ZADAR – Malo je poznao da je crkva sv. Šime u periodu od 1567. do 1632. bila posvećena Gospi od Varoša ili kako se još zvala Gospe mira (Domina Pacis).
Stanarci, baštinici Zadra kao biološki čuvari njegovog etičnog kulturnog fonda ove će nedjelje 28. lipnja u 10,00 sati kao što stoljećima običavaju svake godine zadnje nedjelje mjeseca lipnja tradicionalno hodočastiti u svetište sv. Šimuna koja im je bila treća župa. Prva župa im je do 1537. bila crkva i samostan sv. Marije u predgrađu, druga sv.Stošija do 1832, treća sv.Šime do 1953. , nakon toga crkva sv. Ivana da bi se napokon Stanarci 1983. «smirili» u svojoj župi Kraljice Mira na Stanovima.
Zanimljivo je da većina današnjih Stanaraca, koji su potomci starih Varošana ne zna da se na bočni oltar crkve sv. Šime nalazi srebreni pokrov, triptih (umjetnina sa tri ploče) Gospe od Varoša sa uklesanim natpisom u kome se uz godinu 1514. spominje DOMINA PACIS, tj. «Gospe mira», koja se slavila u crkvi sv. Mateja koja se nalazila u naselju izvan zidina zvano varoš sv. Martin.
Ovo naselje, u kome se već u 13. stoljeću počela upotrebljavati glagoljica, kao jedan od dijelova gradske aglomeracije postojalo je od antike i živjelo u simbiozi sa samim gradskim naseljem unutar zidina. Godine 1567. kad je srušena crkva sv.Mateja, uklonjen je poliptih ( umjetnina sa više od tri ploče) sa slikom Bogorodice u središtu i postavljen na glavni oltar crkve sv. Stjepana tako da se crkva od tada stala nazivati imenom Gospe od Varoša, odnosno Gospe mira. Ovaj poliptih djelo je Mateja Boričevića i nije se sačuvao u cjelosti, budući da je smanjen 1641. godine.
Sačuvan je samo pokrov središne slike Bogorodice s potpisom, te pokrovi slika sv. Mateja i sv. Jurja. Likovi podržavaju ikonografiju slika što ih je u XV st. naslikao «slikar tkonskog raspela» (T.Raukar I. Petricioli, F.Švelec, Š Peričić « ZADAR POD MLETAČKOM UPRAVOM» str. 289) . Kako je kult Gospe od Varoša, odnosno Gospe mira bio vrlo raširen u gradu (Varošani su učestvovali sa preko 30% ukupnog gradskog stanovništva), bivša crkva sv.Stjepana dobila je veće značenje.
Prošlo je točno 450 godina od dolaska (1559.) mletačkog plaćenika Sforze Pallavicina inžinjera i vojskovođe po čijim je planovima i modelu izgrađena utvrda Forte. Pallavicino je nastupio samosvjesno i bahato pa je naprosto rasturio naše Varošane što je u svojoj Vili Slovinki (II pjevanje) opisao zadarski pjesnik Juraj Baraković:
Nikogar prositi svitujuć ne htiše
Ni Zadru prostiti, odluči ča htiše
A pred njim gredihu dva po dva viteza
Oružje imihu od svila železa
Nike čeprljače činjaše nositi
Kako da će drače primorjem kositi
Pokosi i pože, razori če htiše
Sad se reč ne može: ovdi Varoš biše
Prema izvješću vojnog artitehta Malatesta Bagliona od 1522. godine( koji je čak izgradio jedan model grada, isto str. 277) mletačkim vlastima,1500 Varošana tada je proživljavalo egzodus. Samo su se nemoćni starci i djeca Varošana uspjeli preseliti u južni predio Cittadele koji se u srednjem vijeku nazivao Babe, a njihovim preseljenjem preimenovan je u novi Varoš.
Mletačke vlasti iskoristile su tešku sudbinu Varošana pa su ih u dobi od 15 do 45 godina ukrcali u svoje ratne galije, a galijotanje (veslanje) je tada bilo najveće proklestvo i najteža usuda i sudbina koje je nekog moglo dopasti. Galijotanje je često bilo teže nego brodolomcima, a ljepota mora samo je povečavala njihov očaj.
Odlazeći s mletačkim ratnim galijama ( in armada), na neki vojni pohod mnogi se Varošani nisu vraćali. U srpnju 1570. u doba Ciparskog rata zadarski su poslanici isticali da se u mletačkoj mornarici nalazi više od 2500 galiota sa zadarskog područja ( isto, str.237). Kužna epidemija koja je tada zahvatila grad, posebno osiromašene Varošane(grandissima malatia) dokrajčila je njihovu populaciju čiji broj u novom Varošu više nikad nije prelazio 500.U najvećoj pomorskoj bitci galijama u povijesti Mediterana, u bici kod Lepanta odigranoj 7. listopada 1571. godine (12. lipnja 1571. 70 galija isplovilo je iz Zadra prema otoku Krfu) poginuli su gotovo svi Varošani.
Na današnjoj rivi Kralja Krešimira IV. koja je u ono vrijeme bila žalo, njihove majke, supruge, djevojke i zaručnice zavijene u crnom gledale su prema Tri Sestricama čekajući da im se vrate njihovi najmiliji. Svako jutro, kad su kroz klanac koji se tada nazivao Put varošanskih težaka vodile blago na ispašu ova nesretna ženska čeljad molila se svetoj Mariji za spas svojih galiota. Ovaj klanac koji je vodio od Relje uz današnju crkvu sv. Ivana, preko Stanova, Varoškog polja do zaseoka Baričevići tada je preimenovan u Put sv. Marije. Do moje pričesti 1955.( vidi F.P. «Kada je brig postao Bili») uz Put sv. Marije na ogradnom zidu crkve sv. Ivana stajala je ploća s natpisom:»CHI PASSA PER QUESTA VIA SALUTA SANCTA MARIA».
Osim u ratnim galijama oko 100 Varošana ukrcano je na galije privatnih brodara da bi naredbom mletačkih vlasti na otočiću Kamenjak bezplatno lomili kamen za potrebe popločavanja grada. Preostali Varošani, oni najmlađi i najstariji teglili su kamenje za gradnju zidina. Kad je mons. Comm. Rudolf Ragnini u knjižici «La Dalmazia» izdanoj u Provinciji Ancona 19. prosinca 1929, na stranici 17 napisao:» …Spalato fino a questo momento e stata meno della stessa Zara attaccata al partto latino autonomo, choe Italano, ma nulla e stato intenato per darle il caratere di una cita, e metter fine alla tradicione latina di 12 secoli, duranti i quali il croato non e stato mai capace di entrare nelle sue mura (…. dvanaest stoljeća Hrvat nije bio u stanju uči unutar zidina) moj djeda Marko mu je odgovorio, da ne samo da su Croati (naši Varošan) bili unutar zidina nego da su i njihove kosti ugrađene u zidinama (vidi F.P. «Dan kada su sva zvona zvonila» str. 127). «O imenu Zadra « zadarski povjesničar Mate Suić u Zborniku od 1976. na stranici 96 piše:» Vladali su njime (Zadrom) Italija, Austrija, Francuska, Venecija, Hrvatska, Bizant i Rimsko carstvo; prije toga izmjenili su se na njegovu području Liburni, Kelti i prastari Mediteranci.
Ponešto od svih njih ostalo je u Zadru. Od Hrvata najviše – ostao je narod « zahvaljujući ponajprije Stanarcima. Za vrijeme Napoleona 1806. naši Varošani, vjerni svom gradu još su se jednom morali prisilno preseliti, ovaj put iz gradske varoši u današnji prostor Stanova na kojem je dominirala drvena arhitektura sastavljena od nastambi koje su služile za privremeni smještaj varoških zemljoradnika, težaka, stočara i njihovog blaga. Razlog preseljenju bilo je njihovo skrivanje pred masovnom mobilizacijom u francusku vojsku, kao i uzurpiranje njihovih nastambi u Varošu zbog orgijanja 6000 francuskih vojnika i 1000 prostituki po Gradu. Zbog toga bi gradske vlasti trebale držati Stanarce kao kap vode na dlanu i odužiti im se, a ne da Stanovi postanu nazapuštenija gradska četvrt jer u zadnjih dvadest godina ni jedan javni (komunalni) objekt, kao npr. igralište, dječnji vrtić, knjižnica, proširenije ulica, nogostupi i dr. nije izgrađen u Stanovima.
Prošle je godine nadbiskup Ivan Prenda da bi slavio samog sebe zabranio Stanarcima da u znak sjećanja na svoje hrabre predke proslave 650.-tu obljetnicu Zadarskog mira 1358.( vidi F.P. «Stanarci hrabri baštinici Zadarskog mira 1358.» Isto tako do moje prve napisane knjige (2006) «600 godina povijesti Stanaraca» čije tiskanje nitko nije htio sponzorirati premda je jedna od najčitanjijih knjiga u Gradskoj knižnici Stanarci su bili nepravedno povijesno zapušteni i literalno neobrađeni.
Stanarci stari i novi i njihovi preci Varošani zaslužili su da gradska vlast izgradi na Stanove više javnih objekata za potrebe Stanaraca, kao i to da se slika ili replika Gospe mira ( koja se sada nalazi na bočni oltar crkve sv. Šime) smjesti na oltar njezine slijednice crkve Kraljice mira na Stanovima kako bi one koju je pohode podsjetila na križni put i nacionalni ponos Stanaraca i njihovih predaka Varošana i to iz osnovnog razloga da kada jednog dana netko strani ugleda sve ono što slijepe oči naše skrbi nad baštinom ne vide doći će stvarni kraj iluziji da smo zadarski baštinici i da je ova naša djedovina, naše trajno vlasništvo. Nešto u čemu će osim nas uživati, biti ponosni i naši potomci i potomci naših potomaka. Vjerojatno će se ova prebogata ostavština jednim potezom ovrhe, rasprodajom ili kolektivnim zaboravom pretvoriti u tuđe dobro, tuđu djedovinu.
