Tvrtka za uzgoj bijele ribe sa zadarskog područja morat će svom radniku isplatiti preko pola milijuna kuna zbog ozljede koju je zadobio na ribogojilištu 2009. godine. On je toga dana, nakon jutarnjeg brifinga s nadležnim poslovođama, ronio dosta dugo, te je prije zadnjeg zarona rekao da mu je previše i da ne može izdržati. Kada je zaronio kako bi obišao kavez, doživio je dekompresijsku bolest. Liječnici u zadarskoj bolnici nisu ga odmah uputili u Split, pa se njegovo stanje pogoršalo.
Ipak, nakon odlaska u Split njegovo se stanje poboljšalo te je otpušten u urednom statusu. Na sljedećim kontrolama pokazalo se kako ipak pati od povremene glavobolje i trnjenja u tri prsta desne ruke, ima povremeni šum u uhu, vrtoglavicu, fotofobiju i fonofobiju. Vještak je na suđenju rekao kako nema dokaza da su ta dva događaja povezana, ali je tužitelj u barokomoru stigao s 24 sata zakašnjenja te odgađanje rekompresije u barokomori smatra nepotrebnim kockanjem sa zdravljem pacijenta. Ronilac je nakon svega razvio posttraumatski stresni poremećaj a nakon spornog događaja i posljedica radniku niti jedan medicinar ne bi izdao dozvolu za ronjenje, pa je izgubio mogućnost za rad u ovoj struci.
Vještak je zaključio da su prilikom spornog događaja prekršena sva pravila ronjenja i to: osiguranje svih mjera zaštite, podrška roniocima na mjestu ronjenja, pružanje prve pomoći unesrećenom roniocu u moru, po izlasku iz mora (uključujući i mjere oživljavanja), posjedovanje opreme za prvu pomoć uključujući i komplet za davanje kisika na zahtjev na samom mjestu izvođenja podvodnih aktivnosti (i to ne bilo kakvog kisika nego normobaričnog kisika), mogućnost brzog transporta u specijaliziranu medicinsku ustanovu s rekompresijskom komorom, podvrgavanje ronioca rekompresijskoj terapiji što je moguće prije, bez nepotrebnog odlaganja, a u najgorem slučaju unutar šest sati od nastanka incidenta, neodložno davanje normobaričnog kisika na zahtjev, odmah po nastanku incidenta. Ne smije se dogoditi ni kod rekreativnog, a posebno profesionalnog ronjenja, da ronilac izroni na površinu, a da ga tu nitko ne dočeka.
Tuženi poslodavac prigovarao je kako je sam ronilac kriv zbog nepravilnog zarona, no sud je prihvatio obrazloženje da je radnik taj treći uron mogao napraviti pokušavajući poboljšati svoje zdravstveno stanje (jer je tužitelj u iskazu naveo kako je pokušao desaturirati tijelo, zbog čega je prvo zaronio prvo na pliću razinu pa onda na dublje). Vještak je potvrdio da u slučaju kada nema osobe (barkajola) na površini koja će dočekati ronioca, sam ronilac može poduzeti tzv. samopomoć, odnosno reimerziju (ponovno zaranjanje) na određenu dubinu, što je inače jako rizično jer se može dogoditi da roniocu u tom trenutku pozli pa ponovno uopće ne izroni i sl. Dakle, ne postoji mogućnost sukladno pravilima struke da poslodavac ne osigura barkajola u slučaju svakog ronjenja, odnosno od takvog pravila se ne može niti iznimno odstupiti.
Sud je prilikom određivanja visine iznosa po osnovi povrede prava osobnosti imao u vidu činjenicu da je tužitelj u trenutku nesreće bio u relativno mlađoj životnoj dobi (49 godina), do nesreće da nije imao većih oboljenja, te da svojim postupcima nije doprinio nastanku štetnog događaja.