Posljednji vitez ovih prostora, kako kažu, zove se Ibrica Jusić. Taj ‘najljubavniji glazbenik’, tepaju mu, osobito je ‘tražena roba’ ovih dana, kad se – pogađate – bliži Dan zaljubljenih. Još i prije no što je ‘ustoličeno’ u Hrvatskoj, Valentinovo se neformalno slavilo uvijek uz Ibričine zvuke, koji su se eterom počeli razlijegati još davne 1975. godine, kad je snimio svoj prvi album.
O samom blagdanu, pak, Dubrovčanin bosanskih korijena uvijek je svirao u Splitu, a sad je tradicija prekinuta, i to na radost Zadrana: umjesto u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, na praznik zaljubljenih Ibrica će pjevati i svirati u kazalištu u Zadru! Nije strašno ni za Splićane, dade se skoknuti s boljom polovicom i do susjednoga grada, gdje je naš ovotjedni sugovornik nastup dogovorio s intendantom tamošnjeg hrama kulture Renatom Švorinićem.
Kako to da je o blagdanu ljubavi ‘pukla ljubav’ sa splitskim kazalištem?
– Nije pukla ljubav, nego su se dogodile kadrovske promjene u splitskom HNK, u što ste vi Splićani sigurno upućeni; a znate kako se kaže, ‘Tko prvi djevojci, njegova djevojka’. Dobio sam brzo pozitivan odgovor za nastup u zadarskom kazalištu, sa Švorinićem sam inače dobar poznanik, a kako smo obojica profesionalci koji znaju što žele, lako smo se i dogovorili – pojašnjava Ibrica.
Nakon gotovo trideset godina pjevanja u Splitu, na pomolu je, čini se, nova tradicija?
– Tako vam to kod mene ide: kad se špina otvori, onda to teče – plasično će Jusić. – Znate, u Splitu sam u teatru održao više koncerata nego cijela estrada iz grada! A inače sam sklon tradiciji, volim njegovati dugogodišnju suradnju, poput one s gradom Solinom gdje već 25 godina bez prestanka i u kontinuitetu održavam koncerte ispred Doma kulture “Zvonimir” na dan 27. srpnja. Takav sam ja – veli naš sugovornik.
Već desetljećima ste i zaštitni znak Dubrovačkih ljetnih igara, ali Andro Vlahušić Vam je ukinuo novčanu potporu za to…?
– Smatram da je taj čovjek jako unazadio Grad svojim djelovanjem i takozvanim neoliberalizmom. Otvarao je diskoteke u staroj jezgri, a mogao je biti pošten pa otvoriti diskač, na primjer, u svojoj rodnoj Imotici, te organizirati autobus da dovede goste u nju, to bi bilo sretnije rješenje. Da one golfske terene i ne spominjem: svatko tko drži do Dubrovnika protivnik je toga, a on gura taj projekt. Meni je, kao što ste rekli, ukinuo honorar, ali me nije uspio potjerati sa Skalina ni on, ni itko drugi.
Na njima sam pjevao u odori i u ratu, a onaj tko pita gdje je Ibrica bio dok je bio rat, pokazat ću zahvalnicu napisanu rukom generala Čermaka u kojoj mi zahvaljuje što sam nastupio u Kninu tri dana nakon Oluje. A na Vlahušića neću više trošiti riječi, ionako su mu dani na čelu Dubrovnika odbrojeni. Kad je meni uskratio novac, rekao je da će otvoriti vrtiće. Ponudio sam mu besplatni koncert na otvorenju svakog novog vrtića, ali ništa od tih njegovih obećanja nije realizirano.
Gorljivi ste čuvar tradicije i baštine.
– Kako ne bih bio? Dubrovnik je moj grad iako prezimim u Zagrebu. Što rade u Dubrovniku meni i mome bratu, to je strašno; a o devastaciji i pustošenju stare jezgre najrječitije govori podatak da je od nekih šest tisuća stanovnika, koliko ih je tamo živjelo prije rata, danas ostalo tek 700. Borio sam se i protiv nagrđivanja baštine klima-uređajima, to je poglavlje za sebe, a također je glavni krivac za taj kulturocid Vlahušić.
Izbrojio sam, naime, sa strane zidina prema Srđu 275 vanjskih jedinica klima-uređaja, dok ih prema moru ‘gleda’ čak 310 komada! Zbog te šume klima temperatura je zbog ispuha toplog zraka u Gradu ljeti viša čak za 15 stupnjeva! Da se razumijemo, osobno nemam ništa protiv klimatizacije i modernih stečevina, samo protiv nagrđivanja baštine, da se Dubrovnik, kako ja to kažem ‘guši, buši i umire’. Po trogirskom modelu vidi se da postoji sretnije rješenje za klimatizaciju prostora bez uništavanja vanjskih vizura.
Rekli ste da prezimite u Zagrebu. Čuli smo da ste tamo nedavno kupili lijep stan?
– Ranije sam živio na relaciji Dubrovnik – Zagreb – Pariz – Stockholm. Onda sam rutu smanjio za Stockholm, a sad sam je reducirao na Dubrovnik ljeti i Zagreb zimi. Tu mi je, u metropoli, radno mjesto još od 1965. godine! I da, nakon 50 godina rada nakupio sam para dovoljno da bez kredita mogu kupiti stan! Nalazi se u Dubravi, točnije Trnovčici, gdje sam posljednjih osam godina prije kupnje živio kao podstanar i gdje živi puno mladih ljudi; to je po natalitetu inače vodeći gradski kotar u Hrvatskoj…
Vjerojatno ljudi tamo puno slušaju Ibričine pjesme, koje potiču na ljubav.
– Ha-ha, moguće! Inače tu živi i puno gastarbajtera, Hercegovaca i drugih doseljenika, pa sam svoj među svojima! Stan ima pedeset kvadrata, dakle sasvim dovoljno mjesta za mene, mog psa Bonda i mačka Kikija. A bilo bi i za koju gošću.
Lijepo ste jednom rekli da nikad ne znate iza kojeg kantuna vreba ljubav.
– Da, i dalje mislim da je tako. Zahvalan sam na onome što mi život pruži, a intimno držim da su najbolje veze u kojima postoje značajne generacijske razlike jer se tako idealno spoje mladenački entuzijazam i iskustvo i zrelost.
Moja splitska ljubav, Aranka, za koju vjerojatno znate, meni je dala svoje najljepše godine, od svoje devetnaeste do trideset i dvije, i ja sam joj na tome zahvalan. Moji su roditelji inače bili u braku šezdeset i tri godine i držim da je to divno, ali život nekad složi manje konvencionalan scenarij.
Ibrica: Vlahušić me nije uspio potjerati sa Skalina. Ni on ni drugi
Kad kažete da Vam ne smetaju (pače, preporučljive su) velike dobne razlike među partnerima, znači li to da biste mogli ljubovati i s puno starijom damom?
– Ha-ha, zašto ne? Ja imam šezdeset i devet, jedna gospođa od devet ‘banki’ možda bi mi bila idealna! Šalim se, u mom slučaju možda bi ipak bila kompatibilnija mlađa partnerica, ali sve je moguće.
Što može očekivati publika u Zadru, gdje ćete održati koncert u slavu ljubavi na Valentinovo?
– Ja to nazivam Vremeplov; sastoji se od songova iz predstava, kancona, sevdaha, bit će tu Cohena, Shakespearea, francuskih šansona i starih Ibričinih pjesama.
Pravi multikulturalni koloplet!
– Da, i to. Svakako, zanimljiv i dobro ugođen program, već provjereno.
Koncertno ste dosta aktivni, no odavno niste objavili novi materijal.
– Da, zadnji album izišao je prije pet godina. Nekako sam razočaran u sveprisutno piratstvo i obezvređivanje diskografskih napora. Evo, na primjer, neke sam ilegalno naštancane svoje albume našao po Hercegovini, poput Amaneta 1, koji se nasnimio u Čitluku, i tako dalje. Ali eto, ako je to nekome pomoglo popraviti kvalitetu života, opet dobro.
Što nam novo pripremate? Možda neko uglazbljivanje poezije, kao što ste već radili na pjesme Fiamenga, Brechta, Paljetka, Miroslava Antića, Shekespearea ste već spomenuli…
– Pa, bavim se sad Tinom Ujevićem, ali o tom potom. Mogu vam svakako reći da sam se prepoznao u stihovima ‘Kako je teško biti star, a mlad’, što bi značilo mlad u srcu, ha-ha!
Niste Vi stari, Vi ste klasa evergreen.
– Hvala što tako mislite.
Sigurno ćete biti u fit-formi za zadarski nastup. Recite, kao jedan od najljubavnijih glazbenika, jeste li doživjeli javne prosidbe na svojim nastupima?
– Moram priznati da nisam, ali sam dobio puno poziva na svadbe i tomu se rado odazovem. Novinari to ne bilježe puno jer ja nisam medijski zanimljiva ličnost poput Severine, ha-ha… Nedavno sam baš pomirio prijatelja s bivšom ženom, ali sam ih ucijenio da ću biti kum na njihovoj svadbi samo ako se vjenčaju na dubrovačkim Skalinama! Poslušali su me.
Vi ste sada single, ali imate dvoje djece, zar ne?
– Da, sina Kristijana od 32 godine, koji je završio dva fakulteta a bavi se pčelarstvom, i kćer Eminu (po baki), koja ima 27 godina i živi u Švedskoj. Dvoje djece sa dvije mame. Treću mamu još čekam.
Teretana, bicikl, karate, hodanje….
Kako održavate vitalnost, kondiciju? Imate glas kao mladić, a i stas!
– Pa, odat ću vam tajnu: odem, kad osjetim unutarnju potrebu, dva puta tjedno na satove pjevanja kod profesora Stojana Stojanova! On je inače Bugarin, pa me na svom neobičnom hrvatskom upita začuđeno što sad hoću od njega, a ja mu lijepo kažem da je i rolls royce vrhunski automobil, pa mu opet povremeno zatreba servis!
Što se tiče sporta, odem u teretanu, vozim bicikl, rekreativno treniram karate i tako suzbijem probleme s rukama koje mi ponekad trnu od dugogodišnjih nastupa i držanja gitare. Svaku večer sa psom prakticiram i nordijsko hodanje s štapovima sat, sat i pol. Za to vrijeme mačak Kiki stoji doma i čeka da se vratimo…