Nevoljne 1992. godine krizmali smo se kao posljednja generacija u osmom razredu osnovne škole. Bilo je to u vrijeme poplave katoličanstva po hrvatskom društvu, broj mladih i starijih koji pristupaju sakramentima se upeterostručio, a oni koji su u komunizmu ostali uz Crkvu (na vjeronauk se do krizme išlo punih osam godina) grintali su ‘tečajcima’: ‘Kad ovi dolaze, ja više neću!’ Na krizmanom ručku bilo nas je šestero-sedmero. Darovi više uspomene: lančić, križić, sat.
Prijatelja koji se također tada krizmao pitam:
– Daj siti se šta si ti dobija.
– Za krštenje, pričest i krizmu… Čekaj… Ukupno dva lančića, knjigu i – kasetu.
Od te godine krizma je u splitskoj nadbiskupiji premještena na drugi razred srednje škole. I počelo se nešto čudno događati. Razredni kolege su danima prije govorili o pripremama, broju uzvanika, golemim troškovima koje će valjda uspjeti pokriti iz darova. U školu su nakon nedjelje u kojoj su primili Duha Svetoga dolazili s popisima: deset zlatnih kadena, dvanaest satova, par iljada maraka, trideset, četrdeset, pedeset gostiju u zakupljenim salama…
Pa se ista fešta nad feštama počela organizirati i za krštenja (nekoć kum plus uža obitelj) i pričest (nekoć uža obitelj). U sakramentalni život Hrvata – katolika, te bitne formule devedesetih, počeo je prodirati potrošački mentalitet. Više, jače, skuplje. I malom djetetu je jasno kako to nije staza koja vijuga paralelno s putem siromašnog Nazarećanina, a kamoli njegova Duha.
Ka za pir…
Palo mi je to na pamet ove nedjelje gledajući po gradu curice i dječake, cure i momke odjevene u najfinije veštite i haljine. Mame, tete i sestre, sređene kao za vjenčanja, za njima hopsaju s tortama, buketima, zamotuljcima. Pokušaš sjesti u restoran.
– Sidite, ali nemojte više od po ure, imamo krizmu… Imamo pričest… Ljudi su krstili maloga, bit će ih dvadeset…
– Šta se jede?
– A ka za pir, od rižota do janjetine, sve po redu. Ma muči, kad nema turista, to nas spasi…
Neka ljudi slave ako im se slavi, nije meni krivo, bolje da slave nego da se tuku.
No, scena druga ustvari dolazi prije ove. U Bogorodičinu svetištu u mom kvartu nekidan sam se zatekao na zadnjoj misi prije krizme. Namijenjena je krizmanicima i roditeljima im. Mladi svećenik kaže: ‘Svjestan sam da dvije trećine vas, nakon što primite potvrdu, više nikad neću vidjeti u crkvi.’
Pokušava im objasniti doktrinu: “Da bi se jasnije označio dar Duha Svetoga, uz polaganje ruku slijedi i mazanje mirisnim uljem, krizmom. To mazanje tumači i sam naziv ‘kršćanin’, što znači pomazanik, izvedeno iz samoga imena Krista, kojega je Bog pomazao Duhom Svetim. Tako i danas ljudi prilikom sakramenta Svete potvrde primaju na sebe Duha Svetoga koji će im dati dodatnu snagu, ispuniti ih svjetlom za bolji kršćanski život da bi što bolje mogli razumjeti ono što im je Bog objavio.”
Priča on, priča, i u glasu mu se osjeća razočaranje. A krizmanici – vani, pred crkvom. Ćakulaju, ljubakaju se, na klupicama u parku puše. Nisam katolički taliban, ali u tom trenutku mi se učinilo da nikad nisam vidio skupinu nezainteresiranijih ljudi koji bi za par dana trebali primiti najvredniji dar religije kojoj pripadaju. Kolegin mali krizman je ove nedjelje:
– Ne pitaj, gužva za poludit!
– Šta je dobija?
– Jednu dobru hrvatsku plaću ‘usuvo’, zlata koliko ide, nešto tehnike i svakakvih prdosija.
– A ti?
– U moje vrime samo su davali triske. A znaš da je bilo tamo nekih šta su zamalo otkazali sve jer nisu imali love za feštu! Pa je pop poludija…
E sad, jesu li ti srednjoškolci prestari ili premladi? Katoličkoj crkvi krizma je način na koji ih još neko vrijeme zadrži u Crkvi, pa imaju ‘odgođeni’ sakrament, za razliku od pravoslavaca koji krizmaju na krštenju. Onda mladi katolici od puberteta, svečanih ručkova i darova ne vide Duha, a pravoslavni krizmani u bebinjoj dobi malo se kad više i pojave u hramu.
Kume i kumiću…
Nek se oni misle što će s njima, meni je zanimljivije posložiti te čopore mladih pomazanika u onih 90 posto popisanih katolika Hrvata; njih za Crkvu i dobre misli Isukrstove nije puno briga. Ipak, dobru feštu u to ime, bakalar i kićeni bor do plafona, janjetinu za Svetoga Duju, kip iz Međugorja i prosvjed protiv Evrope neće odbiti. Crkvi, koja i sama priznaje kako je ‘urednih’ kršćana 15 do 20 posto, oni su samo balast, kojeg se ne želi riješiti. Jer balast ponekad posluži i kao balans, između 20 i 90 posto ipak je značajna razlika kad se zbraja ‘koliko je čijih’.
A razumiju li oni što im tamo rade, vidi li se na njima da se nešto promijenilo, jesu li im čega svjesni roditelji trošeći tisuće kuna na žderancije i tamburaše, znaju li zbog čega uzvanici sa šarenim darovima… Uglavnom, ima bit da besplatni dar Duha ide onima što će skrenuti u 20 posto, a skupocjeni dar roda ovima što pune kvotu do 90 posto. Kakva preslika hrvatskih navada novog doba: kume i kumiću, najvažnije je da imaš papir!
