Ima jedna zanimljiva stvar kada je u pitanju Zadar. Naime, svatko onaj koji je ikada u životu okretao pedale kaže: “Ovaj je grad idealan za vožnju biciklom.” I zbilja je tako. Što bi jedan Riječanin ili Šibenčanin dao da može kao i mi sjesti na biciklu i napraviti šest kilometara u komadu bez mijenjanja brzine? Oni, nesretnici, čim se maknu dva koraka od rive moraju savladavati “nadmorsku visinu”, šaltati sve niže i na kraju sići s bicikle i gurati je. Stanovnici Trsata ili Šubićevca znaju o čemu govorim. Ipak, iako nam je Bog dao sve uvjete za vožnju biciklom, mi nezahvalnici to ne znamo cijeniti i koristiti.
BICIKL ILI BICIKLA?
Prvo i prvo, kako se ovo prijevozno sredstvo uopće i zove? Nema tog Dalmatinca koji će biciklu nazvati “bicikl”. Jednostavno, to je tako od davnina i gotovo. Nije guvernal nego “timun”, nije sjedalo nego je “sic”, nije kočnica nego je “brenza”, nije kuglični ležaj nego je “balinjera”…
U našem se gradu ovo vozilo koristilo od samih njenih početaka, a razlog je u tome što smo mi ipak bili jedan od najstarijih urbanih središta Hrvatske. Osim toga, tu su i Arbanasi koji su od centra grada udaljeni taman toliko da lagano pedalaš. Također, stari su Arbanasi lukavo koristili biciklu i kao ortopedsko pomagalo, kao neku vrstu štapa ili hodalice. Imaš se na što nasloniti dok hodaš, tu su i kočnice, a pri tome još izgledaš donekle sportski i poletno.
PONICE, LIBERICE, BRZINKE…
Po podacima sa sitea Biciklističkog kluba Zadar, bicikla je u naš grad stigla još davne 1882. g., a prvi klub “Veloce Club Zaratino” osnovan je 1893. Zadar dakle ima dugu tradiciju biciklizma, ali bi nabrajanje uspjeha zadarskih biciklista (i biciklistkinja naravno – Marija Kalmeta, Leonora Stipčević ili Maja Perinović su bile i jesu svjetske klase) popunile cijeli ovaj tekst.
Sedamdesetih su počele popularne „Rog” ponice, prve masovno proizvedene bicikle namijenjene djeci. One su se od svojih sestara uvezenih iz Italije razlikovale po kočenju pedalama, dok su ove uvozne bile tzv. “liberice”, tj. pedale bi se unazad okretale u prazno. Kasnije su došle i brzinke koje su tada imale samo nekoliko brzina, a neke i famozni “banana sic” koji je bio neudoban i nepraktičan.
Tko je htio zvučati opasno, stavljao je štipalicom komadić čaše od jogurta da struže po žicama kotača i tako proizvodi buku sličnu radu motora, ali to su već bile igrarije.
SPORT ILI POTREBA?
Bicikla je u velikoj mjeri i sport i potreba. Uzmimo npr. mene. Stanujem na kraju Poluotoka, a radim u bolnici udaljenoj točno 1500 m. Pješice mi treba 20-ak minuta, a biciklom pet, što je razlika, a i brže je nego autom, pogotovo ljeti. Pred bolnicom je nekada bilo samo jedno parkiralište, a danas su tri na kojima je nemoguće naći mjesto s obzirom na ogroman broj vozila i na vlasnike apartmana koji u ponudi kažu da je „parkiranje osigurano na bolničkom parkingu“ (sic!).
Problem je u tome što za doći u bolnicu auto koriste čak i ljudi koji stanuju relativno blizu, jer im je teško protegnuti debele nožurine (to ne važi naravno za bolesne ljude). Zanimljivo je da je bolnica prije 30 godina imala mjesto za vezivanje bicikla, ali danas ga nema, a više ga i ne treba, jer u ustanovi gdje je zaposleno preko tisuću ljudi biciklom na posao dolazi doslovce nekolicina, a ista je stvar i sa gospodom iz obližnje Elektre.
Biciklizam je inače jedan od najzdravijih i najpreporučljivijih oblika rekreacije, jer se nitko ni sa kime ne natječe, već služi za podizanje tjelesne kondicije, toniziranje mišićne mase, poboljšanje metaboličkih procesa i da ne nabrajamo… Imamo i najmanje negativnih popratnih pojava po organizam, osobito u srednjoj dobi, kada se zbog povećane sklonosti tijela ka ozljeđivanju polako vrši selekcija tjelesnih aktivnosti.
Zašto ljudi tako malo koriste ovaj način prijevoza i to u gradu s tako dugom tradicijom? Ne pada ni kiša svaki dan, a o snijegu da i ne govorimo. Odgovor je možda strah od ozljeđivanja u prometnoj gužvi, nemogućnost prijevoza djece i starijih, stanovanje u zbilja teško dostupnijim višim kvartovima.
Znam, nije lako po suncu ili kiši sa malom bebom i velikom torbom doći sa npr. Diklovca (pozdrav kumu i netijaku) do grada, ali većina bi, osobito mlađih ljudi, bar dio svojih obaveza po idealnim vremenskim uvjetima (a znamo da Zadar ima izvrsnu klimu) mogla obavljati i bez automobila. Pa kao, nema novaca, kriza je, a svi se vozikaju.
Najsmješnije je to što je grad pun debelih ljudi koji plaćaju razne pilatese, fitnese i teretane, a do njih dolaze automobilima iz kojih na mene gospodina s biciklom gledaju kao na zadnjeg prosjaka. Problem je i mentaliteta, jer nismo valjda tako jadni da se vozimo na bicikli, a doma dva auta. Živimo u vremenima kada je većini ljudi bitno pokazati ono materijalno, a onaj koji nema pravi automobil nije baš nešto društveno cijenjen u novim shvaćanjima društvenih vrijednosti. Kažem vam težak sociološki problem… a i psihološki… i kulturološki…
EPILOG
Zadar bi mogao biti raj za bicikliste, ali to još nije. Nije zato jer ne postoji prometna kultura, ne postoje ni biciklističke staze, a ono malo što ih ima uopće nije povezano pa je to isto kao i da ih nema. Ceste u Zadru su relativno uske i teško je vozaču zaobići biciklista jer nema potrebnu širinu. Tolerancija je nepoznat pojam većini sudionika u prometu. a u to što se priča da u našem gradu svaki sljedeći prometni projekt po zakonu mora imati rješenja za bicikliste, ja osobno uopće ne vjerujem, pogotovo jer biciklističke staze često idu nauštrb parkirnih mjesta, a parkirna mjesta se naplaćuju.
Osim toga, grad je već strukturiran usko, postojeće ceste se nemaju gdje širiti jer je već sve „zapasano“ i to je sad tako kako je. Kada bi se sve to nekako reguliralo sigurno je da bi se bar jedan, razumniji dio građana, više služio biciklama, a manje autima, ali za to kao da je većinu ljudi malo briga.
To je bio onaj ljepši i oficijelni dio priče o biciklama u Zadru, a sljedećeg tjedna je ono manje lijepo: Čiji je nogostup? Čija je cesta? Snovi o biciklističkim stazama / Put do Nina – glava u torbi / Divljanje razularene mladeži među nedužnim ljudima / A gdje su još romobili?