ZADAR– U čast županijske nagrade za životno djelo koja je posthumno dodijeljena Dinku Tudoru, te promocije treće knjige koju je završio u 99. godini života, sinoć se u Kazalištu lutaka dogodio plemeniti skup na kojem su evocirane uspomene na slavne dane zadarske poljoprivrede.
Osim titule oca zadarske poljoprivrede, najstarijeg autora u Hrvatskoj, bio je to najstariji, vedri Zadranin, kazat će njegov sin Goran Tudor, koji je sa sestrama Mirom i Anom bio domaćin okupljanja generacije zadarskih agronoma, njihove djece i poštovatelja barba Dinka.
Podrijetlom iz najmanje hvarskog mjesta Malo grablje, Dinko Tudor je tek u 36. godini odlučio završiti studij agronomije u Zagrebu, bez novca, gladan, ali pun volje da postane poljoprivredni stručnjak što je dokazao u svom poslu.
Uzdigao je vinograde u Vršcu koji su proglašeni najboljim u tadašnjoj državi i tada željan mora, stiže na Vranu. Uspostavi je Agro Zadar, Poljoprivrednu stanicu Zadar iz koje je iznikla Mljekara, melioracija tla na kojem je bilo tzv. nadinskog more, donio talijansku tehnologiju plastenika, počele se saditi plantaže voća. U to doba Ravni Kotari su bili pod buhačem, a u Privlaci se sadio pamuk. Na Bilom brigu bili su hektari pod plastenicima u kojima su rasli karanfili.
Sve to je prikazano fotografijama, kao i posljednji obilazak novih poljoprivrednih površina na koje je barba Dinko krenuo u listopadu prošle godine sa svojim sinom. Zadovoljan kako su zasađeni novi vinogradi u Koraltu, tada je mirno zaspao, pokazao je fotografijom Goran, a na žalost ubrzo i zauvijek. U pripremi je imao četvrtu knjigu za novi poljoprivredni program.
Bila je to prilika da se spomenu veterani tadašnjeg poljoprivrednog pokreta, a da još vitalni Marko Biloglav ispriča kako je otvarao nova tržišta za zadarske plodove sunca. Da teta Irma (supruga Frane Dadića koji je pokrenuo Mljekaru i majka Maje Pletikosić, ravnateljice Doma Sv. Frane), pročita svoje stihove razočaranja generacije koja je stvarala.
Za rekordni otkup mlijeka zadarska mljekara je od Ujedinjenih naroda dobila „landrover” vozilo idealno za probijanje novih putova zadarske poljoprivrede.
Bilo je tu i neobrane masline u izvedbi Vencija Pavića, nastupa KUD-a Branimir iz Benkovca koji je prenio običaje Ravnih kotara, te domjenka kojeg je darovao Turisthotel, uz koji je završeno trosatno druženje.
I barba Dinko svaku je svoju večer prije povratka Domu kod Sfinge završavao uz čašicu vina u jednom od svoja tri omiljena kafića: Barka, Ledo i Marex, u kojima nikada nije platio ispod dva pića, podsjeća sin Goran na dosljednost karaktera Dinka Tudora.
ZADAR– U čast županijske nagrade za životno djelo koja je posthumno dodijeljena Dinku Tudoru, te promocije treće knjige koju je završio u 99. godini života, sinoć se u Kazalištu lutaka dogodio plemeniti skup na kojem su evocirane uspomene na slavne dane zadarske poljoprivrede.
Osim titule oca zadarske poljoprivrede, najstarijeg autora u Hrvatskoj, bio je to najstariji, vedri Zadranin, kazat će njegov sin Goran Tudor, koji je sa sestrama Mirom i Anom bio domaćin okupljanja generacije zadarskih agronoma, njihove djece i poštovatelja barba Dinka.
Podrijetlom iz najmanje hvarskog mjesta Malo grablje, Dinko Tudor je tek u 36. godini odlučio završiti studij agronomije u Zagrebu, bez novca, gladan, ali pun volje da postane poljoprivredni stručnjak što je dokazao u svom poslu.
Uzdigao je vinograde u Vršcu koji su proglašeni najboljim u tadašnjoj državi i tada željan mora, stiže na Vranu. Uspostavi je Agro Zadar, Poljoprivrednu stanicu Zadar iz koje je iznikla Mljekara, melioracija tla na kojem je bilo tzv. nadinskog more, donio talijansku tehnologiju plastenika, počele se saditi plantaže voća. U to doba Ravni Kotari su bili pod buhačem, a u Privlaci se sadio pamuk. Na Bilom brigu bili su hektari pod plastenicima u kojima su rasli karanfili.
Sve to je prikazano fotografijama, kao i posljednji obilazak novih poljoprivrednih površina na koje je barba Dinko krenuo u listopadu prošle godine sa svojim sinom. Zadovoljan kako su zasađeni novi vinogradi u Koraltu, tada je mirno zaspao, pokazao je fotografijom Goran, a na žalost ubrzo i zauvijek. U pripremi je imao četvrtu knjigu za novi poljoprivredni program.
Bila je to prilika da se spomenu veterani tadašnjeg poljoprivrednog pokreta, a da još vitalni Marko Biloglav ispriča kako je otvarao nova tržišta za zadarske plodove sunca. Da teta Irma (supruga Frane Dadića koji je pokrenuo Mljekaru i majka Maje Pletikosić, ravnateljice Doma Sv. Frane), pročita svoje stihove razočaranja generacije koja je stvarala.
Za rekordni otkup mlijeka zadarska mljekara je od Ujedinjenih naroda dobila „landrover” vozilo idealno za probijanje novih putova zadarske poljoprivrede.
Bilo je tu i neobrane masline u izvedbi Vencija Pavića, nastupa KUD-a Branimir iz Benkovca koji je prenio običaje Ravnih kotara, te domjenka kojeg je darovao Turisthotel, uz koji je završeno trosatno druženje.
I barba Dinko svaku je svoju večer prije povratka Domu kod Sfinge završavao uz čašicu vina u jednom od svoja tri omiljena kafića: Barka, Ledo i Marex, u kojima nikada nije platio ispod dva pića, podsjeća sin Goran na dosljednost karaktera Dinka Tudora.
