Nije bilo teško pronaći stan Gorana Bareta u Utrinama. Od samog ulaska u zgradu trebalo je samo pratiti zvuk Nicka Cavea i njegove pjesme “Bring it on!” i doći do vrata na prvom katu na kojima je stajao frontmen Majki. Od početka je bilo jasno da to neće biti klasični intervju, ali zašto bismo ga od Bareta i očekivali. Bez obzira sviđa li vam se njegova glazba, bez obzira smatrate li ga tek propalim rokerom ili narkomanom, činjenica je da je Bare umjetnik i da je čitav njegov život glazba, bez klišeja, bez kočnica i bez pretvaranja. Posljednji u nizu dokaza za tu tvrdnju je odličan album “Teške boje”, prvi s Majkama nakon 13 godina stanke.
U rockerskom gnijezdu
Nije bilo smisla počinjati razgovor dok Bare ne odsluša pjesmu, a i ne bismo se čuli. Za početak nas je smjestio u kut sobe koja, da se u njoj nije nalazio Goran Bare, gotovo ničim ne bi odavala dojam “rockerskog gnijezda”. Uredno složene stvari, čiste površine i zid s dvije manje slike; jedna crno-bijela velikog francuskog pjesnika Charlesa Baudelairea i druga u čijem se okviru nalaze dvije fotografije. Na jednoj je Baretov sin Miran, a na drugoj Bare slikan 1987. dok još nije dokraja zagazio u život rock’n’roll zvijezde. Pored slika na zidu su dvije ploče, vinili čijih se autora ni Bare ne može sjetiti, a svakako se ispod više slojeva vodootpornog flomastera više ne mogu ni pročitati.
Ali vratimo se na Nicka Cavea, jer dok trešti sa zvučnika Bare nam objašnjava kolika je sličnost između njega i poznatog Australca.
– Ja sam suvremenik Nicka Cavea, možda smo čak i isto godište. On je osnovao svoje Bad Seedse kad sam ja osnovao Majke, tako da imamamo mnogo toga zajedničkog – priča Bare.
I baš poput Cavea, koji je jednom snimio album obrada njemu najvažnijih pjesama, i on će, kaže, već danas početi raditi na albumu na kojem će se naći njegove izvedbe pjesama koje su ga obilježile. (…)
Teško razdoblje
Baretovom zadnjem albumu prethodilo je jedno teško razdoblje, tri tjedna zatvora, prekid jedne ljubavi i smrt Željke Matković, žene s kojom je svojedobno dijelio stan u kojem smo razgovarali. Bare je sahranio i majku svojeg sina Mirana, i svoju najveću ljubav Mirjanu.
– Oko mene žene umiru. Ja ne umirem. To je moje prokletstvo. I Željka je u međuvremenu umrla. Ja sam, nažalost, otvrdnuo na te stvari. Meni je jako žao što Željke više nema. Jako sam je volio kao osobu, volio sam je platonski do jaja. Nisam htio djecu s njom, brak i ostalo. Volio sam biti s njom, bili smo ljevičari, imali smo slični pogled na svijet. Međutim, ona je umrla i gotovo – kazao je Bare.
A gdje se vidi za deset godina?
– Tko zna hoću li doživjeti deset godina – zaključio je veliki umjetnik domaćeg rocka.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA