Poznata zagrebačka arhitektica Helena Paver-Njirić već godinama živi u trokutu Zagreb-Darmstadt-Stockholm i u sva ta tri grada radi sa studentima arhitekture. Dvostruka dobitnica Nagrade Zagrebačkog salona, te nagrada „Viktora Kovačića” i „Bernarda Bernardija”, tim je, ali i nekim drugim međunarodnim priznanjima sredinom 90-ih sebi otvorila put u svijet europskih arhitektonskih fakulteta.
Unatoč procjeni da je to „za ženu presurov posao”, ne namjerava odustati: u Zadar je koncem listopada dovela dvadesetak studenata završnih godina arhitekture s Kraljevskog tehničkog fakulteta u Stockholmu, a dogodine planira dovesti svoje studente iz njemačkog Darmstadta.
-Nije ovo prvi put, iz Berlina sam dovodila studente još prije deset godina i obilazila s njima Split i Korčulu. S ovim studentima sam počela radionicu, a po povratku u Švedsku imat će zadatak projektirati prenamjenu vojarne na Istu u sveučilišni istraživački centar s potrebnim javnim sadržajima, te edukativni istraživački centar u Nadinskom polju. Isti će projektni zadatak dobiti i moji studenti iz Darmstadta, a njihovi radovi će potom biti izloženi u Zadru.
S kakvim se dojmovima švedski studenti vraćaju iz Hrvatske?
– Stockholm je konfiguracijski sličan Zadru, oba su gradovi na otocima. Ali, postoje i potpune suprotnosti. U Švedskoj više od 300 godina nije bilo rata, arheologija praktično ne postoji, a vidjeli su Zadar koji se nakon svakog ratnog razaranja kvalitetno i po istoj matrici obnavlja. Logično da njih najviše zanima tradicionalna gradnja na Mediteranu, ali posebno su bili impresionirani bogatstvom javnog i polujavnog prostora i time što se ne priječi prilaz privatnom vlasništvu.
Kada smo obilazili suhozide na Pagu, došli su do zida i stali, a prešli su ga tek kada su pitali mogu li prijeći preko suhozida! Možda ćemo na fakultetima istražiti mogućnost transformacije suhozida u neki suvremeniji jezik, vidjet ćemo. Inače su fascinirani kamenom kao građevinskim materijalom, pa su bili oduševljeni i kada su vidjeli kamene križeve na Kornatima.
Niste ih vodili na Vir?
-Ne, još ni ja za to nisam spremna.
Postoji li uopće mogućnost usporedbe „arhitektonsko-urbanističke situacije” u Švedskoj ili Njemačkoj s ovom u Hrvatskoj?
– Kod nas je moral pao vrlo nisko i to se osjeti i kroz drskosti u prostoru. Zakoni postoje, ali se ne poštuju. Dakako, i u Njemačkoj investitori žele izgraditi i prodati što više, ali onaj tko se zaigra i bude u tome uhvaćen, ovisno o veličini izgrađenog mimo dozvole, mora napraviti nešto društveno korisno. Obično se zatraži da izgrade vrtić i školu i da ih daju na javno korištenje i predaju ih društvenoj zajednici.
-To im je prihvatljivo?
– Da, prekršili su zakon i to im je prihvatljivo. A financijska im je kazna još gora.
Što je s „privatnom” divljom gradnjom?
– To ne postoji, to nikome ne pada na pamet. O razini međusobnog povjerenja u švedskom društvu najbolje govori činjenica kojoj sam se jako čudila: vi i ja sklopimo kupoprodajni ugovor i bez ovjere javnog bilježnika ili neke provjere, na temlju tog ugovora možete dobiti građevinsku dozvolu! Ako netko zezne, taj ide na sud i za to odgovara, bit će kažnjen i u to nitko ne sumnja!
Takvo što kod nas ne mogu zamisliti. Kod nas dugotrajna i zamršena zakonska procedura u ishodovanju građevinske dozvole ljude tjera na pronalaženje prečica. Kod nas je ta „privatna eskalacija” posljedica socijalizma i tranzicijski fenomen, zakoni su spori, a želja za gradnjom je jača, jer svatko želi nešto svoje