Akademski kipar Tomislav Ostoja, pobjednik je natječaja kojeg su proveli Grad Zadar i HDLU za spomenik braniteljima poginulim u Domovinskom ratu.
O pobjedničkog radu zadarski povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Vinko Srhoj je za Zadarskilist napisao osvrt kojeg prenosimo u cjelosti.
– Nesporno najveći naš autoritet na polju teorije kiparstva koji je nedavno objavio kapitalnu knjigu o hrvatskom kiparstvu posljednjih šezdeset godina Ive Šimat Banov, predložio je da uvedemo moratorij na spomenike dok ne dođu pitomiji ljudi i vrijeme. “U zemlji novčarskih gulikoža i pučkih kuhinja, u kojoj spomenici trebaju živima a ne umrlima, trebalo bi završiti ovu kretenizaciju hrvatske svakodnevice čekajući bolja vremena i bolje ljude”, ogorčeno je zapisao Banov. Banov nadalje tvrdi da “je nasilništvo odozgo (udaranje pečata i znakova svoje vladavine) i neukost odozdo (razumljivost, naši-vaši) sve odvelo k banalnosti i doslovnosti”, a da “kiparstvu nije ništa bolje ukoliko smo promijenili gospodara, a šahovnica, primjerice, zamijenila zvijezdu petokraku.” Da kiparstvu, odnosno, spomeničkoj skulpturi, kada je Zadar u pitanju, nije ništa bolje ni u slučaju upravo obznanjenih rezultata natječaja za spomenik poginulim braniteljima, govori i izbor rješenja kipara Tomislava Ostoje.
Ne tako davno 2009. godine jedan je drugi natječaj, onaj za Spomenik pobjedi nagrađenog Branka Silađina neslavno propao, jer na tom doslovce komadu čelika koji nije dosegnuo skulpturalnost, zainteresirane strane, branitelji i crkva, nisu uočili niti znakove vjere, niti simbole pobjede, nije bilo primjerice ni očekivanog križa, niti hrvatskog grba, niti bombi, niti “rašpi i rivolvera”. U Jazinama je trebao osvanuti petnaestmetarski dizajnerski obelisk krnjeg vrha i to je sve, što je predstavnika jedne braniteljske udruge ponukalo na izjavu “da ako apstrakcija treba predstavljati spomenik pobjedi, onda je i ta pobjeda bila apstraktna.” Po tom ingenioznom zaključku ispada da apstrakcija nikako ne može biti konkretna i da samo figuracija nosi značenje i upućuje da se je nešto stvarno dogodilo. Argumentacija je to otprilike na razini one kada za nekoga koji previše umuje podrugljivo kažete da filozofira. Figuracija ili nefiguracija (asptrakcija) uopće nisu modeli koji bi nešto rekli o kvaliteti skulpture, pa ni o njezinoj simboličkoj poputbini, nego samo stilemi od kojih će dobar kipar napraviti uspješno, a loš, makar se zakitio svim mogućim simbolima i oznakama, grbovima i strojnicama, neuspješno rješenje. Silađinovo rješenje iz 2009. godine nije problematično zato što je “apstraktno”, nego zato što je loše, odnosno zato što i nije riječ o skulpturi.
Kako je, pak, žiri u obrazloženju prvonagrađenog rada autora Tomislava Ostoje obrazložio svoju odluku? Rekli bismo otprilike onako kako je Silađin tumačio svoj obelisk tvrdeći da čelik, od kojega je trebao biti napravljen, ostavlja dojam optimizma. Za Ostojino rješenje žiri je zaključio da već sam oblik kocke “odaje snagu odlučnosti i stabilnost”. Drugim riječima da je već sam oblik kocke (možda i one Vegetine, da se našalimo) za kipara obavio pola posla, ako ne i cijeli. Jer ako je kocka sama po sebi odlučna i stabilna, tu više za kipara nema puno posla. Tko je kriv ostalim natjecateljima da se nisu sjetili kocke, kao da nam poručuje žiri. Nadalje opisujući rad žiri je u njemu prepoznao simbole Domovinskog rata i stradanje lokalnog pučanstva, kulturnu i socijalnu atmosferu grada i kraja. To što u par plitkih površinskih ogrebotina Ostojine kocke to ne možete ni pored najzdravijih očiju vidjeti, govori ili da smo svi slijepci (pretpostavimo da je tako, ali bismo opet mogli nešto od toga prepoznati dodirom) ili je žiri u posjedu nekih skrivenih tajni djela za koje samo on zna. Žiri nadalje u Ostojinoj kocki vidi i “trajnost grada koji seže još u antičko doba”. Ni uz najbolju volju nikakvu antiku tu nećete pronaći, jedino križ kao simbol koji se prepoznaje na jednoj od stranica kocke.
Nadalje, posebnu kvalitetu ovog rješenja žiri vidi u znalačkom i pomalo duhovitom impostiranju spomenika u park. Kakva je duhovitost tu postignuta stvarno je, ako već ne za samu kocku, degutantno za one koje navodno simbolizira – pale branitelje. Žiri nas uvjerava da je sve to o čemu govori u obrazloženju, postignuto “suptilno i diskretno, pomalo šifrirano.” Vjerujte mi, ni uz najbolju volju razgledajući kocku sa svih strana, nećete naći ključ za dešifriranje suptilnih znakova koje vidi žiri, jer ih jednostavno nema.
No ostavimo po strani ocjenjivački sud i njegova suptilna obrazloženja, i pogledajmo što nam nosi prvonagrađeni rad Tomislava Ostoje. Ostojina javna skulptura jedan je od onih naših spomeničkih primjera koji ne izaziva ni oduševljenje ni zgražanje, ili riječima Šimata Banova za jedan drugi slučaj, predstavlja “srednju žalost” našega kiparstva. Najmonumentalniji Ostojin spomenik podignut u Vukovaru dobro je koncipiran u smislu masivnih blokova koji razmicanjem tvore šupljinu u obliku križa. No potpuno nepotrebno urezivanje, odnosno crtanje pruga i plitkih geometrijskih tijela po vanjskom oplošju, kao i nedovoljna zakrivljenost blokova koja bi dinamizirala ansambl, i ovaj su spomenik učinili dvojbenim rješenjem. Što pak donosi zadarska “kocka”? Kocka je nažalost ostala kockom kao takvom, ništa više od geometrijskog oblika od kojega kipar nije stvorio kiparsku formu. I na takvu “neoblikovanu” formu kipar je, nažalost, ponovno počeo “crtati” tj. izvoditi plitki reljef apstraktnih ogrebotina koje ništa ne govore, pogotovo ne simboliziraju, nego su sasvim bezidejno zarezivanje, grebanje površine apstraktnim uzorkom pruga i plitkih šupljina. Umjesto rešetki pruga mogli su biti i krugovi ili elipse, svejedno površina kocke ne bi ništa govorila. Simbolima, kakve vidi žiri natječaja, nigdje ni traga. Osim “spasonosnog” oblika križa koji zauzima jednu od strana kocke, koji je, valjda, primirio lokalne duhove koji su se tako uznemirili Silađinovim obeliskom i bez križa i bez krunice i bez strojnice, da su u njemu počeli otkrivati masonsku podvalu arhitekta, Ostojin rad ne simbolizira nikoga ni ništa. Nejasnim ostaje i to zašto je križ jedinim simbolom koji je istaknut na “kocki”. Isticanje simbola samo jedne vjere na spomeniku svenacionalne pobjede, isključivanje je onih koji su u ratu sudjelovali kao vjernici drugih konfesija ili nevjernici koji se nisu svrstavali ni pod jednim stijegom osim državnog. Da ne govorimo koliko se jedan važni simbol prostituira apliciranjem na mjesta gdje spada i ne spada, pretvorivši se u opće mjesto bezidejnosti onih koji ne znaju drugačije istaknuti nacionalnu ili vjersku opredijeljenost.
Niti ostali radovi koje je žiri prepoznao kao kvalitetne, također nisu na visini zadatka javne skulpture, i zapravo predstavljaju neinventivna rješenja s minimumom potencijalnosti da se izvedbom razviju u izrazitije forme, poput rješenja Marka Gugića i sterilnog tordiranog stupa trećenagrađenog Josipa Bosnića. Rad koji je bio još najbliži formi koja je svojim autoritetom mogla stajati na javnoj površini (zanimljiva je i interakcija pokreta i zvuka na njemu) onaj je Petra Barišića, za kiparov kapacitet pomalo razočaravajući rad koji je ipak dobio “utješnu nagradu” u vidu posebnog priznanja ocjenjivačkog suda.
Što reći na koncu za zadarske javne skulpture i redom neuspješne natječaje, nego se i ovdje složiti s Ivom Šimatom Banovom koji predlaže moratorij na spomenike koji nisu ni loša slika ni loši kip, zatvoreni u nekom muzeju ili galeriji, nego ožiljci u javnom prostoru koji zauvijek obilježavaju prostore našeg zajedničkog življenja nepopravljivim ranjavanjem vizure grada
Prvonagrađeni rad u najvećoj mjeri zadovoljava sve natječajne kriterije. Rad je strukturiran u obliku kocke i samom tom simbolikom odaje snagu odlučnosti i stabilnost. Svaka stranica ove kocke odaje različita likovna rješenja, prepuna tražene simbolike, nadahnute kulturnom i socijalnom atmosferom grada i kraja u koji se spomenik postavlja, posebno asocijacijom na trajnost grada koja seže još u antičko doba. Simboli vezani za Domovinski rat i stradanje lokalnog kućanstva ostvareni su suptilno i diskrektno, pomalo šifrirano. Autor je senzibilno pronašao pravu dimenziju spomenika, uvažavajući prostorne znakovitosti parka.
Posebnu kvalitetu ovog rješenja daje znalačko i pomalo duhovito impostiranje spomenika u park. Autor je spomenik istodobno postavio tako da bude blizak promatraču i da s njim odlično komunicira. Od svih predloženih rješenja, ovaj spomenik najbolje komunicira s predloženom lokacijom.
Naručitelju se sugerira da u pregovaračkom postupku s autorom razmotri mogućnost realizcije spomenika u odljevu aluminija. Sugerira se autoru da iznađe mogućnost notiranja činjenice da je spomenik posvećen svim poginulim braniteljima Domovinskog rata sa područja zadarske županije.