Rajko Vidaković vratio se u KK Zadar pola godine nakon odlaska u ŽKK Ragusu. Iz Dubrovnika se vraća s naslovom državnog prvaka, a unatoč sjajnim uvjetima i atmosferi u ekipi, presudio je poziv iz rodnog grada da preuzme dužnost voditelja omladinskog pogona KK Zadar.
– Prvo bih volio zahvaliti ŽKK Ragusa što mi je dopustila da se vratim. Tamo je meni i mojoj obitelji bilo zaista prekrasno. Ljudi koji vode taj klub na čelu s predsjednikom Lukšom Matušićem napravili su od njega vrhunski organiziranu zajednicu koja funkcionira besprijekorno. Što se tiče organizacije, oni su posloženi kao mali Real Madrid, zna se točno tko što radi, nitko se nikome ne miješa u posao i na tebi je samo da budeš najbolji u svom dijelu. Iako je moj odlazak ispao malo nespretan i nagao, osjećam veliku zahvalnost Ragusi na prilici i divnim uspomenama, na osjećaju nakon osvajanja dvostruke krune, a posebno prema ljudima s kojima sam surađivao. Hvala upravi na čelu s predsjednikom Matušićem, hvala struci na čelu s posebnim trenericama Cvetanom Matić i Almom Majstorović i za kraj najveće hvala svim igračicama na čelu sa srcem i dušom toga kluba, kapetanicom Carmen Miloglav.
U Zadar se vraćate u vrijeme kada je aktualna priča o odlasku nekoliko nadarenih igrača iz kluba. Kakva je po vama situacija u omladinskom pogonu?
– Trenutačno stanje je dosta kompleksno. S jedne strane mi smo prema rezultatima, broju reprezentativaca i zanimljivih igrača, najbolji omladinski pogon u državi i mnogi mladi igrači izvan Zadra žele doći igrati za nas. Ali upravo zbog te činjenice, naše igrače zovu mnogi menadžeri, klubovi, od Barcelone do pola Amerike, koji im zaokupljaju misli i sele ih daleko od kuće. gdje bi ipak bilo logično prvo zaigrati i nešto ostaviti iza sebe. Ipak, taj interes drugih klubova govori da se u Zadru posljednjih godina radilo kvalitetno. Nažalost, neki od naših igrača su već otišli, jedni jer nisu bili strpljivi, drugi jer su stavili težište na školovanje uz igranje, a neki, da budemo iskreni, jer ih nismo kvalitetno pripremili da preskoče tu posljednju najtežu stepenicu prelaska iz juniora u seniore. Ta tranzicija je jedan kompleksan proces u igračevoj karijeri koji ćemo svi skupa, igrači, roditelji i klub, morati u budućnosti kvalitetnije naučiti voditi.
Uz sve poteškoće koje su se pojavljivale, juniori i kadeti u prošloj godini osvojili su naslov državnog prvaka, a pretkadeti su bili drugi?
– Ovi rezultati omladinskog pogona nisu došli preko noći. Mnogi ih uzimaju zdravo za gotovo i imaju sliku da je Zadar oduvijek bio u vrhu s mlađim kategorijama. Prije osam godina, kada sam iz seniora prešao u omladinski pogon, Zadar nije punih sedam godina osvojio niti jednu medalju na državnim prvenstvima, ne samo zlatnu već bilo koju. Znalo se dogoditi da se u istoj sezoni niti jedna selekcija kluba ne plasira niti u 16 najboljih u državi, a reprezentativci u svim selekcijama su se mogli nabrojati na prste jedne ruke. U zadnjih osam godina rada moji kolege i ja smo organizirali i podigli rad na tu razinu da smo postali prvaci puno puta u svim kategorijama, osvojili pregršt medalja te sigurno utrostručili broj reprezentativaca. I ono što je još važnije, pomogli smo u razvoju mnogih mladih igrača koji su već sada ili će tek biti zanimljivi za seniorski pogon.
Od ove godine aktualan je i novi Zakon prema kojem igrači mogu slobodno napuštati klub kada navrše 18 godina. Kako se nositi s tim?
– Ne smijemo se previše baviti stvarima koje ne možemo promijeniti, već ćemo se što brže prilagoditi na novo pravilo o odlasku igrača. To pravilo nije pravedno prema klubovima koji ulažu u razvoj svojih igrača, ali može se iskoristiti debelo u našu korist. Vjerujem da se KK Zadar može postaviti kao lovac na košarkaškom tržištu, a ne kao lovina. Imamo takav potencijal u svemu da se, ako sve posložimo kako treba, ne bismo trebali bojati hoće li nam drugi klubovi uzimati igrače. Iako trenutačno samo pričamo o odlascima naših igrača, ja vam s ove pozicije tvrdim da gotovo svaki mladi igrač izvan Zadra želi doći kod nas. Mene zovu roditelji, igrači i menadžeri sa svih strana, od Partizana, Cibone, Splita i svih ostalih klubova te izražavaju želju da dođu u, po njihovom mišljenju, najbolje organizirani pogon u Hrvatskoj, pa i šire. Sve nam to govori da je vani KK Zadar na odličnom glasu i da moramo nastaviti ulagati u naš omladinski pogon i ojačavati ga.
Dovođenje igrača sa strane se sada možda čini kao potencijalno nepotrebni trošak s obzirom na novi zakon, ali to je jedna ekstra kvaliteta koju je Zadar oduvijek njegovao i neki njegovi najveći igrači su kao mladi došli iz drugih sredina. Možemo slobodno reći da Zadar nikad ne bi postao tako veliki klub da nije bilo i njih.
Uvijek će biti onih nestrpljivih, ali ako mi napravimo sa naše strane sve da ih kroz juniore pripremimo za seniore najbolje što možemo, da im taj prelazak osmislimo na najstručniji mogući način te da imamo dobru komunikaciju između svih sudionika tog procesa, velika većina igrača neće imati potrebu ići nigdje iz Zadra. Što im Zadar može ponuditi, a drugi klubovi ne mogu?
– Uvjeren sam da velika većina roditelja ne šalje svoju djecu tamo gdje će odmah dobiti neki novac, već gdje će se bolje brinuti za njih, dati im dobre uvjete, osmišljen napredak i stručnost u radu, a iznad svega ljudskost u ponašanju prema njihovoj djeci, što je na kraju i najvažnije. Ono što najprije pokušavam naučiti naše trenere je da nisu mladi igrači tu radi nas i naših karijera, već da smo mi tu radi njih i njihovih ne samo karijera, već života, da ih ne gledamo kao brojeve, pozicije, već kao osobe s njihovim željama, strahovima i da im pokušavamo pomoći u borbi sa time, da ih odgajamo a ne samo treniramo. Pa čak i da se brinemo za one koji ne prođu selekciju, da i oni osjete da su bili dio kluba, tako će kad budu izvan kluba ostati zaljubljenici u njega, a ne ogorčeni. Na taj način nećemo samo lakše u toj djeci otključati sportaše, već ćemo razviti i kvalitetne ljude koji će sutra voditi naše društvo.
Smatram da bi se tako trebalo raditi i u profesionalnim pogonima. Ljudi seniorsku razinu doživljavaju kao surovi profesionalizam, ali nažalost poznajem i previše profesionalaca, kako igrača tako i trenera, koji nimalo ne uživaju u bavljenju košarkom i u činjenici da ih svi doživljavaju kao potrošnu robu. Neki će reći da oni puno zarađuju i da je to radi toga opravdano, ali na kraju dana mnogi i sa ogromnim ugovorima upravo zbog takvog surovog odnosa završe u raznim ovisnostima i depresiji, razorenih obitelji i zdravlja.
Vratili ste se kako biste podignuli funkcioniranje omladinskog pogona. Koji su prvi koraci koje ćete napraviti?
– Za kvalitetno funkcioniranje omladinskog pogona važne su mnoge stvari, ali izdvojit ću tri najvažnije: kvalitetan stručni kadar, kvalitetna selekcija igrača i uvjeti rada. Mi imamo mogućnosti za sve to, mnoge stvari smo već posložili, ali naravno da to sve može još puno bolje. Ako prestanemo ulagati u mlade, privremeno ćemo uštedjeti neki euro koji ćemo uložiti u seniore, ali dugoročno ćemo izgubiti mnogo jer uskoro neće biti ni igrača za seniore. To je začarani krug koji će se svima obiti o glavu. A mi to ovdje možemo postići, jer gdje igrač može doživjeti takvu emociju igrajući za jedan klub nego u Zadru? Ulaganje u omladinski pogon nije bačen novac ako se to provodi stručno i sa ciljem.
Naša dužnost je igrače kvalitetnije početi pripremati za seniorsku košarku. Juniorska i seniorska košarka su dva različita svijeta. Gotovo je nemoguće da junior koji završava svoj staž bude spreman biti nositelj u ozbiljnoj seniorskoj ekipi. Za to je potrebno biti spreman u tri smjera – fizički, mentalno i emotivno. Dovoljno da jedan element izostane i igrač može doživjeti breakdown. Naravno da postoje iznimke, kao npr. Marko Popović koji je već u juniorskoj dobi bio spreman u sva tri elementa. Zato se treba prepustiti struci da odluči tko je spreman i za koju ulogu, jer preskakanje stepenica neminovno dovodi do izgaranja mladog igrača. Tu se još i kao četvrti element javlja iskustvo, koje se može dobiti samo igrom i protokom vremena, te mladi igrači koji imaju sva tri elementa ipak često griješe u odlukama radi nedostatka iskustva, pa radi toga teško mogu imati konstantu kojoj svaki trener teži.
Vremena su se promijenila i klub više ne može diktirati uvjete kao što je nekada mogao?
– U svemu tome ključno je strpljenje roditelja i igrača, povjerenje u stručni rad kluba te vjera da klub želi napravi najbolje za svog igrača. Ono što to dvoje treba povezivati je kvalitetna komunikacija. Prošlo je vrijeme kad su se klubovi postavljali predominantno u odnosu na igrače, kada su ih doživljavali kao poslušnike kojima raspolažu kako hoće i čije naredbe se moraju slušati. Moramo napustiti takav odnos prema igračima, ali također nije dobra ni ova druga krajnost koja pristiže da igrači rade što god hoće i idu gdje hoće. Krajnosti uvijek ostave nered iza sebe.
Koje ćete konkretno poslove obavljati kao voditelj omladinskog pogona?
– Moja uloga kao voditelja omladinskog pogona je dosta raznolika i opsežna. Vršim selekciju trenera i raspodjelu uloga, selekciju igrača zajedno sa trenerima, pregovaram s roditeljima igrača, igračima i menadžerima te dovodim igrače na probu. Već sam ih doveo petoricu na treninge, dok sam trenutno s trojicom u razgovorima za dolazak. Sređujem im smještaj, pomažem u svemu što im je potrebno. Prije nekoliko dana nam je došao momak iz Rijeke pa sam mu zajedno s još jednim trenerom pomogao u realizaciji transfera za useljenje u stan. Prisustvujem svim treninzima svih selekcija, što je već samo po sebi ogromno vrijeme, puno veće nego kad sam samo bio trener, aktivno sudjelujem u njima preko pokaznih treninga, individualnog rada, vođenja treninga u nedostatku trenera, slaganja programa igračima, razgovorom i usmjeravanjem igrača. Odradim svakodnevno bar 5, 6 sastanaka, po cijeli dan sam na telefonu s menadžerima, klubovima, roditeljima, igračima, trenerima, upravom… Pišem zadatke, programe, opažanja, dogovaram turnire, sređujem termine treninga za sve selekcije, pregovaram s razvojnim ekipama, razvozim igrače i još bezbroj toga.
Moram naglasiti da sam upravo zato prihvatio da ne vodim niti jedan tim i to mi je bila jedna od bitnijih stavki prihvaćanja ovog posla, jer se tako ne bih mogao posvetiti svemu ovom kako treba. Naravno da mi fali parket, ali kompenzirat ću to s mojim možda i najvećim i najvažnijim obimom posla, a to je individualni rad s igračima kroz sezonu. Po meni je ključ uspjeha u svakom poslu da se ne svaštari već da svatko obavlja svoj dio za koji je zadužen i zato smatram da trener treba biti isključivo trener i posvetiti se tome potpuno.
Najvažnije osobe u cijelom procesu rada s igračima su upravo njihovi treneri, odnosno struka. Ako su tu postavljeni kvalitetni ljudi koji vole i znaju svoj posao, koji vole poslušati savjet, ali i koji su dobro plaćeni te nemaju potrebe ići negdje drugdje, već se osjećaju poštovani u svom klubu i financijski i ljudski, onda se oni mogu posvetiti u potpunosti onome što rade. Mi takve trenere već imamo u klubu, jer da nemamo ne bi niti bilo ovakvih rezultata. Jedna od najvažnijih uloga za budućnost bit će selekcija, proizvodnja i zadržavanje kvalitetnog trenerskog kadra.
Mnogo se priča o Akademiji koja bi jednom zaživjela pri klubu…
– S vremenom, ako želimo postati još ozbiljniji klub, moramo težiti prema košarkaškoj Akademiji. Ona se razlikuje od omladinskog pogona u tome što u omladinskom pogonu igrač dođe na trening, odradi ga i ide doma, a mi na njega djelujemo samo dok je on na treningu, dok je težište Akademije na cjelodnevnom posvećivanju mladom sportašu. Temelj Akademije je stacionar za igrače, sa smještajem i kuhinjom. Nakon njega potrebni su eksperti iz raznih potrebnih područja (treneri fizičke pripreme iz specijalističkih oblasti, psiholozi, nutricionisti…), pa program školovanja s npr. organizacijom instrukcija igračima, posebnim naglaskom na suradnji sa sveučilištima da igrače zadržimo i nakon škole omogućivši im školovanje u našem gradu, uvjetima za individualne treninge, kampovima, te još mnogo toga. Tako dobivamo program rada u kojem se mladi sportaši mogu potpuno posvetiti svom napretku, jer imaju tim ljudi koji im pomažu što kvalitetnije urediti život.