ZADAR – Plakao sam sa svim navijačima na tribinama, spontano. Bilo nas je na tisuće, svi smo bili zagrljeni. Bilo je to na utakmici između ‘‘Zadra” i ‘‘Cibone”, 2000. godine, finale koje smo izgubili. Od toga dana, zbog onoga što sam osjetio, nikada više nisam izašao iz dvorane Jazine, nisam propustio niti jednu utakmicu. Bili smo navijači, bili smo ‘‘Tornado”, a ja sam spontano bilježio, pisao… Tako je, nakon osam godina tribina i utakmica, svijetlo dana ugledala knjiga ‘‘Posljednja generacija istoka”, generacija koja se 2008. godine oprostila od Jazina, izgradnjom dvorane na Višnjiku – priča za Slobodnu Dalmaciju Jure Karamarko, posve neobičan Zadranin.
Jure ima 24 godine, trenutačno radi kao konobar (‘‘za to sam se školovao”), a zapravo predstavlja središnje mjesto ukupne navijačke scene u Hrvatskoj, i to zbog nove knjige o navijačima koju je naslovio ‘‘Zadnji trzaj”, a koja će iz tiska izaći tek krajem siječnja. Jure se složio da neki dijelove knjige koja je još u rukopisu budu objavljeni u Slobodnoj Dalmaciji, a neobičnim ga čini činjenica da je u 24. godini, mimo svih socioloških studija o navijačima i događajima na utakmicama, taj ‘‘mladi Karamarko” rezimirao bolje od ikoga stanje o navijačima u Hrvatskoj.
Eskalacija sukoba
U ‘‘Zadnjem trzaju” nema imena, nema spominjanja klubova, prepoznavanja; knjiga kroz 36 priča donosi sliku hrvatske navijačke scene. Iz svake skupine navijača je barem 15 posto onih koji na tribinama nisu samo zbog navijanja i ljubavi prema svome klubu, kaže Jure, već ih ‘‘pokreću” krivi motivi.
– Ja se njima obraćam. Oni su potpuno krivo shvatili navijanje, sve emocije, svu sreću i sve što smo glorificirali prateći utakmice. Tih 15 posto je danas u dvoranama na utakmicama, kasnije na ulicama i u neredima, oni su razlog što preostalih 85 posto navijača ostaje kući, iz fotelja prate utakmice i ne žele više biti dio nikakvih navijačkih skupina – kaže Jure.
Mladi dugogodišnji član ‘‘Tornada” nikada nije slutio takvu eskalaciju sukoba kakva se sada događa među navijačima u Hrvatskoj. Intenzivno prati sve što se zbiva i kaže da nikada nije mogao predvidjeti da će se među navijačima izdvojiti oni kojima je zbivanje izvan stadiona puno važnije od onog što se događa na tribinama, a to obvezno uključuje nerede, što veću eskalaciju sukoba, kaos po svaku cijenu.
– Zato se u knjizi pitam o čemu razmišljaju dok im se koža ‘‘spaja” s metalom. Ja želim shvatiti one koji su sve o navijanju krivo shvatili i poslali onih 85 posto navijača kućama u fotelje, ali istodobno sam potpuno svjestan da se kroz godine ništa tako drastično ne bi izmijenilo da divljaštvo i nasilje kod nas nije prisutno na svakom koraku.
Filmski uzori
Znate li kako se zove jedan od najposuđivanijih filmova u hrvatskim videotekama? Zove se ‘‘Huligan” i prepun je nasilja. Taj film je podloga na kojoj odrastaju dečki od 13, 14 godina. Televizija je prepuna nasilja, a utjecaj interneta i sadržaja do kojih tim putem možete doprijeti je neiscrpan izvor raznih ‘‘uzora”. Mi navijači smo izgubili svoju bit: sami smo određivali kakvi ćemo biti, a danas se ne možemo oduprijeti utjecajima i postajemo kao oni drugi, koji u navijanju nisu doživljavali ni ponos, ni sreću, ni najemotivnije trenutke ‘‘spremljene” za najljepša sjećanja. Volio bih, kada knjiga izađe, da se svaki navijač koji je bude čitao zapita gdje je on u svemu tome – kaže mladi Karamarko.
Čekamo prvi pokop
Ja sam licemjeran jer sam obični navijač koji piše o teškoj problematici unutar navijača? O problematici koja razdire i uništava hrvatsku navijačku scenu? Licemjeran što teška srca sebi priznajem neke stvari koje sebi mnogi neće priznati, a to je da je situacija nikad gora i da dolazi i gore.
Situacija u kojoj i mi čekamo prvu žrtvu i prvi pokop. Licemjeran jer sam skrenuo s puta na kojemu sam bio? Jer sam skrenuo s toga puta u kojemu podržavaš sve te aktivnosti. Jer sam sam sebi priznao da sam i ja imao dosta krivih pogleda na taj navijački svijet? Licemjeran sam jer ne pišem protiv Đurđe Adlešič, protiv velike policijske represije, protiv zakona o navijačima, protiv Vlatka Markovića, Štimca, Mamića itd.?
Licemjeran sam što njih zanemarujem a obraćam se navijačima direktno i pogađam njihovu srž i problematiku, a i sam sam navijač? Kad se situacija među navijačima i unutar skupina riješi onda se lako riješi ostala problematika. Sve dok su krivi prioriteti navijačkog života, sve dok navijače pokreću krivi ideali i dok pišem o njima, krivim idealima, ja sam licemjer? Pitam se po kojim to kriterijima. Zar nismo najveći licemjeri u cijeloj priči svi skupa? Licemjeri svih skupina ujedinjeni u svom navijačkom životu koje boli ona stvar za klub. Sada je postao bitan ULTRA ŽIVOT, a klub je samo usputan faktor. Tko je onda licemjeran u cijeloj priči? Ja ili cijela naša navijačka scena koja iskorištava i siluje ovu ligu kao poligon za svoje bitke i za svoje ratove. A nogomet? Koga više briga za nogomet?!
Ekstremisti su nas potjerali s tribina
U međuvremenu, utakmice se u Zadru igraju u ‘‘Višnjiku”. Jure Karamarko prati sumrak navijačke kulture u cijeloj Hrvatskoj i odluči se napisati knjigu, ‘‘Zadnji trzaj”. Prvi put je ozbiljno potražio izdavača, no i za to se trebalo dobro pomučiti.
– Promjene su se zadnjih godina dogodile strahovitom brzinom. U percepciji javnosti mi smo danas divljaci, a nekada se javnost poistovjećivala s navijačima. Kako se dogodilo da 15 posto navijača – kojima su ulica, nasilje i novinske naslovnice važnije od bilo koje tribine – postane glasnije i jače od nas, navijača koji smo se povukli? Mi to očito nismo prepoznali na vrijeme. Sada se čudimo. Što će biti dalje? Ekstremisti će biti još ekstremniji, publika će sve manje dolaziti na stadione, zakoni će biti još rigorozniji. Rezultat će biti – prazne tribine. To je moja procjena, a volio bih da nisam u pravu.
Vrijeme čiste sreće
Imao je 14 godina kada je gledao prvu utakmicu i od tada je pravio zabilješke, dnevničke zapise, impresije, emocije koje su ga nosile i kao dio ‘‘Tornada” ispunjavale ponosom. To je bilo vrijeme navijanja, događaji za ‘‘čistu sreću”. Navijači su svojim zadarskim košarkašima, kada su i izgubili, i to finale, pjevali tadašnju ‘‘Torcidinu” pjesmu:
„Ako ne postaneš novi prvak ti ‘Tornado’ će žaliti Oprostit ćemo ti Jer ipak znamo svi Da najbolji si ti I nikada ti nećemo Okrenuti leđa mi.” Osam godina Jure je bilježio i a onda je ove godine poželio objaviti svojevrsnu povijest zadarskog ‘‘Tornada” nakon odlaska iz Jazina. ‘‘Posljednja generacija istoka’ nije imala izdavača. Tiskana je u svibnju u Zagrebu u 300 primjeraka, nije lektorirana, plaćena je iz džepova Jure i njegovih prijatelja, nema je ni u jednoj knjižari, ne može se kupiti nigdje.