U povodu Međunarodnog mjeseca borbe protiv ovisnosti, u srijedu 5. prosinca u Hrvatskoj kazališnoj kući Zadar održana je manifestacija “Iz tame u svjetlo” zajednice Cenacolo u dva termina. U podnevnom terminu dvoranu je u cijelosti ispunilo stotine učenika i nastavnika osnovnih škola Grada Zadra, a u večernjem terminu srednjoškolci. Prvi put ostvarena je suradnja između mladića i djevojaka iz Cenacola s njihovim roditeljima te su izveli glazbeno-scenski prikaz u kojem je obrađena tema dvoličnosti osobe. U predstavu su uključeni i bivši štićenici Cenacola u želji da dio svog vremena i srca posvete tom Božjem djelu.
“Kroz umjetnost čovjek ima snažniji izričaj onoga što nosi u sebi, lakše prenese poruku drugima. Pjesma može imati snažan utjecaj, potakne na razmišljanje i osjećaje. Igrokazi su sastavni dio života u zajednici. Mladima smo htjeli podvući problem dvoličnosti. Svi to prepoznajemo u korijenu ovisnosti. Možeš biti ovisan o kocki, internetu, drogi, ljepoti, imati kompleks manje vrijednosti, bulimiju, anoreksiju. To su moderne ovisnosti. Ali u korijenu svega, u međuljudskim i u odnosima u obitelji, stoji dvoličnost, laž, ljubomora. To je specifično što nismo vidjeli, kad smo to živjeli. To nam nitko nije mogao staviti pod nas, a to se razvijalo i dovelo nas je do tako opasnih stvari, da postanemo ovisni o puno drugoga. Mi smo bili lažni, pa roditelji kažu ‘Vi ste to naučili od nas’. Svatko je imao svoju priču”, rekao je duhovnik Cenacola don Ivan Filipović.
U zajednici žive istinske, kršćanske vrednote: istinu, rad, žrtvovanje za drugoga, prijateljstvo, oprost, poniznost, ljubav, razumijevanje, suživot: „Sve što ovisnik izgubi u ovisnosti. To što je izgubio, u zajednici nastoji vratiti. Kad to vrati, izgradi novi život. Život u zajednici je jako organiziran, svatko ima obvezu, radno mjesto, odgovornost. To čovjeka educira, priprema za budućnost. Ovisnik je sve suprotno tome: neodgovoran, lijen, izgubljen, konfuzan. U zajednici se to vrati kroz organizirani život”, rekao je don Ivan.
Iz kuće u Vrbovcu svjedočili su Katarina Šreng i Ivan Brnelić. Katarina je devet godina bila ovisna o heroinu. Na savjet franjevca da ode u zajednicu u Međugorje, tamo je u Cenacolu poslušala svjedočanstvo. “Sjećam se dečka koji je svjedočio. Ne znam o čemu je pričao, ali sam vidjela da je prošao isto što i ja, iste poteškoće i gluposti, a s druge strane, da je uspio. Vidjela sam toliko svjetlo u njegovim očima, da mi je samo to ostavilo veliki utisak. Vratila sam se kući i tu je počelo moje razmišljanje tko želim biti. Hoću li se spasiti ili ću totalno propasti”, rekla je Katarina. U Cenacolo je ušla nakon petomjesečne pripreme.
“Bilo mi je jako teško odvojiti se od mobitela, glazbe, biti u kući, ne drogirati se, proći sve krize. Ali dobila sam želju da postoji valjda nešto bolje za mene; nešto što još nisam probala, a to je upravo bilo dobro. U Cenacolu sam otkrila pravo prijateljstvo. Od prijatelja koje sam imala vani, danas niti jedan ne pita za mene. A u zajednici, svaki put kad bih bila loše, osoba bi bila pokraj mene i rekla bi ‘Izdrži, može se’. Napunila bi me s dobrim stvarima, dala bi mi volju za životom. To je pravo prijateljstvo. Po muci se poznaju prijatelji. Zadržalo me to prijateljstvo – da mi netko želi dobro premda me nije poznavao. Danas ja u zajednici učim biti prijatelj, dati vrijeme drugome, biti anđeo čuvar uz djevojku od 0 do 24 sata, gurati je da ide naprijed. Ovaj način života me ispunjava. Daje mi više od bilo kojeg izlaska. A najljepše što mi je dalo snagu da ostajem je vjera. I kad ja nisam vjerovala u sebe, drugi su vjerovali u mene. To me i sad vodi kroz zajednicu. Vjera koju puno puta drugi imaju u nas, kad je mi nemamo. Mi to živimo – realnost gdje postoji dobro i iskreno prijateljstvo”, zaključila je Katarina.
Projekt sa školama ostvarili su Cenacolo, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta – Agencija za odgoj i obrazovanje, Ured Vlade RH za suzbijanje ovisnosti i Grad Zadar
