
Nakon uvođenja 9. bojne HOS-a114 brig HV-a pod zapovjedništvom Marka Skeje na to područje, Škabrnja je ponovno u hrvatskim rukama. Zahvaljujući Ircu Thomasu Crowleyu obrana Škabrnje 45 dana izgledala je savršeno. No i njih uskoro savladava umor pa su morali biti povučeni s bojišnice i zamijenjeni nepripremljenim postrojbama. Pet dana nakon smjene Škabrnja sredinom ožujka 2013. pada po treći put i situacija se ne mijenja do oslobodilačke akcije Oluja.
Nažalost, pripadnici Bojne Kralja Tomislava uopće nisu bili tu da opet priskoče u pomoć, a dio je morao u Zgrebu, kaže Šestan, rješavati administrativne poslove. Riječ je o tome da je dio zapovjedništva usred rata morao rješavati svoj braniteljski status.
