S novom šeficom Nadzornog odbora Hajduka Brankom Ramljak razgovarali smo na dan kad je objavljeno da u splitski klub dolazi Mislav Anđelinović, nogometaš Istre 1961, ali to nismo niti spomenule. Ipak, taj mladi nogometaš izabrao je, kažu, Hajduk iz istog razloga koji je i Branku doveo u klub – a to je ljubav.
Pedesetogodišnja profesorica računovodstva na splitskom Ekonomskom fakultetu i prorektorica Sveučilišta u Splitu, Hajduk je zavolila uz oca još kao djevojčica iz Sukošana kod Zadra. Na utakmice se, kaže, redovito putovalo organizirano autobusima. Slučaj je, kaže, htio da se uda za gorljivog navijača ‘bilih’ pa posljednjih 20 godina gotovo da nema utakmice koju nisu zajedno odgledali na Poljudu.
U početku su, priča Branka, bili na sjeverozapadnom dijelu tribina, a s godinama su se prebacili na istok – točno pod stilizirani Hajdukov grb. ‘Eno, s onog mjesta vam muž i ja gledamo utakmice’, pokazala nam je s travnjaka koji se u sunčano jutro zazelenio kao da je opituran.
‘Pogledajte travu, padala je kiša i to je spas jer smo uštedili vodu’, zadovoljna je ‘prva’ žena koja je u isključivo muški svijet ušla upravo zato da im sredi ‘kućne’ račune.
‘Čujte, ja bih najrađe u Hajduk dovela Lionela Messija, ali – tu smo gdje smo’, kazala je kad sam je za početak upitala što se, zapravo, sad od nje očekuje?
– Očekuje se da saniramo stanje i da počnemo funkcionirati kao pravi klub, a njegova kvaliteta ovisi o puno toga. Cijelo gospodarstvo u Županiji je takvo kakvo je, što očekivati?
Očekujemo Borussiju Dortmund, rekli ste u jednom intervjuu. Ajmo za ženski dio čitateljstva objasniti zašto pa da se riješimo priče o nogometu.
– Zato što je taj klub prije nekoliko godina bio u groznim financijskim problemima, ali sve su uspjeli srediti i evo ih, sad su bili u finalu Lige prvaka. To je ono što ja priželjkujem za Hajduk, da se financijski konsolidiramo za početak, iako su Nijemci nemjerljivo bogatiji klub od nas. Ali, ono u čemu smo slični, to je odličan odnos s navijačima.
Hoće li vam u sređivanju računa više pomoći činjenica što ste redovna profesorica računovodstva ili to što gotovo živite za Hajduk?
– Nadam se i jedno i drugo. Čujte, ja sam se kao sveučilišni profesor, kao prodekan na fakultetu i evo sada već tri godine prorektor, potvrdila u svom poslu, a ovaj angažman u klubu je pokušaj da neka svoja znanja podijelim sa zajednicom. Zašto ne bih pokušala? Kad sam se prijavila na natječaj za Nadzorni odbor, upravo tako sam razmišljala.
Je li vam trebalo ipak pinku hrabrosti za te muške ralje? Osim toga, sada morate donositi ključne odluke, a nisu sve ni lijepe. Meni je upravo to divno što rušite predrasude o podjelama muško-ženskih uloga i navijam za vas.
– Znate kako su mi neke prijateljice ovih dana poručivale? Neka, kažu, pala je i posljednja muška utvrda, ha ha… No, priznajem da mi je trebalo hrabrosti. I doista nije lako presuđivati u nekim odsudnim trenucima, jer odluke su od dalekosežne važnosti za sam klub, za sve zaposlene na Poljudu, a i za cijeli grad. Već sam osjetila teške trenutke, a bit će ih još. Ali, ja sam spremna. Obitelj me u svemu podržava i to mi je važno. Znate kako meni muž govori – ja sam ludi navijač Hajduka, ali ti si luđa.
Čula sam da imate pretplatu i za košarku?
– Nemamo pretplatu, ali muž i ja redovito idemo i na košarku.
Je li istina da motorom idete na utakmice ili je to legenda?
– Je, vespom idemo na utakmice.
Tko od vas dvoje vozi?
– Ma on, naravno.
O.K., ne bih se začudila da vozite vi. Iako bi čovjek pomislio da ste muškobanjasti, vidim da ste vrlo ženstveni. Ipak, doživljavaju li vas kao muškaraču, hoću reći, je li vam itko nešto slično prigovorio?
– Ne. Nikada mi to nitko nije rekao. Kao dijete sam, doduše, volila zaigrat na balun. Sva djeca u Sukošanu su ponekad igrala na balun. Ondje sam, inače, provela djetinjstvo, srednju školu u Zadru, a studij u Splitu.
Rekli ste da vam je otac Rajko Martinac usadio ljubav prema nogometu. Kako je on reagirao kad ste postali predsjednica Nadzornog odbora omiljenog mu kluba?
– Tata je bio oduševljen. On je sad prava faca u Sukošanu. A to je malo misto i svi su hajdukovci. Otac je i sam igrao nogomet za Zlatnu luku u Sukošanu.
A mama?
– Ma i mama je sretna. Mi smo vam jedna obična obitelj. Imam dva brata i sve troje smo bili pomalo sportski tipovi. Brat Željko je također igrao nogomet, a bio je i trener, a Ante je igrao odbojku.
Vi ste majka dvoje djece. Evo jednog klasičnog pitanja za žene s uspješnom karijerom: kako ste roditeljstvo i brak uskladili s poslom?
– To je prava tema! Da se razumijemo, kućnu pomoćnicu nemam. Naravno da je bilo teških razdoblja. Kad mi se 1987. rodila starija kći Marina, provela sam s njom samo šest mjeseci, a zatim sam morala na posao. Kako sam još dojila, muž mi ju je donosio na fakultet da je podojim. Muž Davor mi je velika podrška, naravno. A koliko sam ga samo puta morala ostaviti s kćerima zbog studijskog usavršavanja! Neko vrijeme sam, uoči doktorata 1999., provela u Zagrebu. A i po mjesec dana sam znala biti u inozemstvu. Sve je muž preuzimao.
Zbog mog posla smo napravili razliku od osam godina između djece. Druga kćerka Mirta rodila se 1995. godine. Ali, uspjeli smo sve uskladiti. Cure danas pomažu također u kućnim poslovima, a i dobre su učenice, srećom smo svi zdravi… Bilo je, normalno, puno kompromisa u ovih 27 godina braka. Muž i ja smo u svemu zajedno, on je inače profesor informatike. Ženama, naravno, nije lako, pogotovo ovakvima kao što sam ja. Jer ja sam tradicionalno odgojena, što znači da doma želim prije svega biti mama.
Slavlje na Poljudu nakon osvajanja Kupa
Onda ste dobro organizirani.
– Normalno, evo ja sam jutros prije posla skuhala ručak. Poručila bih ženama da mogu uraditi sve šta požele. Drage žene, hajte samo hrabro kroz život, sve se može!
A tko u kući donosi odluke. Pripada li vama uloga pokretača i vođe?
– Ne. Zaista sve važne odluke donosimo zajedno.
Imate li još neki porok možda?
– Imam. Ja sam prava šopingholičarka. Obožavam kupovati, naročito odjeću i obuću. Smatram da lijepo odjeveni ljudi sugovorniku i okolini šalju određenu poruku. Dakle, ne štedim na odjeći i cipelama. Nikad također ne štedim za školovanje djece kao ni na putovanja. Čujte, ne pušim, ne provodim vrijeme na kavama i onda mi nije žao dati na komad robe. I na parfem.
Koji?
– Chanel mademoiselle.
Jesu vam takve i kćeri, jer to onda ne košta malo.
– Starija Marina je onako, što se kaže, malo fensi, voli lijepu odjeću i obuću. A mlađa Mirta je u starkama i trapericama. Podijelile su se.
Hoće li se i one, poput mame, upustiti u akademsku karijeru?
– Ne znam. Marina je magistrica turizma i sad sezonski radi u jednoj turističkoj agenciji. Mirta je još gimnazijalka.
Ajde da se još malo, na tipično ženski način, vratimo nogometu. Tko vam je zgodniji – Pep Guardiola ili Jose Mourinho?
– Hm. Ja biram Mourinha.
Iako je prilično drzak?
– Možda baš zato… To mu daje ono ‘nešto’.
Timski rad – doma i u klubu
– Branka Ramljak prilikom ulaska u Nadzorni odbor Hajduka pozvala se na izjavu Tita Kirigina, predsjednika ‘bilih’, prilikom osvajanja titule nacionalnog prvaka u sezoni 1970./1971. koja glasi: ‘Čudotvoraca odavno više nema. Jedinka pa makar to bio i predsjednik ili ne znam tko treći, ne može mnogo toga uraditi, pa ni ja.’ Time Branka poručuje, a nama je ponovila, da čvrsto vjeruje u timski rad.
– Biti član NO Hajduka znači biti produžena ruka navijača, uvažavati njihova mišljenja, ali i nametati mišljenja navijačima, u zajedništvu možemo svi biti jači – izjavila je prije izbora. Možda je važnije što, čini se, upravo na principu timskog rada počiva njezina obitelj.
Kolegica u gradskoj vlasti
– Jako volim svoj posao sveučilišne profesorice. Uvijek govorim kako je to jedan od najljepših poslova zato što ga provodim s mladima. Toliko toga od mladih učim i oni su mi u 25 godina staža na sveučilištu priredili najljepše trenutke. Inače, moja računovodstvena struka je pomalo zapostavljena, a mogli bismo puno pridonijeti zajednici.
Naime, ja sam inače i predsjednica Udruge računovođa i financijskih djelatnika u Splitu. Evo, član je i gospođa Aida Batarelo koja je uža suradnica novog gradonačelnika i mislim da bi ona mogla biti od velike pomoći u rješavanju financijskih problema grada.
Piciginaši su zgodni
Vaš muž, poznatiji kao Rampa, voli zaigrati na picigin, a vi?
– Neee. Ja se ponekad volim s mužem dodavati, ali ne znam igrati. Volim gledati piciginaše. A molim vas lijepo, koja žena ne voli njih gledati? Pa tako su zgodni, priznajte! Ja volim popiti kavu u Žbirca s mužem, a Bačvice su nam kao drugi dom. Pogledajte mene kako sam već pocrnila. Znaju me pitati kad radim kad samo tako crna. Ali, umjesto da popodne legnem, rađe sat vremena skočim na Bače. More i sunce obožavam.
