Ured za šparoge u “Hrvatskim šumama” ne postoji. Baš kao ni za gljive ili mahovinu.
Na licu mjesta smo se, naime, uvjerili da se poduzetnik koji ovoga proljeća namjerava prodavati šparoge – ali ne samo on, nego i vi koji ih berete za vlastiti gušt – nema kome obratiti. Dobrih je duša, istina, bilo koliko hoćeš, iza svakih vrata vašega su reportera znatiželjno promatrala najmanje dva para očiju, no ured za šparoge (gljive, mahovine…) nije bilo moguće pronaći. Jednostavno ga nema!
– Kako mislite, nema ureda za šparoge!? Evo, danas u “Slobodnoj” lipo piše da ne smin brat šparoge ako to ne prijavin “Hrvatskin šumama” i ako ne platin porez, a vi mi sad kažete da nema ureda di će mi reć šta mi je činit – ojađeno sam obilazio kancelarije “Hrvatskih šuma” u splitskoj Zvonimirovoj ulici izazivajući sažaljenje utopljenog osoblja.
Bilo im je, a lica su otkrivala i više nego što su htjeli, milo jadnika koji je propise shvatio doslovno pa se sam, kao prvi u Hrvatskoj, odlučio prijaviti za (pre)prodaju šparoga.
– Je, u pravu ste, i mi smo to čitali, ali ne znamo vam puno više od onoga šta u novine piše. Nego, di ste ubrali te šparoge, oli su već počele? – bilo je najčešće pitanje iznenađenih šumara i šumarica.
– E, da van ne bi reka, pa da me odma kaznite!
– Ne bojte se, neće vas niko kaznit, ko je još vidija da se kažnjavaju ljudi zato šta beru šparoge.
– Kako ko je vidija, pa u vašen zakonu to piše, evo i u “Slobodnoj”…
– Alo, alo, stanite, ne morate mi pokazivat novinu, znan ja šta je objavljeno. Samo vi nastavite brat i niko van neće ništa.
– Ali, zakon…
– Opet vi! Pustite šta u zakonu piše, berite i ne brinite!
Poduzetničke ideje
Mašući u jednoj ruci friškom “Slobodnom”, a u drugoj stručkom šparoga, izazvao sam – priznajem, nije mi na ponos – nemalu pomutnju među djelatnicima “Hrvatskih šuma”. A to i nije baš lako. Ako ste, naime, ikada bili u njihovim splitskim prostorijama, tamo nasuprot “Koteksovu” neboderu, onda znate da iza masivnih drvenih vrata, jednih što vode u hodnik desno gdje je uprava, a drugi što vode lijevo prema šumariji, sjedi sve redom ozbiljna čeljad. Vrijedni muževi i žene koji od 8 do 16 ne dižu glavu s računala.
Citirani dijalog samo je dio razgovora s nekolicinom radnika na desnoj strani hodnika. Ondje gdje je uprava. I gdje mi je, prvo uvijeno, a potom jasno i glasno, rečeno da se okanem ćorava posla. Odnosno potrage za ozakonjenjem vlastite poduzetničke ideje. S druge strane hodnika druga priča. Mislim, ni tamo nitko nije imao pojma što je beraču šparoga činiti, i tamo su se najranije ujutro čudili pročitanoj vijesti u “Slobodnoj”, da bi nešto kasnije zblenuto promatrali čovjeka u kariranoj košulji s presavijenim novinama u jednoj i šparogama u drugoj ruci, ali su se, čim su od čuda došli k sebi, dali na posao.
– Samo vi sjedite, naći ću vam ja već nekoga tko će znati nešto o šparogama.
I tako sam sjeo. A oči se – rekoh već da se ne ponosim – zakrvavile. Suze samo što ne poteku. Skupili se djelatnici s lijeve strane hodnika, pa se sve nešto došaptavaju i krišom me pogledavaju, pa mi napokon jedan mladić, vidi se da ovakav slučaj još imao nije, priđe s nekakvim papirima.
– I, što kažete, vi biste brali šparoge?
– Bi, ako mogu…
– Možete, možete. Nego, a di biste vi brali šparoge?
– Pa, šta ja znan, di naletin.
– Di naletite, kažete. Pa ne može di naletite, morate imat svoje područje branja. Šta ja znam, recimo, Kozjak.
– Ja bi rađe, ako može, Mosor. Jer mi je bliže.
– Ma, može i Mosor, to vama ja samo okvirno govorim jer morate imat dozvolu za branje na određenom području.
– Znači, vi ćete mi dat dozvolu da beren po Mosoru i niko drugi tamo neće moć brat? Oću li moć svoje ogradit žicon?
– A, to vam ne znam… Čekajte da vidim (lista papire). Hm, nigdje ništa ne piše o području branja, piše samo da morate imat dozvolu i da morate platit za ono šta ste ubrali. Čini se da područje branja nije bitno.
– Onda znači da mogu brat i na Kozjaku?
– A sad vam Kozjak nije daleko?
– Je, daleko je, ali ako mogu brat di oću, ko mi brani poć na Kozjak ako me volja.
Dakle, prvi dio smo razlučili. Za branje šparoga (gljiva, ljekovitog bilja…) na državnoj zemlji potrebna je dozvola, ona se izdaje u područnoj ispostavi “Hrvatskih šuma”. Treba samo predati zahtjev. Ureda nema, ali netko će ga već zaprimiti.
Odmah na Pazar
Drugi dio puno je kompliciraniji. Svaku ubranu šparogu treba, naime, prijaviti. I to opet u područnu ispostavu “Hrvatskih šuma”. Ureda nema, ali netko će ih već prebrojiti.
– Da vidin jesan li dobro razumio: kad me inspektor u šumi uvati da beren šparoge, ja mu samo pokažen dozvolu.
– Tako je.
– A kad šparoge uberen, dođen do vas i…
– Ne baš do mene, ali dobro, naći ćemo već nekoga tko će vas primiti.
– Dakle, dođen do vas i istresen van šparoge na stol, vi ih izbrojite, naplatite mi naknadu i moja mater može na pazar.
– E, tako nekako.
– A cijena je, piše u novinama, pet kuna po stručku.
– Točno, a stručak mora imat 10 šparogica, šta znači da je cijena po šparogi 50 lipa (opet lista po papirima), zapravo i malo više jer u tu cijenu nije uračunat PDV.
– I PDV triba platit?!
– A šta ste vi mislili, oćemo li u Evropu ili nećemo?
– Znači, ja, koji ću po zakonu brat i prodavat šparoge, moran imat bar 10 kuna skuplje šparoge od konkurencije koja će radit na crno. Pa ko je lud da od mene kupuje?! A sami ste rekli da san prvi šta se prijavija za dozvolu.
– Pomalo, pomalo, sve se da sredit. Nećete ni vi bit ludi pa svaku šparogu prijavit. Ubrat ćete, recimo, stotinjak stručaka, njih 10 ćete prijavit i uvik držat kod sebe na banku, a ostale ćete prodavat kako vas volja. A uvik možete i one druge prijavit.
– Kome?
– Našim lugarima. Evo vam odmah broj mobitela.
– Hvala.
I to je kraj priče iz “Hrvatskih šuma”. Državne tvrtke u kojoj je cjenik o branju šparoga (mahovine, gljiva…) donesen još 2007. godine, ali ga se do danas nitko nije sjetio provoditi.
Tvrtke u kojoj je u jeku krize zaposleno 135 novih radnika i kupljeno novih vozila u vrijednosti od 882.000 kuna. Tvrtke kojoj nije problem platiti za natjecanje šumara 1,6 milijuna kuna, i to samo nekoliko dana nakon što je Ivan Pavelić, novi predsjednik Uprave, objavio kako čak 3000 radnika u idućem razdoblju može očekivati otkaz.
Šparoge su “Hrvatskim šumama” najmanji problem. Stoga i čudi što pored svih tih ureda za gubljenje vremena nije otvoren i ured za šparoge. On bi barem imao smisla.