ČIJI JE NOGOSTUP? ČIJA JE CESTA?
Pitanje koje se stalno provlači kada se razgovara o biciklistima je – gdje oni ustvari smiju voziti, a gdje ne? Ako smiju samo na posebno označenim stazama kojih navodno u Zadru ima 11 kilometara (podaci iz mog starog članka 2012. g.), onda se baš neće navoziti. Ako se voze po cesti zajedno s motornim vozilima, a s obzirom na prometnu i na kulturu općenito, onda se doslovno i bez pretjerivanja neće nanositi glave na ramenima. A ako idu po nogostupima onda su u prekršaju i ugrožavaju ljude.
Bicikliste se tako postavlja pred teške odluke, pred problem koji se može nekako riješiti samo boljim međusobnim uvažavanjem i vrlo polaganom i opreznom vožnjom.
Poluotok je pak posebna priča. Kako bicikla ne smije po pješačkoj zoni po kojoj smiju juriti samo dostavna vozila, moraš onom jedinom cestom (Muraj je nakon više od stotinu godina zatvoren za promet) oko grada. A budite vi sad junak pa krenite biciklom npr. od sv. Frane do Foše. Cesta uska, a s desne strane gusti niz parkiranih vozila. Nikada ne znaš kad će koje krenuti (naravno bez žmigavca), kad će netko naglo otvoriti vrata u koja ćete se zabiti. I gdje onda? Po trotoaru idu pješaci, sve je puno parkiranih vozila, a ako kreneš po rivi kaznit će te.
Nedavno je nacrtana neka staza, izgleda za bicikliste, ali tu je ljeti nemoguće i hodati, a kamoli voziti, a ako se nekako probiješ kroz kordon turista i konobara, onda ti se prepriječi hotel Zagreb pa opet na cestu do kontejnera i dalje do faksa. Ali, bolje išta nego išta. Hvala onome koji se bar toga sjetio.
SNOVI O ZADARSKIM BICIKLISTIČKIM STAZAMA
Jedna od stvari koja je meni kao biciklistu jako zanimljiva, to je priča o biciklističkim stazama po kojima se mogu voziti, a da me netko ne satare. Ta mi je priča draga jer ja jako volim znanstvenu fantastiku. Zadar ipak ima neke uređene biciklističke staze, ali sve je to u domeni pokušaja. Ustvari, jedino što se može nazvati označenom stazom, onaj je jedan, mali, mali dio uz Uskok, nedavno, dobro napravljena prometnica od trgovačkog centra do Prekršajnog i to je, uz maloprije spomenutih parsto metara uz rivu, koliko mi je poznato, sve.
U nekim se teorijama i jako dugi nogostup na zaobilaznici na Bilom brigu naziva biciklističkom stazom, ali ta staza nije službeno označena i to dovodi u zabunu i bicikliste i pješake, s obzirom da i jedni i drugi misle da imaju prednost. Sad, istina je da nema puno ni jednih ni drugih, ali bi bilo vrlo zanimljivo da ja nedaj Bože pokupim neku baku koja za ruku vodi malog unuka. Tek bi se onda vjerojatno definiralo što je to. Nogostup, biciklistička staza ili oboje?
PUT DO STAZE PREMA ZATONU – GLAVA U TORBI
Jedna od najfrekventnijih i biciklistima najzanimljivijih cesta u zadarskom okružju je ona prema Ninu, a osobito ljeti. To je u stvari odlična, uredno označena staza koja i može poslužiti za normalnu vožnju, samo što nije u gradu. Ali, da ni ovdje nije sve kako treba pobrinuo se netko tko je odlučio da ta staza počinje nakon gradskog deponija, tj, par kilometara od raskrižja koji od grada vodi u tom smjeru.
To je u stvari jedna od najopasnijih dionica na kojoj se lako može izgubiti glava. Jer, kako uopće doći do te staze? Ako to probate uz more po Diklu, to ćete raditi po iznimno uskoj cesti koja skoro uopće nema nogostupa koji bi vam poslužio da se u nuždi s njime poslužite, a osim opasnosti od bliskog susreta s autobusom koji je za tu cestu preširok, stalno su vam za petama fićfirići koji se po toj cesti vozikaju iz čiste obijesti, tek toliko da pokažu svoja vozila, i što je još opasnije, namaškarane fufice, koje dok voze s jednom rukom popravljaju frizuru, a u drugoj drže neizostavni mobitel.
Još je opasniji put od semafora do deponija, jer tu uz cestu nema ničega gdje bi se mogli skloniti pred neiživljenim reli vozačima koji baš na toj dionici voze kao sumanuti i to što tamo nema više nesreća jedna je od najvećih prometnih enigmi. Sama staza završava prije Zatona, tako da i ako želite stići do npr. Nina, ne možete, osim ako se ne želite gurati po cesti s već spomenutim bijesnim vozačima. Cesta je to koja ne počinje nigdje, a nigdje ni ne završava.
U sljedećoj kolumni: Biciklisti koji siju strah i paniku među pješacima / Kako zaštiti druge i sebe / Romobili