Kad bi Hrvatska prva u Europi proglasila jedan dan apstinencije roditelja i djece od ekrana

 Projekt “Deset dana bez ekrana”, koji je “pionirski” u Zadru prije dvije godine pokrenuo zadarski profesor Zlatko Miliša s Udrugom za izvanškolske aktivnosti “Cinaz”, dobio je iznenadni zamah: za provođenje projekta zainteresirano je 20 škola diljem Hrvatske, od kojih je jedna, iz Dugog Sela, već obavila glavni dio, a ostalih 19 s projektom počinje odmah nakon zimskih školskih praznika.
Ovim je Hrvatska dobila prvu društvenu kampanju kojom se mogu, gašenjem ekrana, točno valorizirati svi pozitivni učinci projekta na djecu.

U Zadru je 22 učenika sedmih i osmih razreda, zajedno s roditeljima, provelo projekt koji se sastojao u tome da se deset dana u obiteljima provede bez triju ekrana: TV-a, računala i mobitela. Sadržaj dnevnika koji su za to vrijeme vodili učenici iznenadio je mnoge, jer su 14-godišnjaci oduševljeno pisali “Kakav mir u obitelji!”; “Imam više vremena za sebe i za druženje s prijateljicama”; “Zbližio sam se obitelji” i slično.

O zadarskom pionirskom projektu objavljena je knjiga “Deset dana bez ekrana”, a budući da je to priručnik o tome kako selektivno koristiti tri ekrana, objavljivanje je očito potaknulo mnoge škole da i one u svojim sredinama provedu projekt.

Naime, i zadarskom je projektu prethodilo istraživanje među učenicima sedmih i osmih razreda, koje je pokazalo da djeca pred ekranima provedu četiri do pet sati dnevno.

– Bio bih presretan da Hrvatska prva u Europi proglasi jedan dan apstinencije roditelja i djece od triju ekrana. Uz više ekrana, dodatno se osiromašuju mladi životi, a bijeg u iracionalno postaje sve veći. Mladima treba pomoći da ne budu imitatori, nego kreativci. Ovako su prepušteni tiraniji koja se zove neselektivno gledanje svih ponuđenih sadržaja na ekranima – kaže dr. Zlatko Miliša, pročelnik Odjela za pedagogiju Sveučilišta u Zadru.

Ono što u početku izgleda kao hobi, poslije preraste u ovisnost, upozorava dr. Miliša, objašnjavajući da cilj projekta nije usmjeren protiv medija i “triju ekrana”, nego upućivanje na nužnost njihova selektiranoga korištenja i stvaranja objektivnog stava.

U tome mladima treba pomoć, jer je samo zadarska anketa pokazala da svaki drugi učenik u svojoj sobi ima televizor na kojemu programe najčešće gleda sam, a računalo u sobi drži dvije trećine učenika!

– Ekrane ne treba zabranjivati, ali oni ne smiju biti u spavaćoj sobi, ne smiju biti na nastavi (Facebook preko mobitela), i što je najvažnije, s djecom treba razgovarati o sadržajima na ekranima – kaže dr. Miliša.
Piše lada kalmeta

Snježana i Neven Šoletić, čija je kćerka Antonia sudjelovala u projektu “Deset dana bez ekrana” kažu da su prije nekoliko godina sami “izbacili” TV iz dnevnog boravka, jer je doslovno uništavao komunikaciju .
– Imamo petero djece i mi smo u dogovoru s njima, demokratski, sklonili TV na neko vrijeme. To je potrajalo punu godinu dana i za to vrijeme smo više saznali o našoj djeci nego kroz godine odgoja. Igrali smo igre, pričali, djeca su se spontano otvarala, shvatili smo kako razmišljaju i što ih muči. Prije toga je televizor odvlačio svu pažnju, a razgovor se često svodio na to tko je što gledao na TV-u. Televizor smo nakon godinu dana vratili zbog Svjetskog prvenstva u nogometu – ispričali su Snježana i Neven Šoletić.
Stoga ni Antoniji nije kasnije teško pao projekt “Deset dana bez ekrana”.
– Sviđalo mi se to što je tada u stanu vladala drugačija atmosfera, bez stresa. Ja sam imala više vremena za prijateljice, a i doma sam se ljepše osjećala uz knjigu ili u razgovoru sa mojima, nego pred TV-om – rekla je Antonia. U obitelji Šoletić kažu da sada češće gase televiziju, jer su uočili da su tada znatno više okrenuti jedni drugima. Ne razmišljamo o životima onih na TV-u, nego o nama – zaključuju Šoletići.