Nezaposlenih u Hrvatskoj ima već oko 370 tisuća, no kako taj broj brzo raste, kolokvijalno se sve češće zaokružuje na 400 tisuća. Ministar rada Mirando Mrsić jest najavio blagi pad nezaposlenosti u ožujku i travnju, no to se povezuje s povećanim brojem sezonskih radnika koji se u to vrijeme počinju zapošljavati, ne i sa stvarnim obrtanjem trenda.
S druge strane, predsjednik RH Ivo Josipović s govornice nedavno održanog skupa udruge Nacionalni forum naglasio je važnost useljeničke politike i dovođenja strane radne snage “koja može pomoći oporavku hrvatskoga gospodarstva, kako to čine uspješne svjetske zemlje”, a “dolazak onih koji imaju što ponuditi hrvatskom društvu nije kvarenje krvne slike, već dobitak” jer “uspješna društva nisu poput Hrvatske uplašena imigracijskim trendovima”.
Prirodni tržišni procesi
Ekonomska ‘računica’ složenija je od pitanja koje se samo nameće: Ako Hrvatska ima 400.000 nezaposlenih, što će joj ‘uvezeni’ stranci? Pogotovo kad se zna da Hrvatska za 2013. godinu izdaje tek 329 dozvola za rad strancima.
– Tržište rada složen je podsustav gospodarskog sustava u kojem ni radnici ni poslovi nisu međusobno homogeni i jednostavno zbrajanje i oduzimanje se tu ne može primijeniti kada promatramo broj nezaposlenih i mogućnosti zaposlenja – kaže prof. dr. Željko Mrnjavac, redoviti profesor na Katedri za ekonomiku nacionalnoga gospodarstva Ekonomskog fakulteta u Splitu.
Godinama je, kaže prof. dr. Mrnjavac, primjerice, građevinski sektor ovisio o uvozu građevinskih radnika za terenski rad, no bez njih ne bi imali posla ni naši inženjeri, niti sva ostala industrija koja opskrbljuje građevinski sektor.
Kada bi se to pokušalo riješti tako da se većim plaćama na teren privuku domaći graditelji, njihove više plaće vršile bi pritisak na povećanje plaća inženjera, i na koncu bi troškovi gradnje bili takvi da bi cijeli sektor bio potpuno nekonkurentan.
Naši kvalificirani brodograđevni radnici, ističe prof. dr. Mrnjavac, privučeni boljim uvjetima pronaći će posao u Italiji, na njihovo mjesto k nama će stići radnici iz bugarskih brodogradilišta, a njih će kod kuće zamijeniti Ukrajinci.
– To je prirodni proces stvaranja svjetskog tržišta, jer ako pokušamo potpuno zatvoriti tržište rada, morali bismo zatvoriti i tržište proizvoda. U uvoznim proizvodima sadržana je i niža cijena rada stranih radnika i ako ne dopustimo da dio tih radnika dođe k nama, otići će još više naših poslova k njima.
Prednosti slobodne trgovine poznate su u ekonomskoj teoriji od njezinih začetaka, a pokušaji izolacije uvijek su značili bijedu i zaostajanje, za što je primjer nekadašnja Albanija ili danas Sjeverna Koreja. Pristupanjem WTO-u, a pogotovo Europskoj uniji, svjesno smo se odlučili izložiti međunarodnom tržištu roba i kapitala, pa iako su nam formalno ostale značajne regulativne ovlasti na tržištu rada – ekonomske zakonitosti ograničavaju njihovu upotrebu.
Povijesni aspekt
Dr. sc. Željko Lovrinčević, ekonomski analitičar s Ekonomskog instituta u Zagrebu, kaže kako bi, govoreći o ‘paradoksu’ prema kojemu nam treba stranaca, a imamo i previše svojih nezaposlenih, trebalo sagledati povijesni aspekt. Korijen je, kaže dr. Lovrinčević, hrvatskog problema to što ona već posljednjih 70 godina ne stvara dovoljno radnih mjesta, što je u zadnje vrijeme eskaliralo.
Što se uvoza strane radne snage tiče, dr. Lovrinčević kaže kako je “činjenica da će ljudi koji su danas na birou tamo i ostati do mirovine. Oni su izgubili poslovnu sposobnost”.
– Kad se kaže da će Hrvatskoj trebati ljudi, u demografskom smislu to je točno, ali zašto uvoziti radnu snagu kad nema radnih mjesta? Oni koji govore o uvozu radnika predmnijevaju da će radnih mjesta biti, ali kako ih nema – mi ćemo zapravo radnu snagu izvoziti, zaključuje dr. Lovrinčević.