Veliko životno djelo Branimira Čakića ulazi u završnu fazu. Tekst za megaroman “Divovi i bunari” je napisan, svako poglavlje autor je i po 40 puta nanovo iščitao, u tijeku je lektura te preostaje još jedino odlučiti tko će ju izdati, neki od izdavača koji su se autoru već ponudili ili on sam.
– U ovome sam praktički cijeli život, od šestog razreda osnovne škole. Dvaput sam posrnuo, jer sam zelen krenuo u taj projekt, no to se odrazilo na kasniji rad, istraživanje i dodatnu kvalitetu. “Satrao” sam se da to dovedem na ovu razinu da mogu mirno spavati, kaže Čakić, koji je napokon skinuo sa sebe teret koji ga je svih ovih godina pritiskao.
U početku je pokušao priču ispričati uz pomoć stripa, ali je to bilo frustrirajuće iskustvo jer forma nije bila odgovarajuća. Kako su godine prolazile pisanje mu je išlo sve bolje.
– Vidio sam da sam rastao i da ću jednoga dana po logici stvari biti sposoban to napisati. Da mi je netko tada rekao da ću imati 45 godina kad to bude, mislim da bi me dobro složilo. Ali eto, kada sam 1998. bio gost kod Gorana Milića, pitao me je kad će biti gotovo, a ja sam ne razmišljajući ispalio “za dva desetljeća”. Prošla je 21 godina od tada…
Divovi i bunari sastoje se od 13 romana koji će biti objavljeni u tri velike knjige, svaka sa po petstotinjak stranica, što u konačnici dovodi do 1.600 ili 1.700 stranica, s crtežima i popratnim rubrikama. Izdavač će, kaže, biti najmanji problem, jer već ima ponude na stolu, ali još važe mogućnost da ga sam izda, budući da je s njima do sada imao negativna iskustva.
– S obzirom da sam toliko truda uložio u pisanje želim imati potpunu kontrolu do kraja. Nije to nikakva bahatost, cijeli život sam u tome i ne bih bio u redu prema sebi i ljudima koji su u ovome sudjelovali da se napravi neka glupost.
Čakić će reći da mu se mnogi javljaju putem Facebooka, prate njegove radove ali zapravo nemaju pojma o čemu se u romanu radi. Pogrešno ga stavljaju u ladicu fantasyja, jer to s fantasyem nema nikakve veze.
– Nema vila ni trolova ni čarobnjaka, mača i magije, trećina priče se događa u Zadru, u renesansi, Drugom svjetskom ratu… To je priča o mali običnim ljudima čije se sudbine isprepliću s velikim događajima, bitnima za opsatanak, kroz pet tisuća godina. Priču ne otkrivam, o likovima ne pričam, mogu samo dati neku natuknicu i reći da je to za ljude koji su preosjetljivi na sve oko sebe, koji će puža maknuti s ceste jer ne žele da ga zgazi auto, brinuti za stabla… Takvih ljudi je puno i o njima se radi u romanu. Treba ići malo po malo u taj svijet, pa preporučujem svima da ne kupuju sve tri knjige odjednom kad izađu, nego neka uzmu prvu, čitaju, vide je li to za njih ili nije.
– S obzirom koliko godina imam i koliko mi je na to otpalo, čisto sumnjam da ću nešto raditi još ovako dugo. Imam cijeli niz ideja kojima bih se posvetio, ali to su sve manje stvari, kaže Čakić.
Nakon dovršetka posla do Nove godine, knjiga bi se na policama knjižara trebala naći u proljeće 2020.
Završna izložba crteža u Gradskoj knjižnici
U Gradskoj knjižnici postavljena je izložba četrdesetak Čakićevih crteža. Najstariji od njih ima četvrt stoljeća, najmlađi tri mjeseca. S obzirom da se radi o velikom rasponu, prvi crteži prošli su docrtavanje, šminkanje, kako bi se stilski ujednačili za objavu u romanu.
– Još u vrtiću u Bagatu vršnjaci bi me okružili a ja bih im crtao. Međutim, ja s crtežima ne mogu ispričati priču, oni narativno nemaju vrijednost, samo mogu pojačati ugođaj, kaže Čakić, koji će ih nakon izložbe podijeliti svojim prijateljima i suradnicima.