ZADAR – Porezne promjene, prije svega ukidanje olakšica u sustavu oporezivanja dohotka, pogodit će srednji sloj stanovništva. Ta rečenica proteklih je tjedana nebrojeno puta ponovljena iako, zapravo, iza nje ne stoji nikakav utemeljni opis srednje klase u Hrvatskoj. Logika kazuje kako bi pripadnik srednje klase od svog mjesečnog prihoda trebao moći relativno ugodno živjeti. Pretpostavka je da s prihodima može pokrivati troškove stanovanja, da ima automobil, može otići u kino, kazalište, koncert, kupiti knjigu i da pritom ne razmišlja na čemu će u kućnom proračunu uštedjeti za tu vrstu troškova. Sudeći prema dostupnim pokazateljima o distribuciji dohotka, podacima o prosječnim troškovima kućanstava, iznosu minimalnih troškova života – takav “srednje klasni život” vode tek rijetki građani Hrvatske.
Prema analizi GfK o kretanju prihoda i troškova u kućanstvima, lani je više od 70 posto kućanstava ukazivalo na nedovolje prihode. Prosječno hrvatsko kućanstvo u prošloj godini raspolagalo je mjesečno s oko 6.660 kuna, odnosno oko 80 tisuća kuna na razini godine. Prema subjektivnoj procjeni ispitanih, potrebni prihodi za zadovoljenje osnovnih troškova obitelji trebali bi iznositi prosječno oko 8,8 tisuća kuna mjesečno. I to je podatak koji vrijedi za tročlanu obitelj, dok bi četveročlanoj obitelji za pokrivanje mjesečnih potreba trebalo oko 11.170 kuna mjesečno.
Tako je, u konačnici, istraživanje GfK pokazalo da obitelji u Hrvatskoj mjesečno prosječno nedostaje oko 2.140 kuna. Rezultati su pokazali i kako najviša pojedinačna stavka u kućnom budžetu i dalje otpada na hranu i piće, oko 33 posto. Prema sindikalnim izračunima, troškovi prehrane pojedu gotovo 40 posto sredstava potrebnih za pokriće minimalnih mjesečnih troškova obitelji. Polovicu svojih prihoda kućanstva troše na zadovoljenje egzistencijalnih potreba – hranu i stanovanje. Sindikalni pokazatelji daju još lošiju sliku.
Prosječna isplaćena neto plaća po zaposlenom radniku u zemlji, prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, iznosila je 5.157 kuna, gotovo 1,5 tisuća kuna manje od iznosa minimalne potrošačke košarice sindikata. Upravo primjer prosječno isplaćene plaće pokazuje koliko je sklisko tlo definiranja srednje klase. Kad naš zaposlenik s prihodom u visini prosječne plaće otplati prosječnu ratu stambenog kredita, oko tri tisuće kuna, i plati režijske troškove koji se za stan od 50-tak kvadrata penju do tisuću kuna, za prehranu, higijenu, kulturu, putovanja ostane mu tek nešto više od tisuću kuna. Definitivno nedovoljno da bi pokrio osnovne potrebe, a kamo li da se nazove pripadnikom srednje klase. Naravno, pretpostavka je da takav zaposlenik nema osobni automobili.
– Prema definiciji, srednji sloj je 50 posto stanovništva između medijalnog dohotka, onih 25 posto iznad je viši, a 25 posto ispod je niži srednji sloj. Druge definicije ne razlikuju niži i srednji sloj, ali zato smanjuju granice, na recimo 15 posto – objašnjava Marko Krištof, ekonomist Sindikata znanosti. Prema njegovim izračunima koji se baziraju na podacima iz 2007. godine, kada je REGOS sindikatima dostavio detaljne informacije o distribuciji dohotka, srednji dohodak bio bi negdje oko 6.725 kuna bruto.
Prema podacima državne statistike o strukturi zaposlenih prema visini isplaćene neto plaće, najviše zaposlenih mjesečno zaradi manje od 10 tisuća kuna. U ožujku prošle godine tako je preko 500 tisuća zaposlenih zarađivalo do maksimalno osam tisuća kuna mjesečno, pri čemu je prihod od 5.001 do šest tisuća kuna imalo 14,9 posto zaposlenih prema nacionalnoj klasifikaciji zanimanja, dok je od 6.001 do osam tisuća kuna zarađivalo 15,7 posto zaposlenih. Plaće više od osam tisuća kuna primalo je 10,2 posto zaposlenih. Ti se pokazatelji vjerojatno nisu značajnije mijenjali, barem ne na bolje, s obzirom da su u proteklih godinu dana plaće pale. No, za definiranje slojeva stanovništva prema platežnoj sposobnosti, valjalo bi imati i podatke ne samo o isplaćenim plaćama, već i šire, bilo da je riječ o drugom dohotku ili prihodu od kapitala.