Antun Budrovac iz Đakova kupio je 2004. godine na javnom natječaju građevinsku parcelu u ravnokotarskoj općini Polača za gradnju obiteljske kuće.
Kao hrvatski branitelj i bivši pripadnik 5. gardijske brigade “Sokolovi”, zemljište je jednokratno platio 28.000 kuna, a od države je dobio donaciju u građevinskom materijalu vrijednu 100.000 kuna. Devet godina kasnije, na parceli 26 puta 24 metra na predjelu Hrasti u Polači, 50-godišnji Budrovac uspio je poravnati teren i “podići” autokamp prikolicu od osam kvadrata. – To je moja vila – ironično kaže Budrovac, sjedeći na boci plina ispred ulaza u “svoj raj”.
Antun Budrovac nije sam. On i još desetak mještana Polače koji su na sličan način od Općine kupili parcele za gradnju kuća, već devet godina ne mogu upisati svoje vlasništvo na kupljenu zemlju jer vlasnik zemlje nisu oni, niti Općina koja im je zemlju prodala, nego – država!
Štoviše, zbog toga što je legalno kupio zemlju na koju se vlasnički ne može uknjižiti, Budrovac je godinama s obitelji živio u podstanarstvu, da bi na koncu bio prisiljen za sebe, suprugu i dvije kćerke, kupiti stan od 38 kvadrata u Zagrebu, na kredit.
– Što drugo da radim? Načelnik Polače Viktor Prtenjača dao nam je stotinu obećanja, ali ništa nije napravio. Prodao nam je zemlju koja nije bila u vlasništvu Općine nego države. Mi to nismo znali, kupovali smo u dobroj vjeri, vjeruješ da općine tako nešto ne rade. Kad smo ih kupili, onda su nam rekli da zemlja nije čista, ali su i obećali da će to biti brzo riješeno. Ali, evo, godine prolaze, a ništa se riješilo nije – kaže Budrovac.
U sličnoj koži našao se i njegov susjed, prijatelj i bivši suborac iz “Sokolova”, 43-godišnji Goran Jelenić. Zajedno su se javili na natječaj za kupnju zemljišta, uzeli su parcele jedan pored drugoga misleći zajedno podizati kuću. Nažalost, Antunu to još nije pošlo za rukom, a Goran se ipak nekako snašao. Na svojoj parceli u državnom vlasništvu podigao je veliku lijepu kuću, kaže, zajedničkim radom i odricanjem cijele obitelji.
– Rodom sam iz Rokovaca, kod Vinkovaca. Nakon što smo kupili zemlju u Polači, u Slavoniji smo prodali kuću i ovdje smo se preselili, ja, supruga i dvoje djece. Počeli smo pomalo podizati kuću, ali kad sam zatražio lokacijsku dozvolu, rekli su mi da je ne mogu dobiti jer nisam vlasnik zemljišta. Od tada do danas nema adrese u državi kojoj nisam pisao i kojoj nisam iznio naš problem, ali nitko nam nije pomogao.
Načelnik Prtenjača, koji je sve to zakuhao, najmanje. Samo je obećavao, a ništa nije napravio. Naprotiv, mene i nas nekolicinu koji smo tražili da se taj problem riješi, stavio je na zub, pa smo postali “problem”, okrenuo je mještane protiv nas, maltretira naše obitelji. A od svih naših prijava policiji i DORH-u nije bilo ništa. Kao da su svi udruženi i stvari samo zataškavaju – kazuje Jelenić koji je, kaže, u kuću uložio sve što su on i supruga, uz puno odricanja, stekli tijekom 24 godine, a kredit na zemlju nisu nikad mogli podignuti jer nije bila njihova.
Slučaj Antuna Budrovca i Gorana Jelinića jedan je od nekoliko stotina moguće i tisuća sličnih slučajeva u Hrvatskoj nastao nakon što su općine preko javnih natječaja prodavale zemljišta u državnom vlasništvu. Prodavana su najčešće šumska zemljišta izvan građevinskog područja koja su se nalazila u nadležnosti gradova i općina. Od 1999. do 2005. godine, kad je DORH zabranio knjiženje takvih zemljišta, preko stotinu hrvatskih općina i gradova na taj je način prodavalo građevinske parcele.
Prema podacima Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, samo na području Općine Polača na taj je način prodano oko 200 parcela prosječne veličine između 500 i 700 kvadrata, što iznosi između 100 i 140 tisuća kvadratnih metara. Procjenjuje se da su gradovi i općine na taj način prodali više od milijun kvadrata državnog zemljišta, a da pritom država od toga nije imala nikakvu korist. Naime, novac od prodaje terena općine su zadržale za sebe, a odšteta državi nikad nije isplaćena.
Sve dok nam se gospodin Jelenić nije pismeno obratio nismo znali za taj problem. Obratio nam se nedugo nakon mog dolaska u ured, prije nekih 15 mjeseci. Danas mogu reći da je njegov problem, kao i problem tisuća drugih kupaca u njegovoj situaciji, napokon i konačno riješen – kaže Alen Čičak, zamjenik predstojnika Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom.
Pod “konačno rješenje” Čičak misli na novi Zakon o upravljanju državnom imovinom. U članku 78. tog zakona se navodi da svi oni koji su temeljem javnog natječaja kupili zemljišta od lokalne samouprave u dobroj vjeri, smatra se da su ga kupili izravno od RH, te će im država na upućeni zahtjev izdati tabularnu izjavu potrebnu za knjiženje.
– To napokon rješava sve naše brige – kažu branitelji iz Polače, nadajući se da će tabularnu izjavu dobiti i upis u vlasničke knjige provesti najkasnije do kraja listopada.
– Mi smo prodavali zemljište u dobroj vjeri, a oni su ga u dobroj vjeri kupovali. Nije istina da nisu znali kakvu zemlju kupuju, ali nitko nije znao da će to postati takav problem – govori Prtenjača, podsjećajući da je prodaja zemljišta u vlasništvu Općine počela 1999. godine i da je on postavši načelnik 2001. samo nastavio praksu svojih prethodnika, Miće Ražnjevića i Rade Bobanovića. Sve do 2005. takvi su se ugovori mogli knjižiti, ističe Prtenjača, a onda je tu mogućnost zabranio DORH.
– Mi od tada nismo prodali nijednu pracelu za koju nismo 100 posto sigurni da je općinska. Do tada je Općina prodala više od stotinu građevinskih parcela. Među njima je samo desetak ugovora imalo problem s neriješenim vlasništvom. Nema općine i grada u Zadarskoj županiji u kojoj se isto nije radilo. Da sam ja tu nešto radio za sebe, valjda bi revizija i DORH nešto našli u tim ugovorima. Ali nisu pronašli ništa, ni mrvice – kaže načelnik Polače.
Prtenjača odbacuje optužbe da devet godina nije pomogao riješiti problem vlasništva terena zbog kojeg Antun Budrovac nije mogao iskoristiti državnu donaciju građevinskog materijala u vrijednosti 100 tisuća kuna.
– Ni u jednom trenutku nismo okrenuli leđa tim ljudima. Upravo smo mi iz Polače poticali izmjene zakona. Zato smo svima koji nisu mogli graditi na svojim parcelama spremni vratiti novac s kamatama – odgovara Prtenjača, proizvajući Gorana Jelinića, “vječnu oporbu” i “savjetnika svih oporbenih stranaka” za politikanstvo.
– Taj gospodin sudjeluje u pokušaju moga rušenja – kaže Prtenjača.
Antun Budrovac iz Đakova kupio je 2004. godine na javnom natječaju građevinsku parcelu u ravnokotarskoj općini Polača za gradnju obiteljske kuće.
Kao hrvatski branitelj i bivši pripadnik 5. gardijske brigade “Sokolovi”, zemljište je jednokratno platio 28.000 kuna, a od države je dobio donaciju u građevinskom materijalu vrijednu 100.000 kuna. Devet godina kasnije, na parceli 26 puta 24 metra na predjelu Hrasti u Polači, 50-godišnji Budrovac uspio je poravnati teren i “podići” autokamp prikolicu od osam kvadrata. – To je moja vila – ironično kaže Budrovac, sjedeći na boci plina ispred ulaza u “svoj raj”.
Antun Budrovac nije sam. On i još desetak mještana Polače koji su na sličan način od Općine kupili parcele za gradnju kuća, već devet godina ne mogu upisati svoje vlasništvo na kupljenu zemlju jer vlasnik zemlje nisu oni, niti Općina koja im je zemlju prodala, nego – država!
Štoviše, zbog toga što je legalno kupio zemlju na koju se vlasnički ne može uknjižiti, Budrovac je godinama s obitelji živio u podstanarstvu, da bi na koncu bio prisiljen za sebe, suprugu i dvije kćerke, kupiti stan od 38 kvadrata u Zagrebu, na kredit.
– Što drugo da radim? Načelnik Polače Viktor Prtenjača dao nam je stotinu obećanja, ali ništa nije napravio. Prodao nam je zemlju koja nije bila u vlasništvu Općine nego države. Mi to nismo znali, kupovali smo u dobroj vjeri, vjeruješ da općine tako nešto ne rade. Kad smo ih kupili, onda su nam rekli da zemlja nije čista, ali su i obećali da će to biti brzo riješeno. Ali, evo, godine prolaze, a ništa se riješilo nije – kaže Budrovac.
U sličnoj koži našao se i njegov susjed, prijatelj i bivši suborac iz “Sokolova”, 43-godišnji Goran Jelenić. Zajedno su se javili na natječaj za kupnju zemljišta, uzeli su parcele jedan pored drugoga misleći zajedno podizati kuću. Nažalost, Antunu to još nije pošlo za rukom, a Goran se ipak nekako snašao. Na svojoj parceli u državnom vlasništvu podigao je veliku lijepu kuću, kaže, zajedničkim radom i odricanjem cijele obitelji.
– Rodom sam iz Rokovaca, kod Vinkovaca. Nakon što smo kupili zemlju u Polači, u Slavoniji smo prodali kuću i ovdje smo se preselili, ja, supruga i dvoje djece. Počeli smo pomalo podizati kuću, ali kad sam zatražio lokacijsku dozvolu, rekli su mi da je ne mogu dobiti jer nisam vlasnik zemljišta. Od tada do danas nema adrese u državi kojoj nisam pisao i kojoj nisam iznio naš problem, ali nitko nam nije pomogao.
Načelnik Prtenjača, koji je sve to zakuhao, najmanje. Samo je obećavao, a ništa nije napravio. Naprotiv, mene i nas nekolicinu koji smo tražili da se taj problem riješi, stavio je na zub, pa smo postali “problem”, okrenuo je mještane protiv nas, maltretira naše obitelji. A od svih naših prijava policiji i DORH-u nije bilo ništa. Kao da su svi udruženi i stvari samo zataškavaju – kazuje Jelenić koji je, kaže, u kuću uložio sve što su on i supruga, uz puno odricanja, stekli tijekom 24 godine, a kredit na zemlju nisu nikad mogli podignuti jer nije bila njihova.
Slučaj Antuna Budrovca i Gorana Jelinića jedan je od nekoliko stotina moguće i tisuća sličnih slučajeva u Hrvatskoj nastao nakon što su općine preko javnih natječaja prodavale zemljišta u državnom vlasništvu. Prodavana su najčešće šumska zemljišta izvan građevinskog područja koja su se nalazila u nadležnosti gradova i općina. Od 1999. do 2005. godine, kad je DORH zabranio knjiženje takvih zemljišta, preko stotinu hrvatskih općina i gradova na taj je način prodavalo građevinske parcele.
Prema podacima Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, samo na području Općine Polača na taj je način prodano oko 200 parcela prosječne veličine između 500 i 700 kvadrata, što iznosi između 100 i 140 tisuća kvadratnih metara. Procjenjuje se da su gradovi i općine na taj način prodali više od milijun kvadrata državnog zemljišta, a da pritom država od toga nije imala nikakvu korist. Naime, novac od prodaje terena općine su zadržale za sebe, a odšteta državi nikad nije isplaćena.
Sve dok nam se gospodin Jelenić nije pismeno obratio nismo znali za taj problem. Obratio nam se nedugo nakon mog dolaska u ured, prije nekih 15 mjeseci. Danas mogu reći da je njegov problem, kao i problem tisuća drugih kupaca u njegovoj situaciji, napokon i konačno riješen – kaže Alen Čičak, zamjenik predstojnika Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom.
Pod “konačno rješenje” Čičak misli na novi Zakon o upravljanju državnom imovinom. U članku 78. tog zakona se navodi da svi oni koji su temeljem javnog natječaja kupili zemljišta od lokalne samouprave u dobroj vjeri, smatra se da su ga kupili izravno od RH, te će im država na upućeni zahtjev izdati tabularnu izjavu potrebnu za knjiženje.
– To napokon rješava sve naše brige – kažu branitelji iz Polače, nadajući se da će tabularnu izjavu dobiti i upis u vlasničke knjige provesti najkasnije do kraja listopada.
– Mi smo prodavali zemljište u dobroj vjeri, a oni su ga u dobroj vjeri kupovali. Nije istina da nisu znali kakvu zemlju kupuju, ali nitko nije znao da će to postati takav problem – govori Prtenjača, podsjećajući da je prodaja zemljišta u vlasništvu Općine počela 1999. godine i da je on postavši načelnik 2001. samo nastavio praksu svojih prethodnika, Miće Ražnjevića i Rade Bobanovića. Sve do 2005. takvi su se ugovori mogli knjižiti, ističe Prtenjača, a onda je tu mogućnost zabranio DORH.
– Mi od tada nismo prodali nijednu pracelu za koju nismo 100 posto sigurni da je općinska. Do tada je Općina prodala više od stotinu građevinskih parcela. Među njima je samo desetak ugovora imalo problem s neriješenim vlasništvom. Nema općine i grada u Zadarskoj županiji u kojoj se isto nije radilo. Da sam ja tu nešto radio za sebe, valjda bi revizija i DORH nešto našli u tim ugovorima. Ali nisu pronašli ništa, ni mrvice – kaže načelnik Polače.
Prtenjača odbacuje optužbe da devet godina nije pomogao riješiti problem vlasništva terena zbog kojeg Antun Budrovac nije mogao iskoristiti državnu donaciju građevinskog materijala u vrijednosti 100 tisuća kuna.
– Ni u jednom trenutku nismo okrenuli leđa tim ljudima. Upravo smo mi iz Polače poticali izmjene zakona. Zato smo svima koji nisu mogli graditi na svojim parcelama spremni vratiti novac s kamatama – odgovara Prtenjača, proizvajući Gorana Jelinića, “vječnu oporbu” i “savjetnika svih oporbenih stranaka” za politikanstvo.
– Taj gospodin sudjeluje u pokušaju moga rušenja – kaže Prtenjača.
