Kao i prethodne, tako će i ove godine Društvo za zaštitu biciklista u prometu 16. prosinca u 17,00 sati u konobi Skoblar proslaviti blagdan sv.Zoila, zaštitinika Zadrana.
Mnogi Zadrani, pa čak i neki povjesničari govore kako su sv. Stošija, sv. Šime, sv. Krševan i sv. Zoilo zaštitinici Zadra, što nije u potpunosti točno. Naime, svetom Zoilu, premda je suvremenik sv. Stošiji i sv. Krševanu nije posvećena ni jedna crkva u Zadru, pa se postavlja pitanje kako netko tko je beskućnik može biti zaštitnik grada kao što je Zadar.
Osim što je sv. Zoilo bio beskućnik, on je bio i običan svećenik, što je prije dvije godine na jednom predavanju o sv. Zoilu naglasio mons. Eduard Peričić. No, brzo se ispravio rekavši “da smo svi pred Bogom jednaki”.
Mislim, da i to nije točno, jer je običnom zadarskom puku koji je tada predstavljao 75 posto stanovništva Zadra običan svećenik Zoilo bio je najomiljeniji svetac što je jedan od razloga da su pape zabranjivale njegovo slavljenje (sv. Zoilo nije evidentiran u Katoličkom kalendaru), a poznato je da su pape glasnogovornici Boga.
Zabrana slavljenja sv. Zoila trajala je sve dok zadarskom nadbiskupu Vicku Zmajeviću nije pukao film pa je 1713. godine poslao zadarskog književnika, leksikografa, historiografa i prevoditelja Ivana Tranzligera Zanottija (1665.-1732. ) kod pape Klementa XI. da ishodi “prometnu dozvolu” za održavanje procesije u na blagdan Sv. Zoila. Tako se od 1714. do 1918. godine u Zadru slavio sv. Zoilo.
Za ovogodišnju proslavu sv. Zoila Zadrani Pere Kantadur i Saša-Mario Varošanin pripremili su iznenađenje jer će u Konobi Skoblar zapjevati staru Varošku himnu Premilena Domovina, koja je u prošlosti Zadra imala sudbinu sličnu sv. Zoilu.
PREMILENA DOMOVINA
Gori nebo visoko, doli more duboko a ja u sredini, vječnoj utješini
mislim na te oj jedina, Premilena Domovina
male barke, mali svijet
u daleki tuđi svijet
puna barka ljudi
svaka svoje čudi mislim na te o jedina Premilena Domovina
ko te ne bi ljubio
ove noći snivao
bio bi od kamena srca nesmiljena
mislim na te o jedina Premilena domovina
Do nedavno je autorstvo ove varoške rodoljubne pjesme pripisivano hrvatskom putopiscu, kompozitoru Antunu Nemčiću (1813.-1849.). Moj predak Varošanin, svećenik, i gimnazijski profesor u Zadru i Splitu Ivan Perinović (1810.-1862.), koji je kao publicist svoje članke objavljivao u Zori dalmatinskoj, 1930.godine za Premilenu Domovinu je naveo da potiče iz zadarskog Varoša. Isto tako i Varošanin, Ivan Dukić (1806.-1878.), koji je učiteljevao u pučkoj školi u Preku od 1845.-1847. ( vidi knjižicu “PREKO”,povijesne i geografske folkloristične i kulturne crtice, Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare, Dubrovnik 1924. str. 57) spominje da je Premilena Domovina himna Varošana. Stanarac Bartolomeo (Bore) Perinović rođen 25. kolovoza 1892., poznat na Stanovima po svojoj uzrečici “Kurba cili svit”, prije Drugog svjetskog rata bio zaposlen na Sudu u Zadru, a poslije rata mi je govorio da je u jednom sudskom predmetu pronašao tekst Premilene Domovine, ali da ga poslije nije mogao pronaći.
Vjerojatno je tome razlog što prije Drugog svjetskog rata ni Crkva (osim što se u crkvi sv. Mihovila tolerirala molitva na hrvatskom jeziku), ni talijanska vlast u Zadru nisu dozvoljavanje javnu upotrebu hrvatskog jezika, pa tako ni pjevanje Premilene Domovine. Poslije Drugog svjetskog rata nova vlast jednako kao i prethodna nije tolerirala pjevanje Premilene Domovine. Stariji Stanarci sjećaju se da smo sedamdesetih godina prošlog stoljeća za Veliku Gospu ispred kuće pokojnog Marija, Đipala Goića zapjevali Premilenu i da je tada intervenirala ondašnja milicija. Nastanak ove pjesme vezan je za dolazak Napoleonove vojske koja je 19. veljače 1806. preko Knina sa 6000 francuskih vojnika i 1000 prostitutki provalila u Zadar orgijajući po Varošu potjerala Varošane iz njihovih nastambi, zbog čega se 14 varoških obitelji prisilno preselilo na prostor današnjih Stanova.
U toj njihovoj muci i nevolji nastala je (najvjerojatnije u barci u Uvali Jazine) rodoljubna pjesma Premilena Domovina “Mislim na te oj jedina Premilena Domovina”. Da se može posumnjati da je Antun Nemčić autor Premilene Domovine potvrđuje događaj koji se zbio prije nešto manje od 5 godina.
Mađarsko mještance Edde u Županiji Somogy, dvadesetak kilometara od Koposvara, do kojeg vodi samo jednosmjerna cesta, otkrilo je poslije 193. godine da je tu 14. siječnja 1813. godine rođen hrvatski pisac, putopisac i pjesnik Antun Nemčić-Gostovinski. To treba zahvaliti članovima Križevačkog stola Družbe Braća Hrvatskog zmaja koji su u ožujku 2006. posjetili Edde, a u svibnju iste godine na svečani način u tamošnjoj mjesnoj crkvi otkrili spomen-ploču Nemčiću.
Iako je taj događaj doprinos hrvatsko-mađarskom prijateljstvu i dobrosusjedskoj kulturnoj suradnji Koprivničko-križevačke županije i regije Somogy, postavlja se hipotetsko pitanje: bi li uistinu Nemčiću bilo drago kad bi doznao da su Hrvati obilježili njegove ugarske korijene. Iz njegova se ponašanja za života, iz javnog djelovanja i napisanih članaka, može zaključiti da je Nemčić ipak skrivao svoje mađarsko porijeklo. Nameće se drugo logičko pitanje: bi li uistinu Nemčiću bilo drago da se otkrije da je pjesmi Premilena domovina, nastaloj 1806. godine, dakle prije nego se on rodio (1813.), 1845. godine pripisao svoje autorstvo. Očito je, da se radilo o Antunovoj namjeri da, s jedne strane prikriva svoje podrijetlo, a s druge , prisvajajući autorstvo pjesme Premilena Domovina, prenaglasi svoje rodoljubno hrvatstvo.
Početni stihovi Premilena Domovina : Gori nebo visoko, doli more duboko, ukazuju da je autor pjesme inspiraciju dobio u barci na moru, što se nije moglo dogoditi Antunu Nemčiću. Njemu je nebo moglo biti visoko, ali dolje mu je moglo biti samo blato Balaton.
U Novinama horvatsko-slavonsko dalmatinskim 1846. Antun Nemčić-Gostovinski objavio je komentar pod naslovom “Šta je to paradokson” u kojem, objašnjavajući tu grčku riječ, zamjera Hrvatima što je radije koriste nego hrvatske riječi: protuslovlje ili proturječje. Pritom iznosi primjer paradoksona ” To je kada rođeni Horvat s drugim Horvatom u horvatskoj domovini danas mađarski korespondira ( kao na primjer danas u INI, ili OTP banci) – a sutra iz svega grla pjeva – Oj Hrvati, braćo mila, čujte našu riječ: Neće nas razdružit sila, baš nikakva već! Pa tad: Oj Horvati, jošte živi riječ naših djedova itd. što zatim slijedi.”
Nema dvojbe da se kao vatreni ilirac Nemčič borio za uporabu hrvatskog jezika u javnom životu, što je posebno došlo do izražaja kad je 1848. izabran za zastupnika u hrvatskom Saboru, gdje je vatrenim rodoljubnim govorima na hrvatskom jeziku oduševljavao slušateljstvo. A osnovano može se pretpostaviti da je, kao dijete, mali Antun istodobno naučio i hrvatski i mađarski jezik. Njegova majka Rosalia bila je Mađarica, iz Županije Somogy, rođena Huszar, a prije udaje za Antunova oca Ivana Nemčića imala je brak s vlastelinom Antunom plemenitim Vlassichem, vlastelinom u Eddeu. Ne zna se gdje je i kako upoznala Ivana Nemčića, kotarskog suca u Ludbregu, porijeklom iz potklaničkog sela Vukovca, koji je ostao udovac s dvjema kćerkama. Početkom siječnja 1813. godine Rosalia Huszar-Nemčić uputila se u posjet rodbini u Edde, kamo se u to vrijeme moglo putovati samo kočijom i najvjerojatnije saonicama s konjskom zapregom.
Udaljenost od oko 150 kilometara mogla se tada prijeći u tri, do četiri dana, ne baš ugodna zimskog putovanja. Ostat će zauvijek tajna što ju je potaklo na put, možda rodoljubna želja da rodi sina u svojoj domovini Mađarskoj, a svakako u krugu svoje prve obitelji Vlassich. U svom braku s Antunom Vlassichem Rosalia je imala kćerku Justinu. Ona se u Hrvatskoj udala za Ivana Vrbovca, “vrlog historika i heraldika”, kako je u biografiji Antuna Nemčića zapisao pisac i novinar Milan Grlović (1852.-1915.), Križevčanin, osnivač i prvi predsjednik Hrvatskog novinarskog društva. Upravo Grlović (Milan Grlović “Album zaslužnih Hrvata 19. stoljeća 1898/1900”) ispravlja pogrešku o mjestu i datumu rođenja koju je u njegovu životopisu 1851. objelodanio Nemčićev prijatelj, pače pobratim, Mirko Bogović, spominjući 10. svibnja 1813. i mjesto Segešt (Szeged)). I po tome može se zaključiti da Nemčić nije ni najboljem prijatelju govorio o svome mađarskom porijeklu.
Znakovito je i to što Nemčić nikada nije prenosio ljubav prema svojoj domovini Mađarskoj, što se može zaključiti i po činjenici da se jedina Antunova sestra udala za nekog Bajzu u Mađarskoj (Milan Grlović “Album zaslužnih Hrvata” 1898/1900.”) gdje joj se gubi svaki trag.
