U subotu, 26. ožujka s početkom u 20 sati na programu je predstava Američka papisa s kojom će HNK Zadar obilježiti Svjetski dan kazališta koji je u nedjelju, 27.ožujka.
Esther Vilar
AMERIČKA PAPISA
prijevod:Andrija Seifried
izvodi : Jasna Ančić
redatelj: Ozren Prohi
odabir galzbe: Nebojša Lakić
video oblikovanje: John Čolak
Esther Vilar, njemačko-argentinska književnica, rođena je u Buenos Airesu 1935. godine u njemačkoj emigrantskoj obitelji. Pripada grupi provokativnih pisaca i kritičara društva. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja na području književnosti. “Američku papisu” napisala je 1982. godine, djelo koje propituje žene u katoličkoj crkvi, njezin odnos prema vjeri, povijesnom poslanju crkve.
Najveći uspjeh postiže knjigom “Dresirani muškarac” (1971.), nakon koje svoje stavove iznosi u sljedećoj knjizi “Poligamski spol”, da bi s “Krajem dresure”(1977.) okončala svoju trilogiju o položaju muškarca u industrijaliziranom zapadnom društvu.
Radi se, naime, o izrazitom čudnom djelu Esther Vilar, ne odveć razložito nazvanom monodramom, koje se, pod naslovom Američka papisa, nudi tržištu kao udarac u davno zahrđali duhovni gong njegove posve zagađene savjesti.
To je nekakav futuristički upad u kršćanske predrasude, ali i preduboke povijesne naslage gluposti i ludila što od iskona vladaju svijetom. Ta fiktivna papisa rezimira mitološke zablude te razotkriva njihove besmislice, najavljujući nove žrtve neprekidne potjere za smislom koji ne postoji. Američka papisa izrazito je kontroverzan zahvat koji će možda, zlu trebalo, izazvati svemoćnoga vraga.
Anatolij Kudrjavcev
Znatiželjom intelektualca, ona propitkuje, problematizira i aktualizira papisinu inauguraciju, ali i iznošenje njenog životnog i vjerskog alibija, progovarajući pri tom iz same suštine ženskog bića, tananosti njenih odluka, slutnji žene koja je u prigodi nakon „stoljeća i stoljeća” obnašati funkciju za koju su predodređeni odabrani i koja je rezervirana isključivo za muškarca. Američka papisa tako uspijeva ispričati život žene koja je po svemu posebna i koja je vjeri podredila svoju sudbinu.
Jasna Ančić
27. ožujak 2011. – Svjetski dan kazališta
I ove će se godine 27. ožujka u tisućama kazališta diljem svijeta već tradicionalno slaviti Svjetski dan kazališta.
Od 1962. godine, na dan 27. ožujka, ITI organizira obilježavanje Svjetskog dana kazališta. Taj je datum odabran na 9. svjetskom kongresu ITI-ja, održanom 1961. a povezan je s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu.
Popis autora poruka za Svjetski dan kazališta jedan je od najimpresivnijih popisa poznatih imena iz svijeta kazališta. Dovoljno ih je spomenuti tek nekoliko: Jean Cocteau, Arthur Miller, Peter Brook, Eugene Ionesco, Laurence Olivier, Richard Burton, Ellen Stewart, Edward Albee, Vaclav Havel i dr. (popis svih autora nalazi se na web stranici www.iti-worldwide.org )
Svjetski dan kazališta kazališnim je ljudima prilika da podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva koja proizlazi iz kolektivnog kreativnog čina. Ujedno je to i prilika za podsjeća¬nje na kazališne doprinose u produbljivanju razumijevanja i mira u svijetu.
Na taj dan u kazalištima se prije predstava čitaju poruke, a u nekim je kazalištima ulaz na predstave besplatan.
Hrvatski centar ITI prevodi i distribuira međunarodnu poruku koju je ove godine napisala poznata dramatičarka, glumica, redateljica i teoretičarka iz Ugande: Jessica A. Kaahwa.
Prevoditeljica poruke na hrvatski jezik je Lidija Zoldoš.
Pisanje hrvatske poruke organiziralo je Hrvatsko društvo dramskih umjetnika (HDDU). Ove godine autor hrvatske poruke je akademski glumac, Krunoslav Šarić.
Hrvatska poruka
Vjerojatno se potreba da nešto prikazuju kod jednih javila u isto vrijeme kad i potreba kod drugih da to gledaju. I kroz kakve god promjene je ljudsko društvo prolazilo ta uzajamna potreba nije prestajala. Umjetnici (pisci, redatelji, glumci) uvijek su reagirali na sve što je činilo ljudski život. Dakle, kazalište je nudilo svoje priče o životu i smrti, o ljubavi, o časti, o zloći, o dobroti, o slobodi. A publika je željela biti svjedokom tih priča. Jer, koliko god se činilo da su te priče bunt ili pohvala umjetnika ozračju u kojem se živi, one postaju kazalište tek kad ih publika provjeri. I kada mi na sceni uvjerimo vas u gledalištu da mislimo isto, dobije se ljepota naše povezanosti. A kada završe glumačke parade, i fantastično otpjevane arije, i izvrsno otplesane baletne priče, ja znam da smo ta tri sata u kazalištu i mi i vi bili netko drugi, usudio bih se reći bolji ljudi. Uz to, nama na sceni je možda najljepše saznanje da je svako umjetničko postignuće mali, ali značajan korak u kazališnoj vječnosti.
Krunoslav Šarić, akademski glumac
P.S. Često sam stajao sa strane na pozornici u Dubrovniku i uživao gledajući sjajnu predstavu „Kate Kapuralica”. Na jednoj izvedbi dođe mi vrlo zabrinut dežurni predstave i kaže: „Ne znam što da činim? U zadnjem redu dvoje jedu sendviče.” Brzo sam ga umirio: „Bolje je za predstavu da jedu nego da izlaze!”
Svjetska poruka
Kazalište u službi čovječanstva
Jessica A. Kaahwa, Uganda
Današnje je okupljanje istinski odraz ogromnog potencijala kazališta za mobiliziranje zajednica i premošćivanje onoga što nas razdvaja.
Jeste li ikada pomislili kako bi kazalište moglo biti jedno moćno oruđe za mir i pomirenje? I dok nacije troše silne sume novca na misije za održavanje mira u područjima silovitih sukoba diljem svijeta, malo je pažnje posvećeno kazalištu kao jednoj izravnoj mogućnost utjecanja na sukobe.
Kako mogu stanovnici majke Zemlje postići univerzalni mir kada instrumenti koji se koriste dolaze od izvanjskih i represivnih snaga?
Kazalište suptilno prožima ljudsku dušu koju stežu strah i sumnje. Mijenja sliku o samome sebi – i otvara jedan svijet mogućnosti za pojedince, a time i zajednicu. Ono može dati smisao dnevnim stvarima i u isto vrijeme osujetiti nesigurnu budućnost. Ono se može uključiti u politiku nekog naroda na jednostavne načine. Zbog toga n što je sveobuhvatno, kazalište predstavlja jedno iskustvo koje je u stanju promijeniti predrasude.
Osim toga, kazalište je dokazano sredstvo zagovaranja i promicanja ideja koje poštujemo i spremni smo se za njih boriti kada ih se oskvrnjuje.
Kako bismo se pripremili za budućnost, moramo pronaći mirne načine suživota, razumijevanja, poštivanja i prepoznavanja pozitivnog u svakom ljudskom biću.
Kazalište je upravo taj univerzalni jezik pomoću kojega šaljemo poruke mira i pomirenja.
Aktivnim uključivanjem svakog od nas, kazalište može privući mnogo duša kako bi se prevladale nepravde. Na taj način, ono pruža pojedincu priliku novog rođenja temeljenog na novootkrivenom znanju i stvarnosti.
U provođenju društvenih promjena i reformi zajednica, kazalište već postoji u područjima zahvaćenim ratom te među bolesnim i siromašnim stanovništvom. Sve je veći broj priča o uspjesima kazališta koje je mobiliziralo javnost i izgradilo svijest o potrebi pomaganja žrtvama s poslijeratnim traumama.
Međunarodni kazališni institut su mjesto i ljudi koji pružaju utjehu i veselje poniženima, bolesnima i siromašnima.
Stoga je travestija šutjeti u vremenima kao što su naša, šutjeti o moći kazališta, i dopustiti vladarima oružja da održavaju mir na svijetu.
Pozivam vas na Svjetski dan kazališta promislite o toj mogućnosti i prihvatite kazalište kao univerzalno oruđe za dijalog, društvene promjene i reforme.
I dok Ujedinjeni narodi troše ogromne sume novca na misije održavanja mira diljem svijeta, kazalište je spontana, ljudska, jeftinija i daleko moćnija alternativa.
Iako kazalište ne mora biti jedini način za stvaranje mira, ono bi svakako trebalo biti uvedeno kao učinkovito oruđe u misijama za održavanja mira.
S engleskog prevela: Lidija Zoldoš