Zvonimira Karavida autorica staklenih periski kojih je u moru sve manje

Ovog tjedna na Radiju 057 imali smo priliku ugostiti zadarsku kiparicu Zvonimiru Karavidu koja je nadavno u Muzeju antičkog stakla predstavila svoju prvu samostalnu izložbu “Staklene periske”. Ispričala nam je kada je odlučila život posvetiti umjetnosti, može li se od umjetnosti živjeti, što joj je inspiracija u radu…

– Kad sam bila dijete, često smo išli kod jedne obiteljske prijateljice koja je u kući imala izviješenu ogromnu sliku koja je sama radila. Mislila sam, “ajme, pa ja nikad neću znati ovako slikati”, ali je ipak ta kreativna crta prevladala pa sam upisala Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a kasnije i Akademiju u Rijeci. Bio je to neki logičan slijed, rekla je Zvonimira koja se ponosi unikatnošću svojih radova.

– Netko tko se želi baviti kiparstvom trebao bi imati razvijenu finu motoriku, ali po meni je najvažnije imati jednu ogromnu ljubav prema tome što radiš. Osim talenta, za umjetnike je bitan razvijen ukus. Dosta njih u Hrvatskoj rade nešto što bi cjenovno bilo pristupačnije ljudima, tako da krenu s izradom suvenira i izradom dekorativnih predmeta. U konačnici, dalo bi se živjeti od umjetnosti u Hrvatskoj, ali opet ovisi kako se tko snađe, ističe Zvonimira.

Njezina je inspiracija gotovo uvijek priroda, more i naš Mediteran. Nema puno uzora u likovnom smislu, ali zato ih nalazi u glazbi.

Muzeju antičkog stakla predstavila svoju prvu samostalnu izložbu “Staklene periske”. Ispričala nam je kada je odlučila život posvetiti umjetnosti, može li se od umjetnosti živjeti, što joj je inspiracija u radu…

– Kad sam bila dijete, često smo išli kod jedne obiteljske prijateljice koja je u kući imala izviješenu ogromnu sliku koja je sama radila. Mislila sam, “ajme, pa ja nikad neću znati ovako slikati”, ali je ipak ta kreativna crta prevladala pa sam upisala Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a kasnije i Akademiju u Rijeci. Bio je to neki logičan slijed, rekla je Zvonimira koja se ponosi unikatnošću svojih radova.

– Netko tko se želi baviti kiparstvom trebao bi imati razvijenu finu motoriku, ali po meni je najvažnije imati jednu ogromnu ljubav prema tome što radiš. Osim talenta, za umjetnike je bitan razvijen ukus. Dosta njih u Hrvatskoj rade nešto što bi cjenovno bilo pristupačnije ljudima, tako da krenu s izradom suvenira i izradom dekorativnih predmeta. U konačnici, dalo bi se živjeti od umjetnosti u Hrvatskoj, ali opet ovisi kako se tko snađe, ističe Zvonimira.

Njezina je inspiracija gotovo uvijek priroda, more i naš Mediteran. Nema puno uzora u likovnom smislu, ali zato ih nalazi u glazbi.

– Jako volim američkog skladatelja 20. stoljeća Johna Cagea koji je, osim eksperimentalne glazbe, radio konceptualnu umjetnost, igrajući se sa slučajnostima. Zanimala ga je tišina kao pojam, a to je nekako na tragu mog rada jer ima jako puno slučajnosti u mom intuitivnom radu.

U Muzeju antičkog stakla gdje su bile izložene njezine periske u realnoj veličini koja može doseći čak 140 cm, Zvonimira je već “domaća”. Naime, ona je upravo u ovom zadarskom muzeju izradila i svoj diplomski rad.

– Tema izumirućih periski nekako se nadovezala na moj diplomski rad, koji je bio “Stakleni motar” i nastala je prije no što je taj problem predstavljen javnosti. Tada je bila odabrana s mišlju, ali u smislu pozitivne poruke. I taman kad su se ljudi osvijestili, tu se umiješala i priroda, pa su ove endemske školjke tek od prošle godine privukle veći interes javnosti.

Tehnika rada je staklena fuzija – nakon rezanja prozorskog stakla na njega stavlja teksture u prahu, a zatim ih peče na visokoj temperaturi cijelu noć, hladi… Zbog komplicirane tehnike postupak izrade jedne periske traje i po nekoliko dana.

Ponosna vlasnica novog obrta “SIO” koji je otvorila uz pomoć poticaja ZADRA NOVE ususret Božiću planira se baciti u izradu ukrasa za bor i pahuljica, sa neizostavnom morskom tematikom koja je glavni pečat ove mlade kiparice.