Sinoć je u prostoru Kazališta lutaka Zadar otvoren šesnaesti festival suvremenog plesa Monoplay, jedinstven festival koji njeguje isključivo solo formu. Autorski solo, je povijesno gledano, prva i osnovna forma suvremenog plesa. Na Poljani Branka Stojakovića brojna i oduševljena publika ispratila je polaznike Kung Fu i Qi Gong radionice koji su izveli kraći program koji su na radionici uvježbali. Koncentracija, mekoća, profinjenost, a također i oštrina i snaga pokreta privukli su pozornost publike. Voditelji Andej Zupančič i Lada Petrovski Ternovšek izveli su skladnu majstorsku formu u vidu dueta, da bi im se pridružilo još desetak polaznika radionice koji su uvježbano i koncentrirano izveli zahtjevne kombinacije.
Potom su Sanja Petrovski i gradonačelnik grada Zadra Branko Dukić uz pozdravne riječi i riječi zahvalnosti organizatorima i publici otvorili festival. Lada Petrovski Ternovšek je svoj dirljivi govor posvetila publici, vjernim gledateljima koji više nisu sa nama: Teodori Vigato i Ivanu Santiniju. Mlada hrvatska vizualna umjetnica Hana Jurić je potom otvorila svoju izložbu Putanje koja se sastoji od tri dijela od koje svako predstavlja stanje svijesti: Tok, Let i Put. Putanjebi trebale potaknuti gledatelje da se suoče s demonima svoje okoline, bilo fizičkim, političkim ili osobnim.
Glavni događaj večeri je sjajna predstava austrijskoh umjetnika Simona Mayera. Pred punom dvoranom Mayer je virtuozno i duhovito prikazao svoj životni put i korijene od kojih potiče. Veoma umješan plesač nakon što je napravio gotovo trista okreta, upravljao bičem, koristio mikrofon na bezbroj načina, na koncu je motornom pilom od velikog trupca na sceni oblikovao klupu. Poigravanje ritmom kojeg nepogrešivo održava u svim mogućim tjelesnim i koreografskim formama, sviranje violine i pjevanje, govore o njemu kao o sjajnom glazbeniku. Publika mu je dugo i iskreno pljeskala jednako kao i nakon razgovora koji je sa njime i publikom vodio inspirirani Mario Županović.
Sutra u 20 sati studenti Plesnog odsjeka Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu izvesti će solo radove koji su nastali na kolegiju Koreografija 3. na drugoj godini preddiplomskog studija pod mentorstvom Irme Omerzo. Ema Vranjić autorica je kraće forme Intervju, a kojeg izvodi Viktor Konstantinović. Drugi solo je rad Isabele Eve Ljubičić pod nazivom Kako da budem tu ako znam da ću nestati, a izvodi ga Lea Filipčić.
U 21 sat premijerno će se izvesti predstava Arthur, moj terapeut autorice Sanje Petrovski. Uz nju nastupit će Marija Pehar i Patricia Gospić. Predstava se oslanja na knjigu Irvina Davida Yaloma Liječenje Schopenhauerom. Njemački filozof poznat po svojoj mizantropiji je naviše od svih filozofa cijenio umjetnost. U predstavi se obrađuje tema metafizičke volje, tako bliska plesnom svijetu.
Svaku večer Marija Šarić Ban sa svojim pomoćnicama ispisuje zračnim kostom i različitim bojama na majicama i torbama ime Festivala. Stoga se poziva publika da donese svoje, nošene, svjetle majice ili haljine na kojima će ostati zapis Monoplay. Ova mala ekološka akcija promiče ideju reciklaže i kreacije.
Ovo je govor Lade Petrovski Ternovšek kojeg je posvetila publici festivala Monoplay:
Monoplay je mjesto susreta. Neki od nas dolaze u Zadar samo zbog Monoplaya jednom godišnje. Doći na Monoplay znači sresti ljude koje rijetko sretneš, vidiš bebe koje su se tokom godine rodile. Vidiš žene koje postale mame, sretneš stare prijatelje, poznanike. Neki dođu u svoj rodni grad krajem ljeta, prije nego se vrate tamo gdje su stvorili novi dom.
Često čujem da ljudi izgovore pitanje “Hoćeš biti na Monoplayu” ne hoćeš plesati, hoćeš raditi na Monoplayu, gledati predstave na Monoplayu, nego hoćeš li biti na Monoplayu, što znači hoćeš li biti u Zadru kada turizam popušta, kada zna pasti tih dana prva kiša nakon paklenog ljeta, kada se neki Zadrani vraćaju, neki odlaze, do dogodine.
I naša publika mijenja lice, mijenjaju se ljudi, kako u životu tako i na festivalu. Za neke ljude znamo da će uvijek biti tu.
Na pitanje ko će doći na predstavu su se uvijek izgovarala ista imena, plus naravno dođu neki poznati i nama nepoznati ljudi.
Od ove godine Monoplay je zauvijek drugačiji. Dva lica više nećemo vidjeti, njihov smijeh više nećemo čuti.
Teodora. Ivan.
Teodora Vigato, Teicaje bila utkana u naše stvaranje davno i prije Monoplaya. Ponekad mi se čini da ljudi nisu bili svjesni njene snage, njene važnosti zbog njene jednostavnosti. Mi nećemo doživjeti zadnji susret s njom ovog ljeta.
Svaka organizacija, svaki festival ima svoja pravila, jedno od pravila je ne puštati publiku nakon što počne predstava, izvođačima je to neugodno, i mi to poštujemo.
Ali. Ivan, jednom je zakasnio na predstavu, ali ušao je, njega se nije moglo ne pustiti, jer je on isto bio jedan od onih koji su bili dio organizma, srca publike koji su u živo kreirali svaku festivalsku večer.
Ostala je rupa.
Na njihove stolice će jednog dana sjesti netko drugi, ali za nas će te stolice zauvijek ostati prazne.
Neki ljudi moraju otići, neki odluče otići, a na nama je da ih pustimo koliko god to bolilo, da postanu sjećanje.
Možda i ovaj festival jednog dana postane sjećanje, ali to sjećanje će imati atmosferu, okus i miris koji je jedinstven i ovisan o svima nama. Organizaciji, izvođačima i publici.
Dobra večer draga publiko i hvala vam da ste tu.
Festival je podržan od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Zadarske županije te Zaklade Kultura nova.