Ovih dana, o 19. obljetnici bitke za Vukovar, u kolektivnoj svijesti Hrvata najvažnijega događaja Domovinskog rata, iz tiska izlazi knjiga “Vukovar 1991. – izbor iz srpskih dokumenata”, u izdanju Novog Libera iz Zagreba, u kojoj se, prvi put u nas, objavljuju dokumenti što ih je prikupio Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji i objavio 2007. u omašnoj, dvosveščanoj, knjizi “Vukovarska tragedija 1991. – u mreži propagandnih laži i oružane moći JNA”.
U hrvatskome izdanju, skraćenom, ali koncentriranom na ključne događaje te strašne ratne godine u gradu na Vuki, potpuno se ogoljuje propagandni mehanizam Miloševićeva režima i ideologija mržnje koja je izbijala iz tadašnjih srbijanskih medija, osobito iz novosadskoga lista “Dnevnik”, i trovala tamošnju javnost dezinformacijama i lažima o napadnutome hrvatskom gradu što se borio za opstanak.
Najpotresniji i najmučniji dio knjige jesu iskazi zločinaca, svjedoka i žrtava pokolja na Ovčari, dani pred sudom za ratne zločine u Beogradu. Globus donosi ulomke koji najzornije pokazuju kako se u Srbiji 1991., prije svega u medijima, gledalo na sustavno razaranje Vukovara te izvatke iz sudskih iskaza zločinaca što su pobili ranjenike iz bolnice.
(Napomena uredništva: izvorni su tekstovi mjestimice skraćeni)
Prije 19 godina srpski su mediji, naročito novosadski Dnevnik, o opsadi Vukovara izvještavali kao o “Tuđmanovu Staljingradu”.
“Četnici su spremni”, “Hrvatsko-mađarska koalicija protiv srpskog življa”, “Obukao uniformu, a tek mu je 12”, “Zenge u rukama pravde” – naslovi su tekstova koje su pisali novinari novosadskog dnevnog lista koji su pratili 12. novosadski korpus JNA, vojno angažiran u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu.
U ratnim uvjetima, pišući o mržnji, zločinima, stradanjima, srpski je tisak, baš kao dobrim dijelom i hrvatski u to vrijeme – bio dio mašinerije koja je manipulirala ljudima i koja je radila na stvaranju ratne psihoze, straha i poticanja međusobne mržnje. Kad se sklopi mozaik onoga što se pisalo i govorilo s obje strane granice, jasno je da su metode psihološkog rata bile slične, samo mnogo ekstremnije u srpskom slučaju. Novinski izvještaji pisali su isključivo o “ustašama”, a ignorirale su se činjenice stradanja civila, rušenja grada i izbjeglica pred naletom vojske.
Te povijesne materijale, svjedočanstva medijsko-propagandnog rata koji se, s obje strane granice, vodio od početka 90-ih, hrvatska će publika prvi put imati priliku pročitati u knjizi o Vukovaru koju upravo objavljuje zagrebački Novi Liber.
