Ako se ostvari najava Slavka Linića, ministra financija, o izdavanju takozvanih “narodnih obveznica”, tada će, pojednostavljeno rečeno, građanin koji kupi državne obveznice vrijedne 100 tisuća kuna, a čija je kamata 6,7 posto na rok od deset godina, zaraditi na ime kamata ukupno 67 tisuća kuna.
“Ministarstvo financija želi, osim izdavanja obveznica na svjetskim tržištima i djelomičnog zaduženja kod kuće, krenuti i s obveznicama prema građanima, kako bi im ponudilo neku vrstu štednje”, ustvrdio je tada Linić. Radi objašnjenja treba reći kako država izdaje obveznice kako bi financirala manjak u državnom proračunu i da bi refinancirala pristigle financijske obveze.
Dakle, državnim obveznicama se ne financira neki poseban državni projekt ili neka tvrtka u javnom vlasništvu, nego se država zadužuje kako bi financirala svoje “manjkove” u godišnjem programu financiranja (jer prihodima ne može pokriti sve vrste rashoda). Građani i sada formalno mogu kupovati državne obveznice, ali to većinom rade samo bogatiji među nama, jer postoje i ograničenja ispod koje vrijednosti se ne mogu kupiti obveznice.
Slavko Linić
Ove, najavljene “narodne obveznice” prodavale bi se putem modela koji su slični onim inicijalnim javnim ponudama (famozni IPO-i) za prodaju “narodnih dionica” – HT-a i Ine. Kada se kupuje određeni paket obveznica, on se kupuje po cijeni koja se računa u odnosu na nominalu koja iznosi 100. Ako se kupuje vrijednost paketa koji nominalno iznosi 10 tisuća kuna po nominali od 100, tada će se zbilja i platiti 10 tisuća kuna za taj paket (što će vjerojatno biti slučaj ako se bude išlo u “narodne obveznice”).
Sekundarno tržište
Ako, međutim, cijena na tržištu (ili u inicijalnom izdanju obveznica) iznosi 97 od nominale, tada znači da će se paket obveznica koji vrijedi 10 tisuća kuna platiti po cijeni od 9700 kuna. Naravno, ako se kupuje po cijeni 103 od nominale, tada će se za paket od 10 tisuća kuna platiti 10.300 kuna.
Sukladno tome, ako je “cijena” nominale 97, tada je financijski prinos na tu obveznicu veći od pripadajućeg iznosa na godišnju kamatu na godišnju kamatu (koja se stručno naziva “kupon” i koja je obično fiksna). Ako je nominala 103, tada je prinos manji. Dakle, u slučaju obveznica odnos između cijene i prinosa je obrnuto proporcionalan, odnosno veća cijena znači manji prinos i obrnuto. Zato se premijer Zoran Milanović ovih dana može hvaliti činjenicom da je prinos na hrvatske obveznice pao na rekordno niske razine (od tri do četiri posto).
To se događa jer je cijena obveznica (koje se također prodaju na takozvanom sekundarnom tržištu, odnosno na financijskim burzama) skočila na 110 ili 115, a uz istu fiksnu kamatu, što za posljedicu ima pad prinosa, odnosno zarade. Tako su prinosi na kratkoročne njemačke državne obveznice negativni, odnosno investitori plaćaju Nijemcima prigodom kupnje tih obveznica, kao premiju na sigurnost od rizika neplaćanja.