Zvali su me Amerikanci iz televizijske kuće ESPN, kazali da među trideset velikih svjetskih sportskih priča iz posljednjih trideset godina žele napraviti priču, zapravo dokumentarni film s radnim naslovom “Jednom braća”.
O slavnoj, trofejnoj, velikoj košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije koja je, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, bila sigurno najjača neamerička reprezentacija u povijesti svjetske košarke i za koju su govorili da je jedina u stanju nositi se s najjačom reprezentacijom, SAD-om, sastavljenom od najboljih NBA igrača.
Spomenuli su mi tu našu sjajnu, strašnu, po njima i razarajuću petorku – Aleksandar Đorđević, Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Vlade Divac – koja je, kako oni misle, po kvaliteti bila ravna vrhu vrhova NBA lige. Ideja im je bila ispričati tu košarkašku priču kroz odnos Dražena Petrovića i mene.
Snimiti dokumentarac o prijateljstvu prekinutom ratom. O tome da smo Dražen i ja godinama bili bliski kao braća, a onda se raspala zajednička nam država, ispalo je da se raspalo i naše prijateljstvo…
DIVAC3-250908
Divac je u Zagrebu prvi puta nakon 1989. godine i tu prigodu je iskoristiio da posjeti muzej DraŽena Petrovića
Slučaj zastava
Stigao sam u Zagreb, drugi put nakon Draženove tragične smrti, opet sam otišao na grob svome velikom prijatelju, slobodno mogu kazati – svome bratu! Da, Dražen Petrović bio je moj brat. Zajedno smo odrastali i kao košarkaši i kao ljudi, zajedno otvarali prozore života. U reprezentaciji smo stalno bili cimeri, uvijek zajedno, na parketu i izvan njega.
Možda sam jedini čovjek na svijetu koji je znao sve Draženove tajne, jednako kao što je Dražen bio jedini čovjek koji je znao sve moje tajne. Bili smo vezani kao da smo jednojajčani blizanci.
Moji bliski prijatelji u reprezentaciji bili su Dino Rađa i Žarko Paspalj, sa svima sam bio u dobre, ali odnos s Draženom bio je nešto posebno. Nešto što se s pravom može nazvati – bratski!
Onda je počeo grozan rat. Dražen i ja se više nismo čuli. Kad smo se našli na parketu NBA lige, svatko u svojoj momčadi, tražio sam ga pogledom na zagrijavanju, vidio sam da je okrenuo glavu od mene. Milijun puta sam se pitao – zašto?
Znam što ćete sad kazati: zato što je cijela hrvatska javnost godinama slušala kako je Vlade Divac na Svjetskom prvenstvu u Buenos Airesu 1990. godine gazio hrvatsku zastavu, a znalo se govoriti i pisati da sam na parketu – spalio hrvatsku zastavu!?
Jedno i drugo je najgnusnija laž, najveća izmišljotina koju sam doživio. Točno je da mi je netko od naših navijača dao u ruke jednu zastavu, vidio sam da nije jugoslavenska zastava, nego emigrantska – kako su nam onda govorili za zastave s hrvatskim i srpskim obilježjima bez zvijezde petokrake – vratio sam je u gledalište onamo odakle su mi je i dali.
Niti sam je gazio, a pogotovo je nasred parketa nisam spalio. I svakome, od onda do danas, kažem isto: pogledajte TV snimku toga trenutka, ostao je zabilježen u TV prijenosu, uvjerite se je li ovo istina. A ja se kunem da sam od riječi do riječi kazao istinu…
Ne trebam se ja nikome opravdavati, ne trebam se braniti od suludih napada na mene koji nemaju nikakvog osnova. Ja ništa nečasno, kad je u pitanju Hrvatska, nikad nisam učinio.
Volim svoju državu Srbiju jednako kao što je Dražen volio svoju državu Hrvatsku, kao što je i sad vole dva moja velika prijatelja, Dino Rađa i Toni Kukoč. I tu prestaje sva priča…
Bol za prijateljem
Ubilo me kad sam saznao da je Dražen poginuo. Zabio sam se u sobu, želio biti sam sa sobom, bio sam u šoku. Bol je bila velika, najveća, tog dana sam izgubio velikog prijatelja, brata…
Pretpostavljao sam ja zašto je on onda okrenuo glavu od mene. Ja sam tad bio etiketiran kao najveći neprijatelj Hrvatske, u to je stalno trubio jedan hrvatski političar čije ime ne želim ni spomenuti. Taj je napričao toliko laži o meni da ga sad, dvadeset godina kasnije, mora biti sram od samoga sebe. I od Boga! Možda je Dražen u takvoj situaciji mislio da će biti strašno etiketiran, možda i anatemiziran od hrvatske javnosti ako i dalje prijateljuje sa mnom…
Odgovor na to pitanje nikad nisam dobio. A silno sam želio o svemu otvoreno, ljudski, prijateljski, razgovarati s Draženom. Koji je sigurno znao da nisam ni gazio ni palio hrvatsku zastavu te 1990. godine u Buenos Airesu. Na žalost, taj susret s Draženom nisam doživio, on je otišao u vječnost, kao što sam ga volio dok je bio živ, tako ga volim i sad kad je na nebu.
A o tome kakvog me se doživljava u Hrvatskoj dugo sam razgovarao i s Tonijem i s Dinom. A Dino, onako direktan i lud kakav je uvijek bio, jednom mi je rekao: “Diki, jebi ga, u Hrvatskoj misle da si nam neprijatelj i za kurac je šta ja i svi mi znamo da to nema veze s istinom!” Tad sam kazao: “Dino, i ti i ja znamo da ja nikoga ne mrzim, da nikad u životu nisam ni promislio, a kamoli izustio jednu jedinu riječ protiv Hrvatske!” Dali smo jedan drugome ruku, ostali smo prijatelji kakvi smo i bili iz naših zlatnih zajedničkih košarkaških godina…
Duševni mir u stanu Petrović
Biserka Petrović i Vlade Divac
Eh, da, odvukla me ova priča od onoga što sam doživljavao prije nekoliko dana u Zagrebu. Došao sam na Draženov grob, bol mi je parala grudi. Prišao sam grobu, pomilovao fotografiju svoga Dražena, poljubio je, ostavio na njegovu grobu našu zajedničku sliku, položio cvijeće svom Draženu…
Poslije toga sam otišao na grob velikoga košarkaškog vizionara, genijalnog igrača i jednog od selektora reprezentacije Jugoslavije iz godina kad sam bio reprezentativac “plavih”, Krešimira Ćosića. Poklonio sam se divnom čoivjeku i geniju košarke, položio cvijeće na njegov grob.
Tugu zbog činjenice da Dražen i Krešo više nisu među živima, da počivaju jedan blizu drugoga na zagrebačkom groblju Mirogoj, niti sam krio niti sam mogao skriti. Amerikanci su sve snimali, na groblju sam se zadržao sigurno sat vremena, vidio sam da je i njih sve to potreslo…
Toga dana otišao sam kod Draženova brata Aleksandra Petrovića. Bila je tamo i njihova majka, gospođa Biserka. Razgovarao sam s njima o onome što me mučilo dvadeset godina, otvorio sam im dušu, poslije toga razgovora sam se osjećao kao da sam skinuo najveći mogući teret s vrata. Sad se osjećam nekako pročišćeno, kao da sam konačno našao duševni mir koji sam tražio dva puna desetljeća.
Svjestan sam da će vjerojatno mnogi i dalje misliti o meni ono što su mislili i dosad, ono što su im nametnuli da misle šireći o meni užasne laži, ali ja tu ne mogu ništa učiniti. Živio sam i živim čestito, nikome nikad nisam nanio nikakvo zlo. Svoje volim, tuđe poštujem – to je bio i ostao moj životni moto!
Završit ću ovu priču time da sam se zakleo kako ću, kad prvi put dođem u Zagreb, odmah otići na Draženov grob. Tako je i bilo. U jesen 2008. godine stigao sam nakon skoro dvadeset godina u Zagreb, otišao se pokloniti svome Draženu. Tad sam posjetio i Muzej “Dražen Petrović”, mislim da sam u knjizi sjećanja, uspomena na Dražena napisao ovo: “Kako vreme ide, prijatelju moj. Rekao sam sebi da ću doći da te posetim kad prvi put dođem u Zagreb. Evo, danas sam tu i vratio sam uspomene na nešto najbolje što je Evropa imala u košarci!”
Želim na kraju kazati i ovo: neizmjerno sam sretan što sam bio Draženov prijatelj, što sam s njim igrao u istoj reprezentaciji kojoj se klanjao cijeli košarkaški svijet. Ta naša zajednička reprezentacija zaista je bila sportsko svjetsko čudo. Momčad kojoj se i danas dive u košarkaškom svijetu…