Zove urednik i viče: „Gdje je kolumna nesretniče! Narod gunđa! Brojni čitatelji nestrpljivi! Ovo će ti se odraziti na ionako pretjerano veliku plaću!“ I što ću ja jadan nego negdje izmoliti uređaj na kojem ću pisati, a za temu ćemo lako. Samo pogledaš dnevnik koji je za mene više kao neki „Gnjevnik“ jerbo se razgnjevim toliko da se moram negdje ispucati.
Ajmo na najvažnije prošlog tjedna, a to su nažalost bili požari, a ti su požari točno nicali kako bih ja prošao autom prema jugu, a nisam kriv svega mi, nikada nisam zapalio cigaretu, a pogotovo ne igrao se s vatrom u prirodi. Uostalom, poslušajte tužnu priču.
ČOVJEK ZA KOJIM JE KRENUO POŽAR
Bio sam prisiljen vratiti se na par dana u nekadašnji grad Zadar, obavio posao nužan za preživljavanje (i dobivanje plaće) i nakon par dana odmah u auto i nazad na jug. A kada ja putujem? Isključivo noću jer sam sirotinja, auta su mi (oba) stara preko 25 godina i naravno nemaju klimu i što mi preostaje nego negdje oko 4 ujutro upaliti grijanje jer je na autocesti u to vrijeme puno hladnije nego danju.
I vozim se ja, vozim pa osjetim da me nešto baca u stranu i da bi se moglo dogoditi da me gurne s ceste, a onda shvatim da oni vjetrokazi stoje pod pravim kutom i da puše dosta jaka bura. Oblio me hladan znoj kada sam pomislio kako to nije dobro, jer je to idealno vrijeme za požare.
A onda se sjetim prokletih idiota kojima je svejedno za šume i zelenilo, i taman to pomislim kada me pretekne auto poljske registracije iz kojega izleti cigareta koja je još par sekundi iskrila po asfaltu. Pa onda ogorčen nabijem gaščinu da ga stignem i ubijem, ili da mu bar vidim registraciju, ali away, ali away… Ne mogu ja stići auto duplo brži od moga ma koliko to želio, a da stvar bude gora, to se do Pelješkog mosta dogodilo još dva puta.
Prekosutra su mi došle neke zgodne Zadranke koje su mi rekle da su i one to doživjele i to je izgleda poznata stvar da se radi pa se poslije čudimo zašto nam sve gori.
STROGE, ALI PRAVEDNE KAZNE – NARAVNO DRAKONSKE
A da se za potpaljivanje požara namjerno ili nemarom nabije kazna tipa oduzimanja auta, progona iz zemlje, i još nekih mjera koje bi ja dosta maštovito predložio, ali je bolje da ih sada ne spominjem, onda bi se malo i pazilo što se radi po Lijepoj našoj Hrvatskoj. Slično je i s periskama (uh, što volim skakati sa teme na temu). Nađe se još koja preživjela, to se objavi u novinama i onda smo svi sretni i zadovoljni, a već sljedećeg dana se otkrije da su neki poljski turisti izvukli tri primjerka i spremili ih za ponijeti kući u daleku otadžbinu.
Netko će reći da sam se danas okomio na Poljake ali zbilja je bila vijest da su baš oni (mogli su biti i neke druge nacije, jer što kaže jedna moja pjesma koje još nema na youtubeu „Svaki narod ima svoj smrad“) to učinili, a i kao vozači su grozni, skoro kao i naši lokalni hotentoti. A da se otvori prtljažnik na granici kada dolaze pa im se nađe pribor za podvodni ribolov, pa se malo postupa kako bi trebalo, dobro bi razmislili što rade, a ne neke kaznice kojima je ekvivalent u cijeni jedan crni rižoto u restoranu, a koje takvi plate smijući se.
Vratimo se mi na požare. Gasilci (ups, opet sam počeo slovenski govoriti, ne znam što mi je danas)… pardon vatrogasci rade u tri smjene, padaju s nogu od umora, a onda se dogodi ono s dvije ogorčene domaćice koje su snimatelji jedva dočekali snimiti i staviti u dnevnik i evo nama opet tema za televiziju, portale, društvene mreže…
Pa se onda vatrogasci još moraju tim glupostima baviti, a vidi se da im nije lako i ljudi razumno govore, a jedan je bio posebno pogođen i rekao jako lijepo – „nadamo se da ćemo sačuvati ovo što imamo za buduće generacije.“
I onda se javi ono prokleto u meni i ja moram nadodati sljedeće – „da, buduće će nam generacije biti jako zahvalne kada budu dolazili na godišnji onih 20-ak dana koliko im slobodnoga budu udijelili Švabo i Irac ili za koga već budu radili“. Baš tužno, ali to ne treba značiti da treba dozvoliti da nam sve izgori zbog ljudskog nemara ili patoloških strasti piromana. Hvala Bogu da je pala kiša.