Potrošnja ribe u Hrvatskoj je manja od deset kilograma po stanovniku, a od toga se niti pola kilograma ne odnosi na ribu iz uzgoja
. Ovaj podatak pokazuje da je hrvatsko tržište ne iskorišteno i predstavlja priliku za domaće uzgajivače ribe i razvoj akvakulture. Ako mi ne iskoristimo mogućnosti koje nam se pružaju, to će učiniti netko drugi kada uđemo u EU i nestane granična barijera, kaže načelnica Odjela za akvakulturu u Upravi ribarstva Ministarstva poljoprivrede dr.sc. Vlasta Franičević. Franičević je nedavno obranila u Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, u okviru međusveučilišnog poslijediplomskog studija „Primijenjene znanosti o moru” doktorski rad pod naslovom “Preferencije u ishrani ribom u Republici Hrvatskoj s posebnim obzirom na ribu iz uzgoja” i stekla akademski stupanj doktorice znanosti. Njen doktorat je prvo hrvatsko istraživanje tržišta potrošnje ribe koji otkriva navike potrošača, moguće buduće trendove te potrebu za razbijanjem predrasuda koje vladaju o uzgojenoj ribi. Dobiveni podaci u budućnosti mogu služiti razvoju akvakulture u Hrvatskoj gdje je Zadarska županija najjača i gdje je započeo prvi komercijalni uzgoj na Mediteranu.
Zadnja divljač koju jedemo
– Uzgoj ribe u Hrvatskoj i u svijetu je sve važnija djelatnost i prepoznata je kao jedini izvor morske hrane u budućnosti. Uzgoj raste, a ulov pada ne samo kod nas nego i na svjetskoj razini. U svijetu je odnos ponuđene ribe iz ulova i ribe iz uzgoja već jedan na prema jedan. U Hrvatskoj udio ribe iz uzgoja u ponudi još ne dostiže 40 posto. Ona je naša budućnost i ovo što jedemo iz ulova je zadnja divljač koju jedemo, kaže Franičević te dodaje:
– Država ulaže veliki trud da se akvakultura razvija i olakša investitorima. Napravljeno je puno, stvoreni su svi zakonski okviri, određene su lokacije za uzgoj u okviru prostornih planova, koncesije i povlastice za uzgoj se dobivaju na rok od dvadeset godina. Stvoren je odličan temelj za razvoj. Međutim postoji i druga dimenzija – kako što kvalitetnije plasirati taj proizvod na tržište.
Upravo zbog toga krenulo se s istraživanjem tržišta i njegova potencijala. Istraživanje se provodilo metodama anketa i intervjua u regionalnim centrima: Zadru, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku, Zagrebu, Puli, Rijeci, Osijeku, Slavonskom Brodu i Zagrebu te se obavljalo na mjestima gdje se kupuje riba. Dakle, obuhvatilo je urbano stanovništvo koji su konzumenti ribe. Ankete su pokazale kako domaći proizvod uvijek imaju znatnu prednost nad stranim.
– Devedeset i pet posto hrvatskih potrošača radije bira domaću ribu u odnosu na uvoznu, bez obzira je li riječ o ribi iz ulova ili iz uzgoja. Preferiraju svježu ribu, a ne smrznutu. Tu uzgajivači imaju veliku šansu jer uzgoj omogućuje da svaki dan imate svježu ribu na tanjuru. Potrošači prednost daju očišćenoj i cijeloj ribi u odnosu na neočišćenu i filetiranu, govori Franičević.
Utvrditi standard u proizvodnji
Uz navedeno došlo se do podatka da će osamdeset posto potrošača radije kupiti ribu iz ulova nego iz uzgoja. Glavni razlog male potrošnje ribe iz uzgoja su predrasude.
– Veliki broj ispitanika smatra da je riba iz uzgoja masnija, zatim manje kvalitetna i slabijeg okusa, što god to značilo. Međutim, takvi stavovi temelje se isključivo na predrasudama. Nije dokazano da je riba iz uzgoja lošije nutritivne kvalitete od one iz ulova, čak može biti i suprotno. Ovakve predrasude su rezultat needuciranosti potrošača, što potvrđuje činjenica da je čak trideset posto njih na sva pitanja koja se odnose na ribu iz uzgoja odgovorilo „ne znamo”.
Na temelju dobivenih rezultata treba pokrenuti akciju kojom bi se konačno povećala količina konzumirane ribe iz uzgoja. Dr.sc. Franičević ima strategiju kako to provesti.
– Akciju može pokrenuti država, ali proizvođači trebaju poslati signal. Moraju se organizirati, definirati kakav proizvod žele ponuditi, utvrditi standard kvalitete u proizvodnji i poštivati ga bez iznimke. Takav proizvod treba se pojaviti na tržištu pod jedinstvenom oznakom koja jamči dogovorenu kvalitetu te se svakome tko odstupi od njega treba zabraniti pravo nastupanja na tržištu pod zajedničkim brandom. Jedino na taj način moglo bi se krenuti u kvalitetnu kampanju koja potrošačima jamči dobar proizvod. Istovremeno je potrebno raditi na edukaciji potrošača o važnosti ribe u zdravoj prehrani, i to od najranije životne dobi. Ministarstvo poljoprivrede moglo bi se povezati s Ministarstvom znanosti i Ministarstvom zdravstva te pripremiti materijale na razini slikovnica, bojanka, stripova s kojima bi se ušlo u vrtiće i škole. Treba educirati stručnjake koji će djeci ispričati priču koju će oni razumjeti. Sami proizvođači trebaju omogućiti posjete svojim uzgajalištima u svrhu edukacije potrošača. Iako se uzgoj odvija u okolišu koji je prekrasan kao iz bajke, priča o ribi iz uzgoja nije bajka nego je temeljena na činjenicama. Mi imamo zdrav proizvod koji dolazi iz izuzetno kvalitetnog okoliša, kaže Franičević.
– Golema većina restorana i hotela je orijentirana na ribu iz uzgoja jer im je svakodnevno dostupna, svježa je, unificirana te se može bez straha imati na meniju. Za razliku od toga opskrba ribom iz ulova je nestalna. Uzgajivači griješe jer ne inzistiraju na tome da u meniju piše da je riba iz uzgoja, što bi doprinijelo razbijanju predrasuda kod potrošača koji svakodnevno jedu ribu iz uzgoja, smatraju da je izvrsna, a ne znaju njeno podrijetlo, kaže Franičević.
– Istraživanje je utvrdilo da potrošnja ribe raste sa starošću potrošača. Vjerojatno sa starošću raste svijest o važnosti ribe u zdravoj prehrani, a i ljudi imaju više vremena za nabavu i pripremu ribe. Socijalni status potrošača ne utječe na potrošnju ribe, kao ni stupanj obrazovanja. Potrošači podjednako biraju bijelu i plavu ribu, i to najviše srdelu i oslića.
– Utvrđeno je da je cijena najvažniji čimbenik pri kupnji ribe te da bi najveći broj ispitanika konzumirao više ribe kada bi ona bila jeftinija, iznosi Franičević.
Potrošnja ribe u Hrvatskoj je manja od deset kilograma po stanovniku, a od toga se niti pola kilograma ne odnosi na ribu iz uzgoja
. Ovaj podatak pokazuje da je hrvatsko tržište ne iskorišteno i predstavlja priliku za domaće uzgajivače ribe i razvoj akvakulture. Ako mi ne iskoristimo mogućnosti koje nam se pružaju, to će učiniti netko drugi kada uđemo u EU i nestane granična barijera, kaže načelnica Odjela za akvakulturu u Upravi ribarstva Ministarstva poljoprivrede dr.sc. Vlasta Franičević. Franičević je nedavno obranila u Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, u okviru međusveučilišnog poslijediplomskog studija „Primijenjene znanosti o moru” doktorski rad pod naslovom “Preferencije u ishrani ribom u Republici Hrvatskoj s posebnim obzirom na ribu iz uzgoja” i stekla akademski stupanj doktorice znanosti. Njen doktorat je prvo hrvatsko istraživanje tržišta potrošnje ribe koji otkriva navike potrošača, moguće buduće trendove te potrebu za razbijanjem predrasuda koje vladaju o uzgojenoj ribi. Dobiveni podaci u budućnosti mogu služiti razvoju akvakulture u Hrvatskoj gdje je Zadarska županija najjača i gdje je započeo prvi komercijalni uzgoj na Mediteranu.
Zadnja divljač koju jedemo
– Uzgoj ribe u Hrvatskoj i u svijetu je sve važnija djelatnost i prepoznata je kao jedini izvor morske hrane u budućnosti. Uzgoj raste, a ulov pada ne samo kod nas nego i na svjetskoj razini. U svijetu je odnos ponuđene ribe iz ulova i ribe iz uzgoja već jedan na prema jedan. U Hrvatskoj udio ribe iz uzgoja u ponudi još ne dostiže 40 posto. Ona je naša budućnost i ovo što jedemo iz ulova je zadnja divljač koju jedemo, kaže Franičević te dodaje:
– Država ulaže veliki trud da se akvakultura razvija i olakša investitorima. Napravljeno je puno, stvoreni su svi zakonski okviri, određene su lokacije za uzgoj u okviru prostornih planova, koncesije i povlastice za uzgoj se dobivaju na rok od dvadeset godina. Stvoren je odličan temelj za razvoj. Međutim postoji i druga dimenzija – kako što kvalitetnije plasirati taj proizvod na tržište.
Upravo zbog toga krenulo se s istraživanjem tržišta i njegova potencijala. Istraživanje se provodilo metodama anketa i intervjua u regionalnim centrima: Zadru, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku, Zagrebu, Puli, Rijeci, Osijeku, Slavonskom Brodu i Zagrebu te se obavljalo na mjestima gdje se kupuje riba. Dakle, obuhvatilo je urbano stanovništvo koji su konzumenti ribe. Ankete su pokazale kako domaći proizvod uvijek imaju znatnu prednost nad stranim.
– Devedeset i pet posto hrvatskih potrošača radije bira domaću ribu u odnosu na uvoznu, bez obzira je li riječ o ribi iz ulova ili iz uzgoja. Preferiraju svježu ribu, a ne smrznutu. Tu uzgajivači imaju veliku šansu jer uzgoj omogućuje da svaki dan imate svježu ribu na tanjuru. Potrošači prednost daju očišćenoj i cijeloj ribi u odnosu na neočišćenu i filetiranu, govori Franičević.
Utvrditi standard u proizvodnji
Uz navedeno došlo se do podatka da će osamdeset posto potrošača radije kupiti ribu iz ulova nego iz uzgoja. Glavni razlog male potrošnje ribe iz uzgoja su predrasude.
– Veliki broj ispitanika smatra da je riba iz uzgoja masnija, zatim manje kvalitetna i slabijeg okusa, što god to značilo. Međutim, takvi stavovi temelje se isključivo na predrasudama. Nije dokazano da je riba iz uzgoja lošije nutritivne kvalitete od one iz ulova, čak može biti i suprotno. Ovakve predrasude su rezultat needuciranosti potrošača, što potvrđuje činjenica da je čak trideset posto njih na sva pitanja koja se odnose na ribu iz uzgoja odgovorilo „ne znamo”.
Na temelju dobivenih rezultata treba pokrenuti akciju kojom bi se konačno povećala količina konzumirane ribe iz uzgoja. Dr.sc. Franičević ima strategiju kako to provesti.
– Akciju može pokrenuti država, ali proizvođači trebaju poslati signal. Moraju se organizirati, definirati kakav proizvod žele ponuditi, utvrditi standard kvalitete u proizvodnji i poštivati ga bez iznimke. Takav proizvod treba se pojaviti na tržištu pod jedinstvenom oznakom koja jamči dogovorenu kvalitetu te se svakome tko odstupi od njega treba zabraniti pravo nastupanja na tržištu pod zajedničkim brandom. Jedino na taj način moglo bi se krenuti u kvalitetnu kampanju koja potrošačima jamči dobar proizvod. Istovremeno je potrebno raditi na edukaciji potrošača o važnosti ribe u zdravoj prehrani, i to od najranije životne dobi. Ministarstvo poljoprivrede moglo bi se povezati s Ministarstvom znanosti i Ministarstvom zdravstva te pripremiti materijale na razini slikovnica, bojanka, stripova s kojima bi se ušlo u vrtiće i škole. Treba educirati stručnjake koji će djeci ispričati priču koju će oni razumjeti. Sami proizvođači trebaju omogućiti posjete svojim uzgajalištima u svrhu edukacije potrošača. Iako se uzgoj odvija u okolišu koji je prekrasan kao iz bajke, priča o ribi iz uzgoja nije bajka nego je temeljena na činjenicama. Mi imamo zdrav proizvod koji dolazi iz izuzetno kvalitetnog okoliša, kaže Franičević.
– Golema većina restorana i hotela je orijentirana na ribu iz uzgoja jer im je svakodnevno dostupna, svježa je, unificirana te se može bez straha imati na meniju. Za razliku od toga opskrba ribom iz ulova je nestalna. Uzgajivači griješe jer ne inzistiraju na tome da u meniju piše da je riba iz uzgoja, što bi doprinijelo razbijanju predrasuda kod potrošača koji svakodnevno jedu ribu iz uzgoja, smatraju da je izvrsna, a ne znaju njeno podrijetlo, kaže Franičević.
– Istraživanje je utvrdilo da potrošnja ribe raste sa starošću potrošača. Vjerojatno sa starošću raste svijest o važnosti ribe u zdravoj prehrani, a i ljudi imaju više vremena za nabavu i pripremu ribe. Socijalni status potrošača ne utječe na potrošnju ribe, kao ni stupanj obrazovanja. Potrošači podjednako biraju bijelu i plavu ribu, i to najviše srdelu i oslića.
– Utvrđeno je da je cijena najvažniji čimbenik pri kupnji ribe te da bi najveći broj ispitanika konzumirao više ribe kada bi ona bila jeftinija, iznosi Franičević.
