Krenulo je. Jasmin Repeša je na pripreme pozvao 11 od 12 olimpijaca (otpao je tek Stanko Barać), kvota u koju ulazi i Rudež, jedan od četiri zlatna “Mediteranca”, a na popisu su se našla i tri povratnika – Vujčić, Kasun i Stojić. Još jedno ljeto velikih očekivanja za hrvatsku košarku…
Tako je to kod nas. Šesto mjesto iz Španjolske i najbolji plasman na Eurobasketu od bronce ’95. prekrio je plasman na Olimpijske igre, a uoči Poljske uvriježilo se razmišljanje da je sve osim medalje neuspjeh. Konačno – čuje se sa svih strana – imamo reprezentaciju koja spada u red najboljih u Europi. Pogotovo što Grci, eto, dolaze bez Papaloukasa i Diamantidisa, Litavci nemaju Jasikevičiusa, Šiškauskasa i Kaukenasa, Rusima neće pomoći Holden i Kiriljenko… A to su tri reprezentacije koje su prije dvije godine bile ispred nas.
No, koliko je Hrvatska zapravo dobra? Odgovor ćemo morati pričekati do rujna. Iz ove perspektive, dakle na papiru, od nas su sigurno bolji samo Španjolci. Ali isto tako ne možemo biti toliko bahati i tvrditi da smo mi bolji od, primjerice, Slovenije, Turske, pa čak i Grčke takve kakva jest. Ne smijemo biti bahati ni zbog Turske ’01. i Beograda ’03. kad smo razmišljali slično kao danas, kad smo vjerovali da je “medalja naša i božja”. Ali nije se dogodilo.
“Došli smo valjda i mi konačno na red”, rekao je netko jučer u Panorami. Valjda jesmo. Čekali smo dovoljno dugo. Predugo…
– Nije se puno toga promijenilo – nasmijao se Nikola Vujčić nakon što je ušetao u predvorje hotela Panorama.
Četiri godine nakon što je odigrao posljednju utakmicu za Hrvatsku, kapetan s beogradskog Eurobasketa ’05. vratio se u reprezentaciju, tijekom sljedećih mjesec dana borit će se za mjesto među 12 u Poljskoj.
– Lipo je biti tu. Četiri godine su dugo razdoblje, ali ja sam u najboljim godinama, mislim da mogu dati puno, što i želim. Medalja s reprezentacijom uvijek mi je bio san.
Izjava na koju će mnogi odmahnuti rukom. U stilu “di je bio kad smo ga trebali”. Što i nije do kraja točno jer bez Vujčića smo se plasirali na Olimpijske igre, prvi put nakon 12 godina izašli smo na svjetsku scenu. No, njegovo iskustvo i kvaliteta trebali bi biti neprocjenjivi ovoj reprezentaciji. Bez obzira na to što ne može promijeniti percepciju dijela javnosti za koji je Nikola Vujčić – “izdajnik”.
– Tu percepciju ja ne mogu promijeniti. Znam što sam rekao kad sam otišao iz reprezentacije. Rekao sam da ću se vratiti. I vratio sam se. Ne kao veteran koji se “grebe” za nešto, već, vjerujem, kao netko tko može pomoći. A svašta sam o sebi čuo i pročitao u ove četiri godine. Deralo me se više nego premijera Sanadera kad je otišao.
Toga je morao biti svjestan kad je još ’06. Repeši rekao “ne”, ali nije djelovao kao netko kome to nije jasno. Međutim, sada je tu, izbornik i igrači su aklamacijom pozdravili njegov povratak. Pa bi s tim jedno poglavlje trebalo biti zaključeno, a otvara se drugo koje će završiti…
– Ništa neću pričati prije Eurobasketa. Potencijal smo uvijek imali, a kroz sve reprezentativne godine sam naučio da nam treba samo sreće.
Za početak je imamo, našim najopasnijim protvnicima u uvodnoj skupini Grcima otkazali su Theo Papaloukas i Dimitris Diamantidis, dva ponajbolja playmakera u cijeloj Europi. Vujo igra s Papaloukasom, kojeg ovih dana izbornik Kazlauskas proziva kao što je Repeša nekad njega.
– Naravno da bi nam bez njih trebalo biti lakše, ali sve je to uvjetno. Što se tiče Thea, on cijelu sezonu vuče ozljedu koju je dobro prikrivao, više od 10 godina igrao je bez odmora, pa razumijem njegovu odluku – zaključio je Nikola Vujčić.