Mima Simić, čudesno je polivalentno čeljade: književna majka antidetektivke Glorije Scott, filmska kritičarka, prevoditeljica, te s bratom Romanom Simićem Bodrožićem koliderica “Drvene Marije”, obiteljskog benda o kojemu se više čulo nego što ga se slušalo.
U hrvatskim je medijima ipak najprisutnija kao lezbijska aktivistkinja, a titulu najpoznatije među hrvatskim državljankama istospolnih sklonosti zaslužila je kada je u HTV-ovu kvizu Milijunaš na Uskrs 2007. godine objavila da živi s curom. Nedavno je gostovala u RTL-ovoj kuharskoj emisiji “Večera za 5”, pa se logično nametnulo prvo pitanje za intervju u žensko-obiteljskom prilogu – zašto je preskočila “1 protiv 100”?
Želim pobjediti na ‘Dori’
– Zapravo sam jednom i bila na snimanju “1 protiv 100”, ali tamo sam ustanovila da je to uistinu kviz za znalce, a ne za specijalizirane blefere poput mene. Od drugih emisija uvijek sam željela pobijediti na “Dori”, no “Drvena Marija” zasad još nema onaj “je ne sais quoi” potreban da se uspije na domaćoj estradi. Također, sanjala sam i o sudjelovanju u kultnom showu “Mijenjam ženu”, ali onda me djevojka napustila, pa sam i iz te emisije Božjom providnošću diskvalificirana.
Je li gostovanje u televizijskim show programima nastavak aktivizma drugim sredstvima u srednjostrujaškim medijima?
– Budući da se ekstenzivnije bavim popularnom kulturom (od filma do časopisne produkcije), to mi se područje uvijek činilo najprivlačnijim i najzanimljivijim za intervenciju i subverziju. Popularnu kulturu konzumiraju svi i od nje očekuju isključivo nekonfliktnu zabavu, potvrdu vlastitih vrijednosti, stereotipa i sl. Kad upadnete u takav jedan sustav i unesete malo nereda ili zbunjenosti, to je ponekad učinkovitije nego da se pojavite u sto “ozbiljnih” političkih emisija u kojima se takve stvari očekuju, pa tako i slabije čuju/vide.
Osim toga, zanimaju me aktivizmi koji u sebi imaju humora i zafrkancije; one vrste “humanosti”, da se tako izrazim, koja personalizira politički problem, izbjegavajući pritom politički subjekt prikazati kao žrtvu. Ne tvrdim pritom da pederi i lezbe nisu u diskriminiranom položaju u današnjem hrvatskom društvu (kao, uostalom, i Romi, “invalidi” i drugi Drugi i nevidljivi), tvrdim samo da to nije moja priča ili moja sudbina. U tom smislu i iz te pozicije možda mi je i lakše djelovati osnažujuće za neke pedere i lezbe koji se osjećaju kao žrtve, i koji to u svojim kontekstima i pričama uistinu i jesu.
Istospolnost se u sredinama poput Hrvatske povezuje s neugodama. Jesi li imala ikakvih problema zbog javnih nastupa?
– Od trenutka autanja sebi (a tome sad ima čitavo punoljeće) nisam imala nikakvih problema (incidente za vrijeme zagrebačkih prajdova ne brojim jer ih ne shvaćam osobno) – ni u obitelji, ni s prijateljima, ni u školi ni na poslu… Istinabog, da se autam sebi, trebala sam otići preko Kanala jer u mojem zadarskom dvorištu nisu postojale nikakve identifikacijske referencije, samo šutnja i sram, nevidljivost i nečujnost svega što se nije uklapalo u heteroseksualnu matricu. No kad sam shvatila da postoji svijet, i svjetovi, koji s homoseksualnošću nemaju problema, prestala sam ih sama imati. Homoseksualnost je bolest samo kad se potiskuje, a izlazak iz ormara je ultimativno izlječenje.
Smeta li ti što te javnost češće percipira kao lezbijsku aktivistkinju nego kao spisateljicu, publicistkinju, glazbenicu…
– Kad sam rekla da zbog seksualne orijentacije nikad nisam imala problema, zanemarila sam vrstu nasilja koju redovito doživljavam, i koju tvoje pitanje izravno zaziva. Medije, naime, od svih mojih identitetskih komponenata najčešće zanima seksualno opredjeljenje; odnosno jedan iznimno sitan (i ne nužno osobito bitan) dio mojih društvenih i kulturalnih praksi.
To što smatram da sam puno vještija spisateljica, filmska teoretičarka ili prevoditeljica (pa čak i glazbenica!) nego lezbijka medijima je (i javnosti kao takvoj, očito) gotovo nebitno. Ipak, nisam ni ja posve nevina; na spomenuto medijsko “nasilje” i identitetsku redukciju svjesno pristajem; odabirem žrtvovati te svoje druge identitete iz osjećaja građanske i društvene odgovornosti, izlažem se i zalažem za prava onih koji se za sebe sami boje založiti.
To je jako problematična trgovina, i sve mi je manje draga. Kad sam se prije desetak godina tek počela autati u medijima, mislila sam da će to biti jednokratna stvar, i da ću biti tek karika u lancu, da će moje autanje povući i nadahnuti tuđa. Međutim, nakon svog tog vremena još uvijek vidim tek prstohvat ne-aktivist(ic)a u javnom prostoru koji nemaju problem prozboriti o svojoj seksualnosti. Jasno mi je da se ovi mnogobrojni ostali žele zaštititi, sebe i vlastite karijere, ali svojom nevidljivošću i šutnjom učvršćuju sustav koji ih odbacuje i negira. To je iznimno problematična pozicija za ičije duševno zdravlje, a meni je ono puno bitnije od površine koju znači karijera.
Seksualna obnova
Izlazimo u Splitu na svetu nedjelju, pa te nužno moram pitati jesi li pročitala knjigu “Gay parade, manifestacije izopačene seksualnosti”, koju je napisao supetarski župnik don Andro Ursić? Smatraš li već njezin naslov poticajnim za razmišljanje o preobraćenju?
– Nažalost, spomenuta publikacija nije mi još pala šaka, no svakako bih je voljela proučiti. O preobraćenju sam često i sama razmišljala, iznad svega kao o potencijalnoj medijskoj kampanji. Da si, recimo, poput mnogih estradnih zvijezda koji vole prikriti vlastitu istospolnost, pronađem raznospolnog partnera, pa da skupa, tako preobraćeni, osnujemo institut za zdrav život (ili neki drugi eufemizam za liječenje od homoseksualnosti).
Ne sumnjam da bismo dobili financijsku potporu svih relevantnih državnih i supradržavnih institucija i da bih od svojeg preobražaja i seksualne obnove mogla vrlo lagodno živjeti do kraja života. Dakako, institut bi bio tek paravan za dejting agenciju; zabrinuti roditelji slali bi nam djecu na liječenje, a mi bismo ih nakon brojnih psihofizičkih testiranja spajali s najprikladnijim istospolnim partnerom/-icom. Hm, možda ovaj volšebni plan nisam trebala ovako javno iznositi…? Srećom, pamćenje je javnosti ravno onome zlatne ribice, pa ne moram brinuti za budućnost svoga projekta.
I, na koncu, šta misliš o Jadranki Kosor?
– Jako mi je seksi, ali meni je kod partnerice na prvom mjestu ideološka kompatibilnost, pa mislim da kao par nemamo šanse.
– Apsolutno ću doći i sudjelovati u svim radnjama vezanim uza nj. Splitski prajd doživljavam kao dalmatinski prajd; Split meni tu znači moj dražesni rodni Zadar – i Dubrovnik, i Trogir, i Šibenik i sve te gradiće u kojima se pederi i lezbe skrivaju i strahuju, i iz kojih bježe u Zagrebe, Londone, Amsterdame i Amerike. A oni koji ostaju bježe u heteroseksualne brakove.
Splitski je prajd za LGBT populaciju, kao i populaciju koja mari za ljudska prava, revolucionaran događaj – on je simbol i znak podrške, znak upozorenja, etički uskličnik, on je šarena zastava u crno-bijelom dalmatinskom filmu. Na takvo što oči i drugi osjetilni organi morat će se neko vrijeme prilagođavati, no vjerujem da će nakon perioda prilagodbe horizont biti nešto uzbudljiviji i slikovitiji.
U tom se smislu nadam da će građani i građanke svih miroljubivih seksualnih orijentacija iz Splita i regije doći podržati različitost, i pravo na nju. Nadam se, također, da će među podržavateljima biti i Tonči Huljić kojemu se po ne znam koji put obraćam sa željom da “Drvenu Mariju” napokon uzme pod svoje.
Mima Simić, čudesno je polivalentno čeljade: književna majka antidetektivke Glorije Scott, filmska kritičarka, prevoditeljica, te s bratom Romanom Simićem Bodrožićem koliderica “Drvene Marije”, obiteljskog benda o kojemu se više čulo nego što ga se slušalo.
U hrvatskim je medijima ipak najprisutnija kao lezbijska aktivistkinja, a titulu najpoznatije među hrvatskim državljankama istospolnih sklonosti zaslužila je kada je u HTV-ovu kvizu Milijunaš na Uskrs 2007. godine objavila da živi s curom. Nedavno je gostovala u RTL-ovoj kuharskoj emisiji “Večera za 5”, pa se logično nametnulo prvo pitanje za intervju u žensko-obiteljskom prilogu – zašto je preskočila “1 protiv 100”?
Želim pobjediti na ‘Dori’
– Zapravo sam jednom i bila na snimanju “1 protiv 100”, ali tamo sam ustanovila da je to uistinu kviz za znalce, a ne za specijalizirane blefere poput mene. Od drugih emisija uvijek sam željela pobijediti na “Dori”, no “Drvena Marija” zasad još nema onaj “je ne sais quoi” potreban da se uspije na domaćoj estradi. Također, sanjala sam i o sudjelovanju u kultnom showu “Mijenjam ženu”, ali onda me djevojka napustila, pa sam i iz te emisije Božjom providnošću diskvalificirana.
Je li gostovanje u televizijskim show programima nastavak aktivizma drugim sredstvima u srednjostrujaškim medijima?
– Budući da se ekstenzivnije bavim popularnom kulturom (od filma do časopisne produkcije), to mi se područje uvijek činilo najprivlačnijim i najzanimljivijim za intervenciju i subverziju. Popularnu kulturu konzumiraju svi i od nje očekuju isključivo nekonfliktnu zabavu, potvrdu vlastitih vrijednosti, stereotipa i sl. Kad upadnete u takav jedan sustav i unesete malo nereda ili zbunjenosti, to je ponekad učinkovitije nego da se pojavite u sto “ozbiljnih” političkih emisija u kojima se takve stvari očekuju, pa tako i slabije čuju/vide.
Osim toga, zanimaju me aktivizmi koji u sebi imaju humora i zafrkancije; one vrste “humanosti”, da se tako izrazim, koja personalizira politički problem, izbjegavajući pritom politički subjekt prikazati kao žrtvu. Ne tvrdim pritom da pederi i lezbe nisu u diskriminiranom položaju u današnjem hrvatskom društvu (kao, uostalom, i Romi, “invalidi” i drugi Drugi i nevidljivi), tvrdim samo da to nije moja priča ili moja sudbina. U tom smislu i iz te pozicije možda mi je i lakše djelovati osnažujuće za neke pedere i lezbe koji se osjećaju kao žrtve, i koji to u svojim kontekstima i pričama uistinu i jesu.
Istospolnost se u sredinama poput Hrvatske povezuje s neugodama. Jesi li imala ikakvih problema zbog javnih nastupa?
– Od trenutka autanja sebi (a tome sad ima čitavo punoljeće) nisam imala nikakvih problema (incidente za vrijeme zagrebačkih prajdova ne brojim jer ih ne shvaćam osobno) – ni u obitelji, ni s prijateljima, ni u školi ni na poslu… Istinabog, da se autam sebi, trebala sam otići preko Kanala jer u mojem zadarskom dvorištu nisu postojale nikakve identifikacijske referencije, samo šutnja i sram, nevidljivost i nečujnost svega što se nije uklapalo u heteroseksualnu matricu. No kad sam shvatila da postoji svijet, i svjetovi, koji s homoseksualnošću nemaju problema, prestala sam ih sama imati. Homoseksualnost je bolest samo kad se potiskuje, a izlazak iz ormara je ultimativno izlječenje.
Smeta li ti što te javnost češće percipira kao lezbijsku aktivistkinju nego kao spisateljicu, publicistkinju, glazbenicu…
– Kad sam rekla da zbog seksualne orijentacije nikad nisam imala problema, zanemarila sam vrstu nasilja koju redovito doživljavam, i koju tvoje pitanje izravno zaziva. Medije, naime, od svih mojih identitetskih komponenata najčešće zanima seksualno opredjeljenje; odnosno jedan iznimno sitan (i ne nužno osobito bitan) dio mojih društvenih i kulturalnih praksi.
To što smatram da sam puno vještija spisateljica, filmska teoretičarka ili prevoditeljica (pa čak i glazbenica!) nego lezbijka medijima je (i javnosti kao takvoj, očito) gotovo nebitno. Ipak, nisam ni ja posve nevina; na spomenuto medijsko “nasilje” i identitetsku redukciju svjesno pristajem; odabirem žrtvovati te svoje druge identitete iz osjećaja građanske i društvene odgovornosti, izlažem se i zalažem za prava onih koji se za sebe sami boje založiti.
To je jako problematična trgovina, i sve mi je manje draga. Kad sam se prije desetak godina tek počela autati u medijima, mislila sam da će to biti jednokratna stvar, i da ću biti tek karika u lancu, da će moje autanje povući i nadahnuti tuđa. Međutim, nakon svog tog vremena još uvijek vidim tek prstohvat ne-aktivist(ic)a u javnom prostoru koji nemaju problem prozboriti o svojoj seksualnosti. Jasno mi je da se ovi mnogobrojni ostali žele zaštititi, sebe i vlastite karijere, ali svojom nevidljivošću i šutnjom učvršćuju sustav koji ih odbacuje i negira. To je iznimno problematična pozicija za ičije duševno zdravlje, a meni je ono puno bitnije od površine koju znači karijera.
Seksualna obnova
Izlazimo u Splitu na svetu nedjelju, pa te nužno moram pitati jesi li pročitala knjigu “Gay parade, manifestacije izopačene seksualnosti”, koju je napisao supetarski župnik don Andro Ursić? Smatraš li već njezin naslov poticajnim za razmišljanje o preobraćenju?
– Nažalost, spomenuta publikacija nije mi još pala šaka, no svakako bih je voljela proučiti. O preobraćenju sam često i sama razmišljala, iznad svega kao o potencijalnoj medijskoj kampanji. Da si, recimo, poput mnogih estradnih zvijezda koji vole prikriti vlastitu istospolnost, pronađem raznospolnog partnera, pa da skupa, tako preobraćeni, osnujemo institut za zdrav život (ili neki drugi eufemizam za liječenje od homoseksualnosti).
Ne sumnjam da bismo dobili financijsku potporu svih relevantnih državnih i supradržavnih institucija i da bih od svojeg preobražaja i seksualne obnove mogla vrlo lagodno živjeti do kraja života. Dakako, institut bi bio tek paravan za dejting agenciju; zabrinuti roditelji slali bi nam djecu na liječenje, a mi bismo ih nakon brojnih psihofizičkih testiranja spajali s najprikladnijim istospolnim partnerom/-icom. Hm, možda ovaj volšebni plan nisam trebala ovako javno iznositi…? Srećom, pamćenje je javnosti ravno onome zlatne ribice, pa ne moram brinuti za budućnost svoga projekta.
I, na koncu, šta misliš o Jadranki Kosor?
– Jako mi je seksi, ali meni je kod partnerice na prvom mjestu ideološka kompatibilnost, pa mislim da kao par nemamo šanse.
– Apsolutno ću doći i sudjelovati u svim radnjama vezanim uza nj. Splitski prajd doživljavam kao dalmatinski prajd; Split meni tu znači moj dražesni rodni Zadar – i Dubrovnik, i Trogir, i Šibenik i sve te gradiće u kojima se pederi i lezbe skrivaju i strahuju, i iz kojih bježe u Zagrebe, Londone, Amsterdame i Amerike. A oni koji ostaju bježe u heteroseksualne brakove.
Splitski je prajd za LGBT populaciju, kao i populaciju koja mari za ljudska prava, revolucionaran događaj – on je simbol i znak podrške, znak upozorenja, etički uskličnik, on je šarena zastava u crno-bijelom dalmatinskom filmu. Na takvo što oči i drugi osjetilni organi morat će se neko vrijeme prilagođavati, no vjerujem da će nakon perioda prilagodbe horizont biti nešto uzbudljiviji i slikovitiji.
U tom se smislu nadam da će građani i građanke svih miroljubivih seksualnih orijentacija iz Splita i regije doći podržati različitost, i pravo na nju. Nadam se, također, da će među podržavateljima biti i Tonči Huljić kojemu se po ne znam koji put obraćam sa željom da “Drvenu Mariju” napokon uzme pod svoje.
