National Geographic objavio je najljepše i najnevjerojatnije fotke iz cijelog svijeta iz 2012. godine, od kojih su od 22.000 prijavljenih izabrane najljepše, a među njima se našao i uradak splitskog fotografa.
Pobjednici su birani u tri jednostavne kategorije: ljudi, mjesta i priroda, a Nenad Šaljić iz Splita odnio je nagradu za najbolju fotografiju mjesta u 2012. godini svojom “The Matterhorn: Night Clouds #2 (from The Matterhorn Series)”, snimljenom u Alpama u Švicarskoj na 4478 metara visine za vrijeme puna mjeseca.
Ispunjenje dječačkog sna
Šaljić švicarski Zermatt posjećuje od 2009. godine barem dva puta godišnje i u tom je periodu snimio tisuće fotografija od kojih je dosad za portfolio izabrao 30. Kaže da je o penjanju na Matterhorn maštao još kao klinac, a nikad za to nije imao priliku. S obzirom na to da se planinarenjem i speleologijom bavi od 12. godine, a Matterhorn ga je oduvijek fascinirao, čim je uhvatio prvu priliku odlučio mu je doći bliže. Njegov je “portret Matterhorna” na neki način odavanje počasti svim penjačima koji su se usudili popeti na ovu opasnu planinu, ali i posebno onima koji se nikad s nje nisu vratili.
Ovaj 51-godišnji Splićanin fotografira u nevjerojatnim uvjetima, umoran, iscrpljen, smrznut, ali i ono najbitnije, uzbuđen što je u prilici snimiti nevjerojatne prizore koje će kasnije oduševiti svijet, što se upravo i dogodilo. Ovo mu jest prvi put da je osvojio prvo mjesto, ali ne i prvi put da je na neki način dobio priznanje za svoj rad od National Geographica: “Objaviti fotografiju u National Geographicu je vjerojatno krajnji cilj svakom tko se bavi fotografijom. Tako je i meni, stoga ovo nije prvi put da sam slao fotografije na ovaj natječaj.
Još 2010. godine moja fotografija “Matterhorn Twilight Clouds #1” je osvojila Honorable Mention Award i izabrana je u pet najboljih u kategoriji “Nature”. Nadalje, moje tri fotografije su izabrane u “Editor’s Choice” 2011. i 2012. godine u National Geographicu i National Geographic Travelu. Napokon sam doživio da osvojim i prvu nagradu, a ostaje još samo ‘Grand Prize'”, uz smiješak je za Index objasnio fotograf.
Fotografije koje se obraćaju ljudima
Životni put na 18 godina udaljio je Šaljića od fotografije i planina pa se tim ljubavima vratio tek 2006. godine, ali od onda ih ne pušta i nastavit će fotografirati u ekstremnim uvjetima bez obzira na rizike: “Naravno, način na koji fotografije nastaju nije glavni razlog zbog kojeg ih volim. Volim ih zato što odražavaju koliko je fantastičan ovaj magični planinski vrh u svojem neprekidnom stanju stalne mijene, zato što pokazuju prolazak vremena. Zato me nimalo ne smeta što čekam satima da se magija dogodi, spreman u svakom trenutku. Sretan sam i ponosan što moje fotografije komuniciraju s ljudima”, zaključio je Šaljić.