Nakon što je u Fuenlabradi, za svoj četverogodišnji doprinos, ispraćen kao “heroj grada Madrida”, Marko Popović (37) ozbiljno je razmišljao o završavanju igračke karijere u dresu matičnog Zadra. U razgovoru za Večernji list povodom izbora Večernjakova košarkaša godine, Popović se prisjetio tih trenutaka i osvrnuo na stanje u hrvatskoj košarci.
– Ja sam se već spremao vratiti i odigrati drugi dio sezone za Zadar. Strah me bilo jedino mojih ozljeda.
No, taj strah potisnula je jedna posve drugačija ponuda iz Sankt Peterburga.
– Javili su se ljudi iz euroligaša Zenita s idejom da budem njihov sportski direktor. Vagao sam gotovo mjesec dana, čak sam i u nekoliko navrata odlučio da ne dolazim zbog obiteljskih razloga, da budem uz djecu i suprugu, zbog čega sam se i ostavio igranja. Na koncu smo našli neki kompromis, da mogu biti u Zadru jedan dio mjeseca.
Je li posao sportskog direktora bio posao o kojem je Marko razmišljao potkraj igračke karijere?
– Ne, na to nisam pomišljao. Štoviše, upisao sam višu trenersku u Španjolskoj i to me više privlačilo nego sada ovo, no kada sam ušao u ovaj posao, dajem cijelog sebe i trošim se jako puno. Biti sportski direktor kluba puno je teže nego biti igrač nekog kluba. Ti kao igrač odradiš trening ili dva dnevno, recimo dva sata ujutro i sat i pol popodne, a ja u klub dolazim u devet ujutro i nerijetko odlazim u devet navečer. Nakon toga odradim još i trening za sebe i na kraju dana budem premoren.
Iz stolice sportskog direktora euroligaša, kako mu izgleda hrvatska klupska košarka.
– Mi smo svjetlosnim godinama daleko od Eurolige i ne znam kakvo bi se to čudo moralo dogoditi da je neka naša momčad zaigra. Onaj jedini klub koji je to mogao otišao je u Sloveniju, a meni je žao što se sponzor tog kluba nije prihvatio nekog od tri najveća hrvatska brenda. Najviše žalim što nije probao sa Zadrom jer bi imao dvoranu i vojsku navijača, rekao je Popović, misleći pritom na Emila Tedeschija, koji je Cedevitu fuzirao sa slovenskom Olimpijom.
